S konceptom “drvenog grada” kao efemerne arhitekture Zagreb bi možda napravio dobar iskorak na rijeku. Doduše, točkasto u odnosu na cijeli potez Save koji je prepun različitih ambijenata. Kad bi vrijeme pokazalo da li taj koncept živi u ovoj točki/segmentu poteza Save, tada bi se mogla razviti čitava mreža takvih žarišta, sličnih ili istih koncepata.
(Tajana Jaklenec, arhitektica)
OD 19. ST. DO UNIVERZIJADE
Prema radu Branka Vujasinovića Uloga Save u povijesnom razvoju Grada Zagreba1 rekreativno kupanje na obalama Save javlja se u drugoj polovici 19. stoljeća, u blizini naselja Trnje, Horvati i kod donjeg dijela Savske ceste. U radu Prilog istraživanju povijesti izgradnje športsko-rekreacijskih objekata u Zagrebu arhitektica i istraživačica Ariana Štulhofer2 navodi da od 1857. godine Komanda zagrebačkoga vojnog garnizona na Savi organizira plivanje za vojnike.
Dozvolu za postavljanje prvog privatnog kupališta otvorenog za javnost na Savi 1859. dobiva austrijski trgovac Franz Hutterer, koji kupališnu splav već zakupljuje u Beču. Grad mu daje u zakup kupališno pravo, zemljište uz Savu, godišnju subvenciju te snosi troškove postavljanja kupališta. Kupalište zbog promjenjivog karaktera korita rijeke i niskih vodostaja često mijenja lokaciju. Smješteno je na drvenoj splavi dugoj 24 m i imalo je osam većih i pet manjih kabina, bilo je užem vezano za obalu, a unutar splavi postavljene su mreže, svojevrsne “košare za plivanje”. Od 1893. do rušenja 1947. nalazilo se između željezničkog i kolnog mosta.
Godine 1921. Grad Zagreb otkupljuje zemljište od sela Horvati i gradi javno kupalište uz savski obrambeni nasip, na lijevoj obali Save uzvodno od kolnog, danas pješačkog mosta, i budućeg Savskog trga.
Godine 1928., za vrijeme gradonačelnika Vjekoslava Heinzela, kupalište je imalo oko 900 kabina i 560 ormarića, 36 većih društvenih kabina na obali i 12 manjih na samoj splavi na Savi, te tri bazena na splavi. Pokraj kupališta je otvoren restoran, na nasipu su bile daske za sunčanje, a bilo je moguće iznajmiti ležaljke. Dograđen je i dio namijenjen isključivo ženama – Babinjak, ograđen visokom ogradom. Kasnije je tu bilo i prvo nudističko sunčalište u Zagrebu.
Cijena karte je 1930. iznosila četiri dinara za tri sata, a parkiranje ispod betonskih stupova parkirališta 20. Između dva rata kupalište je iznimno posjećeno i popularno. Ovdje su se susretale sve kategorije građana, a gužva je tolika da se jedva moglo kretati. Vikendom je vjerojatno dolazilo i desetak tisuća građana.
Ken Worpole u knjizi Here Comes the Sun: Architecture and Public Space in Twentieth-Century European Culture3 navodi da su kupališta 1920-ih i 1930-ih godina stvarala nove prostore neformalnosti u gradu, a i pomagala u rušenju rodnih barijera u javnosti, pogotovo s obzirom na minimalnu odjevenost odnosno polunagost. Prostor oko bazena bio je prostor “promiskuitetne demokratičnosti različitih dobi, klasa, oblika tijela i temperamenata”.
Kupalište je postojalo sve do početka šezdesetih godina, kada Sava postaje sve zagađenija od ugljena iz rudnika Trbovlje u Sloveniji i drugih oblika industrije. Međutim, od tada do 1993. građani “drveni grad” koriste kao sunčalište.
Na blogu Nepoznati Zagreb Vanja Radovanović donosi pregled novinskih članaka koji daju sliku njegovog propadanja između 1987. i 1993., kad je nakon sustavnog zanemarivanja napokon i izgorjelo. Još 1989. Regionalni zavod za zaštitu kulture planirao je obnovu prema projektu iz 1928., no za popravak nije bilo novca. