u Povodu skoroga sedmoga poslijediplomskoga seminara Feminisms in a Transnational Perspective: Feminist Critique of Knowledge Production, Interuniverzitetski centar u Dubrovniku, 27. – 31. svibnja 2013.
Od 27. do 31. svibnja 2013. u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku održat će se sedmi poslijediplomski seminar Feminisms in a Transnational Perspective: Feminist Critique of Knowledge Production (Feminizmi u transnacionalnoj perspektivi: Feministička kritika proizvodnje znanja). Opravdano strahujemo da će to biti posljednji u dugom nizu seminara pokrenutih još 1999. godine i posljednji hrvatski doktorski seminar iz ženskih studija i feminističke teorije koji je okupljao ugledne profesorice i profesore, znanstvenice i znanstvenike te studentice i studente iz brojnih zemalja svijeta. Naime, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta treći put je zaredom uskratilo financijsku potporu su-organizatoricama, a nije promijenilo svoju odluku ni nakon 144 prosvjedna pisma koje su mu od 3. do 6. svibnja uputile mahom bivše polaznice i polaznici seminara. Birokratski odgovor kako seminar nije zadovoljio kriterije izvrsnosti i međunarodne vidljivosti najbolje demantiraju komentari potpisnica pisma podrške, među kojima izdvajamo onaj iz pera prof. engleskog jezika i postkolonijalne književnosti Silvane Carotenuto iz Napulja.
Iz tiska je upravo izašao četvrti zbornik istoimene nakladničke cjeline (Feminisms in a Transnational Perspective) pod naslovom Women Narrating Their Lives and Actions (ur. Renata Jambrešić Kirin i Sandra Prlenda) iz kojeg donosimo uvodno poglavlje.
PROTIV NAJSUROVIJIH ČINOVA KULTURNE POLITIKE
Pismo podrške direktorice Centra za postkolonijalne studije Sveučilišta L’Orientale u Napulju
— Silvana Carotenuto
Bila sam gošća seminara u Dubrovniku prije dvije godine, a sudjelovat ću ponovno i ovog proljeća. Bilo je to, i ponovno će biti, jedno izuzetno iskustvo intelektualne gostoljubivosti, kulturne razmjene i dijeljenja prijateljstva – nešto što sam u svom akademskom životu vrlo rijetko susretala, čak i u međunarodnim krugovima u kojima sam profesionalno djelovala.
Suradnja s posvećenim studenticama i kolegicama koje sam upoznala u Dubrovniku, i koje ću ponovno susresti ove godine, bila je i bit će fantastičan izazov koji obilježavaju izuzetno visoki standardi dijaloga, angažmana i strasti. Posebnost i jedinstvenost ovog feminističkog prostora, stvorenog inteligencijom i naporima mnogih žena, predstavljaju pravi dar, toliko dragocjen da mi pomisao da bi mogao nestati zbog ekonomskih poteškoća, ili bilo kojih drugih problema, slama um i srce jer ga vidim kao jedan od najsurovijih i najkratkovidnijih činova kulturne politike.
Iskreno se nadam da će nadležne vlasti ovu odluku preispitati. Ako do toga ne dođe, uvjeravam ih da će uništiti jedan od najkozmopolitskijih, najintenzivnijih i kulturno najzahvalnijih prostora u Europi. Čini se da današnje vrijeme pripada logici najjačih, a osobno smatram da su život, kultura i politika na razini lokalne zajednice jedini izlazak iz krize. Povijest će na duge staze pokazati da je, umjesto zatvaranja najzanimljivijih prilika za dijalog i intelektualnu razmjenu, potrebno podržati, zahvaliti i cijeniti strastvene žene koje ih stvaraju, čija su osjećajnost i angažiranost jedinstveni dokazi snage naraštaja žena posvećenih zemlji u kojoj djeluju i okupljaju najangažiranije i najozbiljnije ženske umove koji se još uvijek odupiru globalnom rasapu ljudske inteligencije i djelovanja.
Oštro protestiram protiv zlobe i gluposti takve namjere i prakse ne-kulturne politike, i apsolutno vjerujem u nužnost procesa ponovnog razmatranja i elaboriranja te odluke. Nadam se da u toj vjeri neću biti razočarana.
