Igor Jurilj  

Brušenje leće djetinjstva

Što je zajedničko Yannu Martelu, Miljenku Jergoviću i Jamesu Joyceu? Treperava imaginacija Tomislava Torjanca – erudita i virtuoza s debelim nanosima boja zaslužnog za divlji sraz slika zaboravljenih i zanemarenih klasika revitaliziranih u slikovnicama i čovjeka koji je Indijcu Piju ocrtao svijet. Malo je likovnih umjetnika s toliko impulzivnog kolorita koji čezne za stavljanjem na vidljivu površinu, kadru ispuniti cijele Klovićeve dvore. Upravo povodom izlaganja dosadašnjeg opusa u ovoj galeriji razgovarali smo s Torjancem na umjetničkom kružoku na otvorenju izložbe 19. studenog, koja je posjetiteljima otvorena do 15. prosinca.

Osobnije je univerzalnije

Tomislave, prema kojem principu stapate svoj postmodernistički impuls prepun interteksta, ali i dalje sa stimulirajućim vizualnim kodovima namijenjenim djeci kao primarnom konzumentu slikovnice?

Dok radim na ilustracijama nastojim ne razmišljati o ciljanoj publici i idem za tim da rezultat bude knjiga koja bi meni privukla pozornost kad bih je vidio na polici knjižare. Često ističem da pretjerano razmišljanje o dobnim skupinama stavlja okvire na kreativnost, jer ne možemo unaprijed i sa sigurnošću znati ni kako približiti slikovnicu pojedincu, a kamoli cijeloj dobnoj skupini. Rekao bih da je najbolja slikovnica ona koja se sviđa i djeci i odraslima, a takva sigurno nije rezultat kalkulacija nego činjenice da je autor, radeći na njoj, dao svoj nesputani kreativni maksimum. Trudim se s djecom komunicirati izravno, ali i kroz njihove roditelje ili druge odrasle koji, nadam se, sudjeluju u djetetovu čitanju slikovnice.

Premisa da ilustracija mora zadovoljiti sedam nepisanih kriterija: pobuditi i zadržati pažnju, izazvati znatiželju, iznenaditi, začuditi, razveseliti, ostati urezana u pamćenju i biti zabavna vjerojatno je svakom ilustratoru na umu, no na koji način Vi zadovoljavate iste?

Sve su to posve valjani kriteriji, premda ne mislim da ih ilustracija mora zadovoljiti i ne rukovodim se njima pri ilustriranju. Na kraju krajeva, zašto bi ilustracija morala imati drukčija pravila nego što ih, recimo, ima tekst? Ilustracija može biti i potresna i tužna i uznemirujuća. Ilustraciju doživljavam kao igru bez krutih pravila, a ako je moram promatrati u tom kontekstu, rekao bih da za svaku slikovnicu pišem nova pravila, koja su podložna izmjenama čak i tijekom rada.

Držite li se kakvih osobnih imperativa pri stvaranju?

Bitno mi je da likovi koje ilustriram imaju karakter. Osim toga, u ilustracije često uvodim autobiografske i vrlo osobne elemente – čak i na nesvjesnoj razini, ljudi prepoznaju ili osjećaju osobne i iskrene elemente i čvrsto sam uvjeren da što su stvari osobnije, to su univerzalnije i dopiru dublje i dalje. Nadalje, iznimno su mi važni slojevitost, skrivena simbolika i otvorenost interpretaciji, kao i kontekst.

Kao jedan od stilsko-žanrovskih imperativa nesumnjivo je fantastika. Zašto odabirete isključivo fantastične predloške?

Oduvijek sam bio sklon fantastici. Ipak, nije presudno da svaki predložak bude fantastične prirode, dokle god ostavlja dovoljno mjesta za takve vizuale.

Koliko ilustracija može biti interpretativna prije negoli postane sugestivna? Je li sugestija uopće opasna?

