Bijelo

Pogledaj oči tih ljudi

Hladno je i zrak je mokar. Autobusna stanica je prepuna, ljudi stoje blizu jedni drugima u nesvjesnom nastojanju da se zagriju blizinom drugih bića. Drhtanje je masovna pojava, jednolično zujanje prometa odavno je napustilo zvučnu sliku pa nepravilni, preskačući ritam cvokotajućih vilica postaje jedina glazbena pozadina. Ira pomisli da bi se uz nju moglo i plesati. Izlomljeno. Kao na ekstaziju.

Savladavši početni strah, počinje gledati u tuđe cipele. Pokušava proniknuti u karaktere na osnovi obuće. Prekori se svaki put kada joj pogled pobjegne iznad gležnja. Uskoro otkriva osobne favorite. Kožne cipele u špic, s tankom peticom dugačkom dobra četiri centimetra, za koje se uvjerava da osjeća njihov miris, i stare, posve ofucane tenisice koje na vrhu imaju rupicu kroz koju se nazire vlasnikov palac. Oboje jednako neprikladno. Dolazak autobusa gotovo je razočara.

Unutra je vruće. Ira pokušava doći do zraka pogleda jednako uperenog u pod. Tenisice je pojela masa, ali špic cipele su tu, vrlo blizu i kao da sjaje nekom posebnom svjetlošću. Svjesna blasfemije, proglašava ih svetima. Igra se s tom mišlju, pa je pušta da odleti kroz zatvoreni prozor.

Zadnja stanica sve je bliže, ljudi je sve manje. Špic cipele su sjele, neizbježno proširivši Irin kadar. Ona zato spušta glavu još malo niže. Zamišlja samu sebe kao obrnuti periskop. Periskop koji ne služi ničemu.

Zna koliko ima vremena do kraja vožnje. Počinje skupljati hrabrost. Kapi znoja koje se stvaraju pod pazuhom čine joj se golemima. Neugodno je hlade. Rukohvat stišće najjače što može, sve dok je šake ne počnu boljeti. Nastoji kontrolirati disanje, usredotočiti se na svaki udah i polako, cijelim plućima, izdahnuti. Želi prikriti treperenje. Grize usne.

Autobus staje. Špic cipele izlaze. Ira pričeka još trenutak, pa izađe i ona. Hladnoća je obuzme, natjera je da zaboravi strah. Suvereno podigne glavu. Ženska kosa već nestaje iza prvog ugla. Praznina je surova, bezočna.

Ne možeš podivljati svaki put

Televizor pucketa. Nije ugašen cijelu noć. Uporno je i strpljivo obavljao svoju funkciju sasvim ravnodušan na činjenicu da na njega nitko ne obraća pažnju. Sumorno svjetlo stidljivo ulazi u sobu.

Dinka probudi jutarnji voditelj. Bezvoljno ga pogleda i mrvicu ljutito dohvati daljinski upravljač. Ugasi televizor. Protrese Iru, a ona se samo okrene na drugu stranu. Ustane i ode u kupaonicu. Dugo mokri i pritom neizbježno poškropi dasku. Opere zube. Zadovoljan je jer se uspio riješiti odvratnog pivskog taloga iz usta. Baci pogled u ogledalo, bez neke namjere, više automatski, iz navike.

Ira još spava. Okrenuta je zidu i lagano, jedva primjetno hrče. Dinko je još jednom protrese. Ona otvori oči, pokuša se nasmiješiti, ali na pola tog pokušaja san je ponovo svlada. On odustane. Izađe iz stana bezobzirno, gotovo zalupivši vratima. Spusti se na ulicu. Prehladno je da bi padao snijeg, tek tu i tamo doleprša neka pahulja koja se uspjela otrgnuti od sveopćeg sivila. Na podu pronađe 10 lipa. Kovanicu nježno spusti u džep, za sreću.

Kupio je kruh, mlijeko i cigarete. U dizalu se sjeti da je zaboravio novine. Ulazi u stan i pristavlja vodu za kavu. Vrata kupaonice su zatvorena. Iza njih šum vode. Ira se tušira.

Pije kavu i puši cigaretu. Gleda dim koji se uvijajući penje prema stropu. Želudac mu se grči od same pomisli na hranu. Kava i cigareta su jutrom jedina opcija. Nakon drugog opuška u pepeljari ode do kupaonice.

Lupa šakom po vratima i kaže joj da požuri. Ona mu kaže da se strpi još malo. Nervozan je. Vraća se u kuhinju i pali novu cigaretu. Pogleda vani, kroz balkonska vrata, ali tamo nema apsolutno ničega što bi mu zaokupilo pažnju. Samo sivilo.