Napulj, 5. svibnja 2013.
PRIPOVIJEDANJE ŽENA O VLASTITOM ŽIVOTU I DJELOVANJU
Uvodni tekst iz zbornika Women Narrating Their Lives and Actions, Renata Jambrešić Kirin i Sandra Prlenda, ur., Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Centar za ženske studije, 2013., 256 str.
— Renata Jambrešić Kirin i Sandra Prlenda
Peti seminar iz ciklusa Feminizmi u transnacionalnoj perspektivi s temom Pripovijedanje žena o vlastitom životu i djelovanju (IUC Dubrovnik, 23.–27. svibnja 2011.), na kojemu se okupilo četrdesetak sudionica i trideset izlagateljica, predstavlja vrhunac plodne međunarodne suradnje suorganizatorica iz Hrvatske, Italije, Mađarske, Finske i Pakistana. Među njima se osobito moramo zahvaliti su-direktorici seminara Ulli Vuorela (1945.–2011.), koja je presudno utjecala na kvalitetu seminara i njegovo profiliranje u smjeru feminističke pedagogije. Bilo je to razdoblje posvećeno spontanim feminističkim postignućima, intenzivnoj razmjeni znanja, prijateljskim susretima i izazovnim planovima za budućnost. Međutim, postupno degradiranje humanističkih znanosti i jačanje natjecateljskog karaktera Europskog područja visokoga obrazovanja promijenili su prioritete studenata i studentica, a njihovu težnju za širenjem znanja i općim obrazovanjem usmjerili prema pragmatičkom uklapanju u standardizirani bolonjski sustav vrednovanja i obrazovanja “za vlastite potrebe”. Važnost knjiga, zbornika i skriptâ smanjuje se uslijed novih, kvantificiranih modela vrednovanja znanstvenog rada te širenja digitalnih humanističkih znanosti (digital humanities) i e-učenja. Naš feministički seminar, započet 1999. i rekonceptualiziran 2007. godine, predstavlja antipod ove utilitarne ideologije, rijetku prigodu da se oživi Platonov ideal razmjene znanja kao izraza gostoljubivosti, pripovijedanja i djelovanja, to jest izravnog odgovora na aktualni društveni kontekst. On je nerijetko, zbog svoje smještenosti usred znamenite turističke Meke, bio privlačan mamac (osobito za sudionice koje su same financirale svoj dolazak i boravak u Dubrovniku), ali i preprekom mnogim poslijediplomskim studentima koji su željeli sudjelovati na seminaru. Naša namjera da prisvojimo i “pounutrimo transnacionalnost” još čeka valorizaciju i epistemološku razradu, no slažemo se s mudrim riječima jedne od naših istaknutih predavačica, Gayatri Ch. Spivak, kako “u dobroj vjeri, okruženi prijateljima iz mnogih različitih mjesta, želimo reći (...) kako je javni glas, tiskani glas, onaj koji ostvaruje transnacionalnost, uvijek nesavršen, uvijek privremen, i prožet odnosima moći”. Zasigurno nije slučajno da su se izlaganja i seminarske rasprave posvećene temi životnih pripovijesti i problemima feminističkog teorijskog i društvenog djelovanja pretočile u zaključak o “neophodnom feminističkom uplitanju u empirijsko znanje i teorizaciju svakodnevnog života žena” (Sanja Potkonjak) i potaknule nas da seminar u 2013. godini posvetimo Feminističkoj kritici proizvodnje znanja.