Vrlo zanimljivo pitanje. Vezom interpretacije i sugestije s razlogom se bavio i Freud. U kontekstu ilustracije, i jedno i drugo ovisi o čitatelju. Dobra ilustracija je kao Rorschachov test – vidite stvari koje drugi nužno ne vide, odnosno slika ne pokazuje samo ono što ilustrira, nego kroz vašu interpretaciju otkriva i dio vas, katkad čak i dio kojega dotad niste bili svjesni. Ono što je nekome čovjeku sugestivno, drugome ne mora značiti apsolutno ništa. To ovisi o unutarnjim “filtrima” svakoga od nas, koji nisu samo vizualni, nego i emocionalni, spoznajni, iskustveni i, u krajnjoj liniji, karakterni.

Iz toga neminovno slijedi da, ako vaša interpretacija mojih ilustracija govori mnogo o vama, moje ilustracije jednako toliko govore o meni.

Eksperimentalno stečena tehnika

Ilustracija ujedno znači i odabir relevantnoga umjesto samoga čitatelja. Koliko proces ilustriranja u tom slučaju daje slobode ilustratoru?

Uz problematiku odabira relevantnoga, u pravilu postoje i ograničenja u smislu učestalosti pojavljivanja ilustracija, pozicioniranja teksta  i slično. Mislim da unutar toga ilustrator svoju umjetničku slobodu može iskazati tehnikom izrade ilustracija, stilizacijom, smještanjem u određeni kontekst, odabirom perspektive, koloritom...

Opus Vam se temelji na osvježavanju tradicionalnih slikarskih tehnika kroz uvođenje animacije, stripa i elektroničkih medija. Bez imalo pretencioznosti, to djeluje kao fina formula za jedan postmodernistički modus rada.

Da, djeluje tako. Doduše, nisam svjesno išao u tom smjeru, no dobro je ispalo. Rezultat je to slijeda “sretnih nesreća”, odnosno činjenice da sam do tehnike kojom najčešće radim došao eksperimentirajući. Naime, nemam formalnu naobrazbu kad je riječ o slikanju i ilustriranju – imam diplomu grafičkog dizajnera – i do svih sam informacija došao zaobilaznim putem, iz strane literature i putem interneta, koji je u to vrijeme bio u povojima. Koji put bih zbog toga imao problema pri kupnji umjetničkoga pribora, jer nisam znao odgovarajuću hrvatsku terminologiju.

Koliko Vas u odluci za ilustriranjem određenog domaćeg predloška može voditi svijest o zanemarenosti hrvatskih književnih klasika?

To svakako imam u vidu. Bilo bi više nego zanimljivo neke od nepravedno zanemarenih hrvatskih književnih klasika – pritom ne mislim nužno na dječje klasike – vidjeti udružene s ilustracijama.

Koje biste dječje klasike, poput Antuntuna ili Grge Čvarka, željeli adaptirati u formi slikovnice ubuduće?

Ako mislite na dječje klasike općenito, definitivno su to dvije knjige o Alisi Lewisa Carrolla, premda je riječ o knjigama koje su zapravo dobro prerušene knjige za odrasle. Međutim, moj je problem s njima što su izvorno objavljene s bezvremenskim ilustracijama Johna Tenniela, kojima je, prema mome mišljenju, nemoguće konkurirati. Čak ni neki suvremeni ilustratori koje iznimno cijenim i koji su izvrsno ilustrirali Carrolla – “neukrotivi” Ralph Steadman, na primjer – nisu nadišli Tenniela, na čiji je prijedlog Carroll čak izbacio jedno poglavlje iz druge knjige. S tim u vezi, mislim da bi bilo poželjno kad bi pri nastajanju slikovnica – pritom mislim i na tekst i na ilustracije – postojala izravna, dvosmjerna komunikacija između pisca i ilustratora. Ilustracije se nerijetko podvrgava raznim izmjenama ne bi li bile u skladu s tekstom, ali mislim da bi tekst trebao biti jednako “fleksibilan”. Yann Martel rekao bi da je ilustracija tekstu ono što je glazba operi. Naravno, ovo vrijedi za ilustrirane knjige u nastajanju, a ne za već postojeća literarna djela.