Prođe još deset minuta pa Ira uđe u kuhinju. Potpuno je odjevena. Miriše svježe, po proljeću. Gleda u pod. Dinko opsuje. Ona ga i dalje izbjegava pogledati. On je pogleda, pozorno, kao da na njoj traži neke tragove nečega, pa samo slegne ramenima. Ode u kupaonicu i stane se razodijevati. Ona krene za njim i lagano ga poljubi u rame pa izađe iz stana. On primijeti par crvenih kapljica na bijeloj keramici WC školjke.

Kesteni

Kestenjarevo lice izbrazdano je točno kao u školskoj zadaći. I prsti su mu jednako tako crni. Čita Alkemičara, paperback izdanje. Zanosi se ohrabrujućim maksimama iz knjige. Šezdeset i četiri su mu godine. Već pola sata nitko ne dolazi, a repići jutarnje magle još obavijaju njegovu peć. Barem ima vremena za čitanje. Kesteni su ove godine loši, crvljivi i neukusni.

Magla se raspršila i temperatura je porasla. Sada je uz crveni žar čak i vruće. Kestenjar skida prsluk i odlaže ga pored sebe. Pročita posljednju stranicu pa krene od početka. Ionako nema ništa pametnije što bi mogao raditi. Sve kestenje već je zarezao.

Ira traži malu mjericu. On bira najljepše i najveće primjerke. Opčinjen je njezinom ljepotom. Ona za sebe misli da nije ništa posebno. Pokuša vidjeti koja je to knjiga odložena na rub peći. On krivo protumači njezino zanimanje i širokom joj, plemenitom gestom pruži knjigu i ne prihvaća njezino odbijanje. Njoj je to prvi put da je dobila nešto, a da zauzvrat nije dala baš ništa.

U tramvaju vidi prijeziran pogled nekog momka upućen njoj i njezinoj knjizi. Pogleda mu noge i shvati. Tenisice s rupom. Diskretno spusti Alkemičara na pod i izađe iz tramvaja. Ionako mrzi tu knjigu.

Zagrizao je u tvrdo i ne zna što bi

Vani je počeo padati mrak. Sivo je, gotovo sasvim neopaženo, počelo evoluirati u crno. Ulična rasvjeta se upalila, a magla se izvukla iz dnevnog skloništa. Vidljivost se opet smanjila, izgleda kao da pojava Jacka Trbosjeka nikoga ne bi začudila.

Ire još nema, a Dinko je zbog toga nervozan. Bole ga pluća, cijeli je dan samo pušio cigarete. Pokušavao je nešto učiniti sa sobom, prihvatiti se nekog posla, ali jednostavno nije imao volje. Po rječniku stranih riječi tražio je pojam depresija. Odluči prošetati naseljem. Udahnuti memljivi a reski zimski zrak koji miriše na spaljeno drvo, katran i snijeg. Odijeva se polako i pažljivo, ipak malo precjenjujući vanjsku hladnoću. Dok veže cipele, primijeti da mu se tresu ruke.

Nesvjesno hoda ulicom, uopće ne gleda kamo ide, oslanja se na automatskog pilota. Čudi se potpunom izostanku misli. Prazan je poput lista bijelog papira. Zgrozi se kada shvati da je nekada težio takvom stanju.

Dođe do starca koji prodaje kestenje. Učini mu se pijanim i rastrojenim, lice mu je obasjano nekim neobičnim smiješkom, a pogled sanjarski uprt u daljinu koja se ne vidi. Peć izgleda kao maleno toplo utočište. Miris pečenih kestena, na tren, nadjača miris truleži i raspadanja. Dvoji kupiti kestene ili ne. Stoji pred kestenjarem i razmišlja. Osjeća se potpuno nesposobnim donijeti odluku. Napokon izvadi novčanicu iz džepa i pruži je starcu. Ovaj se blago nasmiješi, kao da sve razumije, i pruži mu topli zamotuljak.

Na prvoj klupi na koju naiđe Dinko poslaže kestene jednog do drugog. Pogleda ih jednom i pokuša zadržati sliku. Odlazi popravljena raspoloženja, učinio je nešto korisno.

Izgubljena odsutnost

Ira se smrzava. Hladnoća joj obuzima sve dijelove tijela, oštra je i nemilosrdna. Miče nožne prste kako bi ih barem malko zagrijala. Uzalud. Autobusa nema već sat vremena, novca za taksi nema, baterija u mobitelu je iscurila. Zaleđenost joj okupira sva osjetila, ne dopuštajući joj da osjeti bezizlazje.