Ako bismo morale izdvojiti zajedničku poveznicu ili provodnu misao svih petnaestak priloga u knjizi, onda bi to bila obnovljena vjera u teorijsko, poetičko i političko pisanje koje ne povlači jasnu crtu između života i djelovanja nego “prepoznaje književnost, tekstualnost i pripovijedanje kao privilegirano mjesto (…) nadilaženja dijalektike između života i djelovanja” i otvaranja nas samih za naracije žena koje su, “svojim nasljeđem ili intelektualnim srodstvom, živjele i djelovale u organskom dodiru s drugošću, u poetskoj korespondenciji s pisanjem, u obrani prava da se bude uvažavana u svijetu” (Silvana Carotenuto). Autorice priloga su iz različitih rakursa promotrile misao Hanne Arendt kako su “životi bez riječi i djela mrtvi za svijet” i podržale epistemološki “narativni obrat” vjerujući da je interpretacija (auto/biografskog, testimonijalnog, literarnog, likovnog, teorijskog) pripovijedanja poželjan oblik (ne)formalne edukacije uz pomoć koje jačamo emancipatornu feminističku misao i mogućnost boljeg razumijevanja konvencionalnih pripovjednih okvira koji nas modeliraju i “interpeliraju” u polje moći i prije no što smo u mogućnosti da ispripovijedamo svoje (životne, aktivističke, akademske) priče.
Silvana Carotenuto, Laura Sarnelli i Durre Ahmed, svaka djelujući unutar druge “diskurzivne formacije”, otkrivaju rizični, ambivalentni i subverzivni položaj ženskih mislećih tijela i glasova unutar velikih priča vezanih uz povijest ideja, pravo, religiju i patrijarhat. Dok se Ahmed suočava s poroznim razdjelnicama i stereotipnim rodnim karakterizacijama usmenosti i pismenosti, čitanja, pisanja i prevođenja u Zapadnim i kulturama obilježenoj islamom, Carotenuto nudi koncept (po)etike odnosno postupak “kako naučiti učiti od podređenih” (Spivak), to jest kako “dijeliti empatiju s pjesnicima, iznova javno žalovati [s unesrećenima], prihvatiti promjenu i djelovanje sa/za bezimene”. Analiza L. Sarnelli koja u Antigoni vidi univerzalnu figuru etičko-političkog djelovanja, slijedi srodna teorijska usmjerenja, prožeta egzistencijalističkim i post-strukturalističkim čitanjima.
Natka Badurina, Nejra Nuna Čengić, Jasmina Lukić i Irina Novikova raspravljaju posljedice “testimonijalnog obrata” i “rada pamćenja” kako s obzirom na feminističko teoretiziranje ženskog svjedočenja između samozatajnosti i samoosnaživanja u stoljeću obilježenom neviđenim stradanjima tako i u odnosu na procese oblikovanja nacionalnog identiteta u politički slojevitom poratnom i postsocijalističkom kontekstu. Započevši refleksijom o posebnim obilježjima svjedočenja o traumatskom iskustvu Drugoga svjetskog rata (Badurina), autorice su pomno istražile različite tekstove kulture obilježene ratom, sukobima i siromaštvom – životne priče mladih aktivistica iz BiH (Čengić), filmske radove redateljice Jasmile Žbanić (Lukić) i niz žanrovskih preplitanja (osobnih) priča o životu i (kolektivnom) stradanju u postsovjetskom baltičkom prostoru (Novikova) – kako bi odvagale loše i dobre strane “proizvodnje” masovne empatije prema žrtvama kako liberalnih ili nacionalističkih, tako i pacifističkih ili feminističkih identitarnih projekata. Ipak, premda često izložena manipulaciji, svjedočenja su značajno oponirala diskursima o esencijaliziranom i dovršenom identitetu, a svjedokinje uključene u projekte “ženskog samo-autoriziranja” (Biljana Kašić) poput samopomoći, umjetničkog djelovanja u zajednici, društvenih foruma i novih medija, osvijestile su svoju sposobnost preživljavanja i kreativne potencijale.
