Razgovor s poznatim talijanskim prozaistom prilikom njegova gostovanja 14. prosinca u programu Filozofski teatar u zagrebačkom HNK
Kao pisac uglavnom ste poznati po svojim romanima, no Vaša druga knjiga Blato, zbirka je sedam kratkih priča. Koje su razlike u pisanju u kraćoj i dužoj proznoj formi?
Mislim da su to dva različita sporta, kao da igrate ragbi i nogomet. Kratke priče pišem kada imam pauzu između dva romana, na neki način to je slobodno vrijeme kada pišem samo za sebe, dok pri pisanju romana uvijek podrazumijevam čitatelja. Tada razmišljam što čitatelj treba, što želi i što me pita, a forma kratke priče uvijek je rad na ideji na kojoj obično radim, ne znam, sedam dana. Kroz kratku priču vršim tehničku pripremu za roman. Napisati kratku priču teže je nego napisati roman. To vam je kao da trčite na sto metara gdje morate trčati brzo i već na prvim stranicama morate iznijeti svoju ideju. Pisati roman je, s druge strane, kao uspinjanje na planinu. Isprva, nalazite se u dolini, ali pomno birate put kojim se uspinjete i jednom kad se popnete opet se valja spustiti. Dugačak je to put, ali različit od pisanja kraćih proznih formi sa kojima nisam siguran kako da krenem niti kako da završim.
Nedavno ste se okušali i u režiji, dokumentarnim filmom The Good Life. Možete li nam reći koje su za vas razlike u načinu pričanja priče u režiranju i pisanju, odnosno, u filmu i književnosti?
Nisam siguran zašto, ali nedugo nakon što sam počeo svoju spisateljsku karijeru, uslijedilo je nekoliko producentskih upita da režiram film. Nisam bio sretan tom vrstom upita, ali redateljski posao jest rad s drugim ljudima. Pisanje prestaje biti samačka radnja tek kad tekst dođe do urednika s kojim se dalje radi na jeziku i idejama ili kada date knjigu na čitanje partnerici ili nekom bliskom prijatelju, ali uglavnom ste jako usamljeni. Ideja je da kao redatelj radite sa drugim ljudima, gdje imate mnogo različitih ljudi i isto toliko različitih pristupa filmu. Redatelj je u jednu ruku kao dirigent jer pomiče i objašnjava. Stoga, bio sam siguran da mogu pisati, ali ne da mogu i režirati. Pokušavam biti kritičan prema sebi i tada sam se pitao mogu li to raditi dobro ili ne!? Prije četiri godine jedna producentska kuća zamolila me da napravim dokumentarac. Predložio sam da se snimi film o Talijanima koji su ‘70-ih emigrirali u Indiju. Isprva sam mislio da dajem prijedlog nekom drugom, a oni su inzistirali na tome da ja režiram. Na kraju sam prihvatio. Režiranje je potpuno drugačiji način razmišljanja. Vjerovatno je za nekoga tko stalno piše fikciju potrebno da ponekad sluša jer to zna biti iznimno težak zadatak. Nakon svega uhvatio sam se režiranja i bila je to neka vrsta iščekivanja priče, osluškivanja, zatim montiranja i završavanja filma. Bilo je to drugačije iskustvo od pisanja. Volio bih se ponovno okušati u tome.
Dva načina pisanja
Kada govorimo o filmovima, kako je bilo raditi sa Bernardom Bertoluccijem, na filmu koji je radio prema Vašoj knjizi Io e te (Ja i ti)?
U početku je bilo teško jer je knjiga na kojoj smo radili bila kratka. Bertolucci je sugerirao da je prekratka za cjelovečernji film te da se moraju dodati neke scene. Neko vrijeme sam pokušavao raditi na tome na što je on upozoravao, ali za mene je ta priča bila gotova. Radili smo skoro pola godine i pokušavali smo naći drugačiji završetak filma, ali u jednom trenutku sam shvatio da to nije moguće. Sa snimanjem smo završili dva tjedna prije predviđenog roka i ja sam bio zadovoljan učinjenim jer smo uspjeli zadržati okvir priče.
Zadržimo se još malo na filmu. Posljednjih nekoliko godina La Grande Bellezza jedan je od najznačajnih filmova iz Italije. Smatrate li ga suvremenim klasikom, grotesknim i pomalo kičastim hommageom Felliniju, ili nečim trećim?
Mislim da je to jako dobar film. Paolo Sorrentino je izvrstan redatelji i jedna od njegovih kvaliteta jest to što je u filmu pokazao Rim na novi način. Jako dobro kombinira različite gradske perivoje i iznova oneobičava Rim za nas koji živimo u tamo, ali ostajemo tek zaglavljeni u prometu. Pored toga, zabave s mnogo ljudi koje Sorrentino oslikava u svom filmu nisu uvjerljive ili bar ja nisam upoznat s takvim događajima, mada bih volio biti. (smijeh) Film rezonira negdje između prekrasnih stvari i nekih likova koji su previše objašnjeni. Narator je također previše točan, uz to je ponosan na to što radi, i nekako uz njega nema sadržaja, odnosno života. U svakom slučaju La Grande Bellezza je veoma važan film za talijansku kinematografiju. Sorrentino kao da je pokušao napraviti novi La Dolce Vita, ali ipak je ovo nešto drugačiji film.