Želi nešto raditi, želi se nečime zabaviti dok čeka. Otvara torbicu i kopa po njoj. Maramice, torbica za šminku, dezodorans, ulošci, dvije kemijske, mali rokovnik s logom poznatog analgetika, krema za ruke, jedna prastara baterija od 1,5 volt, nekakve mrvice, tko zna od čega; i mandarina.

Voćka je začudi. Ne sjeća se da ju je ikad stavila u torbu. U dobrom je stanju, plijesan je još nije počela grliti i kora joj je i dalje sjajna. Izvadi je i počne ogledavati. Promatra rupice i pore i one još sitnije rupice u njima. Zamišlja sebe unutar jedne od njih. Zamišlja cijeli svijet unutar jedne takve rupice i ta je pomisao ispuni nekim čudnim strahom. Strahom od kojega se dlanovi znoje, a hladnoća postaje nebitna, zaboravljena.

Noktom malo zagrebe površinu, pa ga prinese nosu. Nasmiješi se prvi put toga dana. Stane guliti mandarinu. Nastoji to učiniti tako da se kora ne prekine, želi da joj ostane jedna mirisna traka. Posve je koncentrirana, nešto mrmlja dok joj prsti plešu svoj ples, njezin nadzor gotovo im nije nužan.

Završi, pa koru spusti u lijevi džep kaputa, a mandarinu, brzim i vještim pokretima, odvoji na kriške i njih stavi u desni džep. Odluči svake minute pojesti jednu krišku, razvlačiti je po ustima sve dok od nje ne ostane samo gorkasta kožica koja teško klizne niz grlo.

Autobus dolazi nakon osme kriške. Ira ulazi sa smiješkom, gleda ljude u oči. Pomalo je razočarana jer je očekivala nešto drugo, barem neku naznaku topline. Oči ljudi su sive i prazne. Ne govore ništa. Sretna je kad u očima nekoga starca prepozna tugu. To je uvjeri da je živa.

Možda ništa ne nedostaje

Kestenjareva peć je zatvorena. Djeluje opasno i postojano, kao da nikada nije rabljena; izgleda toliko uklopljena u krajolik kao da je živo biće, kao da je stablo. Ira nježno rukom prođe njezinom površinom. Šaptom joj zahvali. Dok čeka dizalo, Ira se koncentrira na postojano zujanje aparata za stubišnu rasvjetu. Zamisli taj zvuk u nekoj drugoj intonaciji, u nekom drugom svemiru, kao najljepšu melodiju koju je ikada čula. S tim mislima dođe do stana.

Tiho otključa vrata i uđe. Skine kaput i izuje se. Stan smrdi po dimu. Pronađe Dinka kako spava ispred televizora. Pokrije ga dekom i odlazi u kupaonicu.

Prvo desetak minuta odmrzava ruke iznad radijatora. Osjeća kako joj se krv zagrijava i kako veselo žuri u udove. Isprva je to oživi, ali već sljedeći tren joj se spava, omamljena je toplinom. Tušira se dugo i pomno, kombinirajući vruću i ledenu vodu. Briše se debelim frotirnim ručnikom, pa umotana u njega pere zube. Uzme bočicu s acetonom i malo vate. Očisti dvije kapljice laka za nokte s bijele keramike WC školjke. Pogleda se u velikom zrcalu i zaključi da je lijepa. Odjene spavaćicu i krene u sobu.

Dinko se probudio zbunjen i nervozan. Još je drogiran snom. Ona mu prilazi i sjeda kraj njega. Prima ga za ruku. On smrdi po znoju, praznom želucu i po mnogim, mnogim cigaretama. Sjede i šute, gledaju u ugašeni televizor. Ona primijeti kako njegova ruka postaje hladna i vlažna.

Pita ju je li dobro. Ona kima glavom. Pita ju je li sve u redu. Opet kima. Nježno spušta ruku na njezin trbuh i grimasom učini upitnik. Njezin jedva iskobeljani polusmješak znači točku. On to zna, smiješi se. Umataju se u pokrivače i stišću jedno uz drugo. Nekoliko minuta kasnije on već ponovo spava, a ona se oprezno izvlači iz njegova zagrljaja, okreće mu leđa i gleda u zid. Učini joj se da besprijekorna bjelina zida ulazi u nju kroz usta i oči; učini se sasvim ispunjena tom bjelinom koja ne smiruje iako tako izgleda. Zaželi samo jednu kapljicu tinte da se othrva, da borba dobije barem privid ravnopravnosti.

Uskoro je sasvim bijela. Ima bijele ruke i bijele noge. Bijela je iznutra i izvana. Bijela joj je glava i vrat i prsa i leđa. Utopila se u bijelom.

Iako misli da je to nemoguće, prozirnost kapljica koje joj bježe iz očiju kao da je opravdava.