U Vašem se radu primjećuje semiotički senzibilitet; divlji sraz znakova što pripadaju različitim semantičkim korpusima. Koliko se u tom smislu narativno pripremate i na koji način da biste postigli ovaj modus kakav predstavljate upravo u Klovićevim dvorima?

Htio – ne htio, narativna priprema dio je moje svakodnevice, jer mnogo čitam i nadam se da to uspijevam kanalizirati kroz svoje ilustracije. Istina je da se u mome radu može primijetiti semantička raznolikost, no mislim da je to prije svega odraz moje osobnosti, što se može reći i za tehniku kojom radim.

Kada smo prestali crtati

Opus predstavljen u Klovićevim dvorima sadrži sentimentalnu kvalitetu – dimenziju povezivanja svijeta odraslih sa zaboravljenim ili potisnutim djetinjstvom i onom dječjem u nama? Naime, Vaš je rad ilustrator Shaun Tan opisao kao “nit koja povezuje brigu odraslih sa sjećanjima iz djetinjstva”. S druge strane, Miljenko Jergović za slikovnice Tomislava Torjanca kaže da je “čovjek sretan što više nije dijete pa ne ovisi o odraslima i o njihovim novčanicima, nego sam ide u knjižaru i kupi je”.

Mislim da dio moga opusa ima sentimentalnu kvalitetu, premda bih rekao da je tu više riječ o autobiografskim elementima koji se mogu protumačiti kao sentimentalni. Djetinjstvo je sjajan i takoreći nepresušan izvor inspiracija. Usto je i svojevrstan zajednički nazivnik, jer svi smo  imali djetinjstvo i moglo bi se reći da život promatramo kroz leću tog djetinjstva, a to je istodobno najosobnija i najuniverzalnija leća. Slikovnice su nešto što brusi tu leću, skida staračku mrenu s nje i može nam nakratko – ili na dulje, ako dopustimo – vratiti jasnoću pogleda koju smo imali kao djeca. Meni kao čitatelju najbolje su slikovnice koje su istodobno vrlo osobne i univerzalne u smislu osjećaja koje pobuđuju, osjećaja koje na nekoj razini prepoznajemo i dijelimo. Volim kad ilustracija čitatelju ne nameće tumačenje, nego mu daje apsolutnu slobodu i dopušta da njegova mašta zaroni i u bistre i u muljevite vode njegova unutrašnjeg oceana ne bi li “upecala” značenje.

Izložba u Klovićevim dvorima prilagođena je i mlađim uzrastima po principu visine. Drugim riječima, izlošci su fizički prilagođeni djeci različite dobi. Kako biste htjeli da djeca dožive radove Tomislava Torjanca?

Htio bih da ih dožive kako hoće. I da, u idealnom slučaju, znaju objasniti zašto su ih tako doživjela.

Smatrate li da se odrasli boje ostaviti na slobodi dijete u sebi i namjerno ga bacaju u zaborav zbog društvenih uloga i očekivanja? Roman Simić Bodrožić ovu je ideju opovrgnuo rekavši da to dijete što ga Vaše slikovnice bude, “taj novi stari ja, ne mora se odricati ničega, ni godina ni iskustva – dapače, tek s njima užitak je potpun”.

Teško je generalizirati. Postoje odrasli koje su dijete u sebi ostavili iza sebe već nakon završene osnovne škole, smatrajući da moraju ići linearnim, unaprijed zacrtanim smjerom odrastanja. U tom se slučaju nije lako poistovjetiti s Romanovim dojmom. Volim citirati Shauna Tana koji na pitanje: “Kad ste počeli crtati?” odgovara s “A kad ste vi prestali?”

Ilustrirati Joycea

Bavili ste se Joyceovim pismom unuku Stephenu pretvorenom u kratku priču, odnosno kasnije slikovnicu Mačak i vrag koja stapa irski i francuski folklor i u našem neslužbenom razgovoru, kao i na svojoj službenoj stranici, nazvali ste je svojim prvim pravim radom gdje definirate vlastitu poetiku i estetiku. Po čemu se, recimo, Mačak i vrag razlikuje od Antuntuna?