Trenutno smo svjedoci prosvjeda u Velikoj Britaniji koji se događaju zbog zakonske zabrane gledanja određenih tipova pornografije, uglavnom onih koje sadrže festish i S&M na Internetu. Izuzetno puno vaših muških likova određuje vrlo seksističko ponašanje, ili opsjednutost seksom, nasiljem i ženama. Jeste li zamislili te likove kao kritiku današnjeg društva, ili su oni tek ekspresija vaših liberalnih stajališta, ili samo nešto što vam je kao autoru jednostavno zabavno pisati?
Ja imam dva načina pisanja – jedan je taj da se pokušavam što više približiti svojim likovima. To se vidi osobito u prozi koja se bavi adolescentima, npr. u Ja se ne bojim. I s tim likovima ne odlazim u grotesku niti sam zainteresiran za nekakvu humorističnu stranu života, nego zaista pokušavam oguliti vlastito sjećanje i pogledati život kao mlad dječak sedamdesetih na talijanskom selu. Drugi način – npr. onaj koji koristim u romanu Neka zabava počne – je naprosto poigravatanje svojim likovima u vrlo prljavoj komediji. Ti likovi onda često imaju vrlo izražene snažne erotske ili pornografske linije. Ja ih pokušavam učiniti trodimenzionalnima, ali nikad ne ulazim pretjerano u njihovu dubinu. Često kada se nalazim s muškim piscima na večerama i kada večer potraje, oni na kraju pričaju o takvim stvarima. O ženama i seksu. Meni je to jako zanimljivo, i tu krećem oblikovati svoju priču – negdje na presjeku komedije i stvari koje redovito vidim u svom društvenom životu.
Stvari o kojima previše znamo
U vašim romanima često vrijedi pravilo da licemjeri pobjeđuju. U Neka zabava počne čitatelj na trenutke ima osjećaj da se glavni lik istinski zaljubio. No na kraju on ipak uzima pod ruku atraktivnu, ali plošnu glumicu/manekenku i objavljuje zaruke pred medijima.
Da. Ma, većina mojih likova su zapravo potpuni gubitnici. Ili ih na kraju ubijem, ili ispadnu jako tužni jer nemaju dovoljno snage suočiti se s pravim životom. Ali oni su isključivo gubitnici.
Parafrazirajmo Bernarda Shawa koji je rekao da je izvanredan komediograf onaj koji ukrade Molièreove metode i Dickensove likove. Kritika vas često opisuje kao modernog Dickensa. Što mislite o tome i smatrate li uopće da politička satira može imati ikakvog utjecaja na današnje društvo?
Nemam pojma. Nije mi pretjerano stalo do kritičara. Netko kaže “vi ste novi Dickens”, a ja nemam na to ništa reći, nego se mogu samo samo smijati. Jer znam tko je Dickens, i znam tko sam ja. To sasvim sigurno nije moguće. Ali istovremeno je lijepo, jer znaš da ono na čemu radiš jest stvaranje svjetova, kompleksnih svjetova, u kojima se likovi pokušavaju probiti kroz izuzetno kompleksne situacije. Kao i kod velikog Dickensa. I to mi je lijepo za čuti. Naravno, nije tako lijepo kad čujete od kritike nešto drugačije – npr. jednom je netko napisao da sam najgori pisac na svijetu. A zapravo je istina negdje između. Tako da se pokušavam ne obazirati pretjerano na kritike – niti pozitivne niti negativne.
Što se političke satire tiče, zapravo ne mislim da pisci moraju nužno biti zainteresirani za politiku. Puno pisaca u Italiji dakako piše kolumne za novine o trenutnoj političkoj situaciji. I ja sam zainteresiran i za to, ali mislim da to nije potpuno nužno. Ono što smatram nužnim kod pisanja jest osjetiti bol svoga naroda, svoga grada. Vidjeti kakvi su to ljudi koji žive kraj granica, zašto ti ljudi mrze imigrante koji se useljavaju iz Afrike. Ne samo konstatirati da su oni rasisti, nego vidjeti zašto se rasizam rodio u tim ljudima. Zato ponekad treba pokušati biti blizak sa zlim ljudima. To barem smatram svojim poslom. I to može pomoći Talijanima da bolje razumiju mjesto na kojem žive. Kao što je kad radite dokumentarac o prirodi jako bitno da budete vrlo blizu životinjama koje snimate. I zato treba biti konstantno među ljudima. Da ih možete razumjeti. To je ono što je meni bitno.
Što mislite da se promijenilo kod vas kao pisca od trenutka kada ste počeli pisati do danas? Je li se vaš pristup radu promijenio i uzbuđuju li vas sada druge stvari?
Nisam uopće više uzbuđen. Prije sam bio, sada više ne. Prije mi je bilo jako bitno da vidim u očima svojih čitateljima da su sretni. Sada nekako točno znam što radim, znam da je ovo moj posao. Onaj prvi period je nekako završio. Sada pišem jer trebam pisati. I jer moram od nečega živjeti. I želim promijeniti svoj način pisanja. Nije mi više toliko bitno da budem jako povezan sa svojim čitateljima. Sada mnogo više pišem za sebe. Teško mi je to objasniti, ali želim se više baviti pisanjem knjiga koje na neki način nisu povezane s ovim društvom na koje smo navikli. Mrzim pričati o Facebooku, Twitteru, ljudima koji su opsjednuti svojim telefonima. Zapravo, o svim stvarima o kojima znamo previše. Postoji sve više i više knjiga o onome što mrzimo u našim životima. Ja trenutačno želim napraviti nešto što je puno epskije.
Na čemu trenutačno radite? Neka nova knjiga ili možda ipak film?
Svakako knjiga. Trenutačno dovršavam novu knjigu i trebala bi biti gotova naskasnije do ljeta, a objavljena negdje sljedeće jeseni.