Brojna presijecanja tekstualnog, političkog i etičkog nadalje nam otkrivaju prilozi Vite Fortunati, Julie Watson, Tine Pavlović i Slađane Mitrović koje ispituju različite načine pristupa složenom žanru ženskih autobiografija gdje se prepliću etika i estetika, singularno i egzemplarno, spoznaja i djelovanje. Dočim Pavlović opisuje važnost autobiografije Sjećanja jedne liječnice Nawal El Saadawi (prevedene na hrvatski 2012.) za razvoj samoniklog feminizma u Egiptu i drugim arapskim zemljama, Fortunati analizira četiri utjecajne feminističke autobiografije kako bi pokazala zašto su autoreferencijalni tekstovi važni za povijest europskog feminističkog pokreta i feminističke teorije. Watson govori o pregovaranju identiteta i transgresiji u formi ženske “grafičke” ili “stripovske autobiografije” (autographics) – od Persepolisa Marjane Satrapi do stripa Fun Home Alison Bechdel – otkrivajući zašto su ove knjige bile iluminativne za suvremene feminističke projekte i borbu za ljudska prava. Pitajući se kako je transgresija u području likovnih umjetnosti još uvijek moguća, Mitrović jukstaponira Courbetovu sliku Porijeklo svijeta (1866.) i umjetničke projekte Tanje Ostojić u kojima se koristi eksplicitnom seksualnošću, i referencama na Courbeta, u korist emancipacijskih i politički angažiranih poruka.
Ulla Vuorela, Natalia Lvovna Pushkareva i Viktorija Ratković traže odgovor na pitanje kako i zašto različite žene pripovijedaju o svom životu na različite načine, posebice one koje se žele uklopiti u “znanstvenu istinu” pojedinih institucija i znanstvenih disciplina – poput članica Ruske akademije znanosti ili Hilme Granqvist, prve finske antropologinje i istraživačice Palestine s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Biografije ovih istaknutih žena nude uvjerljiv dokaz o povijesti rodne diskriminacije i rodne asimetrije unutar akademije, kao i unutar društva u cjelini, ali i pokazuju da su među uspješnim ženama mehanizmi isključivanja i degradiranja prisutniji od “strateškog sestrinstva” (Vuorela) uz pomoć kojeg bi žene mogle uspješno podrivati ili mijenjati institucije. Ratković svjedoči da je takva sinergija afirmativnih feminističkih napora moguća, i to na primjeru jednog austrijskog višejezičnog migrantskog mrežnog časopisa.
Konsenzus o nužnosti uvođenja (aktivističkih i akademskih) ženskih glasova u strukture re/produkcije znanstvenog znanja posebice je naglasila Gayatri Chakravorty Spivak uz pomoć svojih pojmova “epistemološke intervencije” ili “epistemološkog angažmana” (epistemological engagement). Kao posebna gošća seminara, Spivak je neumorno odgovarala na naša pitanja i poticala nas da i same postavljamo temeljna pitanja poput kako razlikovati kapitalizam od kapitala, tj. kako balansirati između kapitala kao moćnog sredstva osnaživanja i “romantičnog anti-kapitalizma koji je započeo Karl Marx”; kako razlikovati slobodu od opresije i slobodu odricanja u ime socijalne pravde; kako odvojiti pravo na samoizražavanje od opasnosti da postanemo “organske intelektualke kapitalizma” i glasnogovornice socijalne produktivnosti kapitala; kako kritizirati statističko obezličavanje kapitala, a kako “orođeno i rasno imaginiranje” radnika i radnica. Na taj je način opasnost od sužavanja problematike seminara na kulturalna pitanja i postmodernu argumentaciju o decentriranim, parcijalnim, subjektivnim i multiplicirajućim diskursima, bila jasno otklonjena. Navedene opaske i upozorenja koje nam je uputila Spivak, bili su najbolji intelektualni poticaj za odabir teme dubrovačkog seminara 2013. godine, za Feminističku kritiku proizvodnje znanja. Odlučile smo nastaviti s historijsko-materijalističkom analizom proizvodnje znanja i pozicioniranja žena unutar i izvan akademije, u svijetu kojim vlada privatni interes i korporativna logika. Jer, kao što je zaključila Spivak:
“Način na koji poučavaš određuje ono što poučavaš: pokušaj razviti način poučavanja koji će možda proizvesti motivaciju za drukčijom uporabom znanja – i potaknuti želju za socijalnom pravdom. Samoovladavanje to neće učiniti, samoizražavanje to neće učiniti, korporativno financiranje... to neće učiniti. To je težak posao. To je posao promjene, odmicanja nečijeg uma od puke ideje samoizražavanja, ruku pod ruku s potrebom pretvaranja kapitala u društveni socijalizam”.