Mačak i vrag nastao je četiri godine prije Antuntuna i prva je slikovnica koju sam, osim što sam je ilustrirao, i grafički oblikovao te vlastoručno upisao tekst. Te kronološko-tehničke razlike na stranu, u Mačku i vragu prvi put sam iskoračio iz samonametnutih okvira ilustracije i unio vrlo osobni element (vrag dosta podsjeća na mene, fizički i po gestama). Usto, čini mi se da te dvije slikovnice možda i nemaju istu publiku, što je u neku ruku dobro, jer nemoguće je napraviti nešto što se sviđa apsolutno svima.

Odakle odabir baš ove Joyceove priče pored možda zahvalnijih Dublinaca ili, primjerice, Uliksa? Potonji je prepun vizualnih okidača, provokacija i podražaja.

Slažem se, Dublinci i Uliks s te strane jesu zahvalniji, no kad je u pitanju forma slikovnice, Mačak i vrag bolji je izbor za ilustriranje, iz očitih razloga. Bilo bi divno ilustrirati Uliksa – primjerice, u maniri ilustriranog Pijeva života, s vizualom na otprilike svakoj desetoj stranici – no nažalost nisam susreo nakladnika koji bi se upustio u tako zahtjevan projekt.

Joyceom ste se bavili i putem festivala Bloomsday koji svakog 16. lipnja slavi lik i djelo autora, ali i njegovih protagonista iz Uliksa ispričanih kroz ovaj dan iz 1904. Odakle ljubav prema Joyceu i na koji način njegova idiosinkrazija nadahnjuje/može nadahnuti Tomislava Torjanca?

Moj je put do Joycea bio indirektan, preko pisca Anthonyja Burgessa. Naravno, za Joycea sam čuo prije Burgessa, no upravo su Burgessove studije Joycea bile zametak mojemu štovanju slavnoga Irca. Burgess je bio sjajan pisac, no s izuzetkom njegova najpoznatijeg – premda ne i najboljeg – romana A Clockwork Orange (Paklena naranča), slabo je poznat i priznat na ovim prostorima.

Joyceova idiosinkrazija nadahnjuje me u istoj mjeri u kojoj slikarsko djelo nadahnjuje pisca. Yann Martel u jednom je našem razgovoru spomenuo da mu je žao što u književnosti ne postoji stilska figura koja bi, recimo, odgovarala tragovima boje koja se cijedi niz slikarsko platno. Moje je, pak, mišljenje da likovna kultura još uvijek nije iznjedrila svoju inačicu Joyceova Finnegans Wake.

Mislim da je ključno pronaći ideal kojemu stremimo, unatoč činjenici da može biti apstraktan i da je već po definiciji nedostižan.

Rad na Pijevom životu

Vaše najznačanije djelo ipak je ilustracija Pijevog života Yanna Martela na čijem ste natječaju 2005. godine pobijedili zbog vizualne perspektive na kakvu nismo pretjerano navikli u ovom mediju. Ocrtali ste Pijev život iz prvoga lica, neklasičnim, netradicionalnim kompozicijama i neobičnim rješenjima prikladnim za ilustraciju, u pravom smislu riječi, tegobe nujnog mladića. Kojim ste se impulsom vodili prilikom rada na ovoj knjizi?

Budući da je riječ o ilustriranom romanu, glavni impuls bio mi je da krajnji rezultat bude knjiga kao sprega riječi i ilustracija, a ne serija od četrdeset mojih slika međusobno razmaknutih blokovima teksta. Znači, trudio sam slikama nadograditi sredstvo u kojemu će se one i riječi međusobno nadopunjavati, a ne natjecati za čitateljevu pozornost. Što se tiče ilustracija naslikanih iz perspektive iz prvoga lica, to mi se učinilo kao logičan potez, jer Yann ni na jednom mjestu ne opisuje kako mladi Pi izgleda – po njegovim je riječima “posve nevažno kako Pi izgleda, kao što je nevažno kako itko od nas izgleda”.

U jednoj ste neformalnoj korespondenciji naveli kako smatrate recentnu filmsku adaptaciju knjige pomalo “diznificiranom”. Je li film uspio zadovoljiti literarno-vizualne sadržaje? Ne mislite li da je upravo nenarativnim momentima stvorena snažna sugestija koju možda ne treba verbalizirati kao što se to mora učiniti u književnosti?

Da, slažem se, no da objasnim: epitet “diznificirana” ticao se usporedbe filmske adaptacije s knjižnim predloškom, u smislu da su neki prizori prilagođeni za najširu publiku – što je s jedne strane posve razumljivo – ali treba imati na umu da roman Pijev život nije knjiga za djecu, premda njegov osnovni zaplet zna zavarati (“dječak i tigar kao brodolomci usred Tihog oceana”). Također, žao mi je što film nije barem deset minuta duži, jer neki meni dragi prizori iz knjige nisu ekranizirani. Ipak, u cjelini gledano, sve navedeno cjepidlačenje je ilustratora koji je godinu dana oslikavao Pijev život pazeći na svaki detalj, jer kad se nečiji život svede na nekoliko četvornih metara čamca usred oceana, detalji poput komada užeta ili konzerve imaju neusporedivo veću važnost nego u svakodnevnom životu.

Sve u svemu, mislim da je Ang Lee napravio izvrstan posao, tim više što je roman Pijev život do njegova dolaska držao vodeće mjesto na ljestvici dobitnika književne nagrade Booker za koje se tvrdilo da ih je takoreći nemoguće ekranizirati.

Smatrate li legitimnom tvrdnju kako Vaša estetika sadrži filmsku treperavost i titravost? Naime, u svom opusu, posebice u najrecentnijim Skakačima postoji snažna tendencija sugestije pokreta, animacije. Zašto je ovaj moment bitan u ilustraciji?

Ne mogu govoriti općenito, no za mene je taj moment bitan, naročito u slikovnici poput Skakača. U toj vrlo netipičnoj Andersenovoj priči nema mnogo dinamike – barem ne do trenutka skakanja. Nastojao sam dinamizirati naslikane vizuale uvođenjem linijskih crteža te nadrealističnih, nonsensnih i ornamentalnih elemenata. S druge strane, ilustracije u Skakačima namjerno pogonim postmodernističkim impulsom repetitivnosti – na kraju krajeva, repetitivnost je postmodernizam na djelu – tako da do kulminacije priče (ali i nakon nje) likovi često stoje i sjede u istim pozama ili imaju isti izraz lica. Imajući to u vidu, “treperavost i titravost” laskav su opis moje estetike.

Naposljetku, kakve su Vam preferencije pri radu? Kako najčešće izgleda Torjančev proces ilustriranja? Kojim se tehnikama koristite?

Odluka o tome jesam li pravi izbor za ilustriranje određenog teksta pada već dok ga čitam. Metoda nije nimalo znanstvena, ali radi – indikator je “klik” koji čujem ili ne čujem. Pritom kvaliteta teksta nije upitna – znao sam dobiti izvrsne tekstove na čitanje, no procijenio sam da udruživanje s mojim ilustracijama jednostavno ne bi funkcioniralo. Nakon toga radim na skici, koja je zbog brzine manipulacije često digitalna. Ilustracije nastaju na slikarskom štafelaju, naslikane uljenim bojama na drvenim podlogama dosta velikoga formata. Potom ih fotografiram, unosim u računalo i digitalno dorađujem, korigirajući boje, dodajući poneki detalj, itd. Uljenim bojama treba dugo da se osuše, a digitalni dio mog stvaralačkog procesa znatno ubrzava stvar i pomaže mi da poštujem rokove. Rado bih ilustracije dovršio u ulju, no to bi predugo trajalo. Nakon toga ručno upisujem tekst i u programu za prijelom postavljam ga na ilustracije. Završna je faza grafičko oblikovanje slikovnice: izrada naslova, postavljanje elemenata naslovnice, itd. Kad je riječ o radovima koji nisu naručeni, njih slikam isključivo uljenim bojama.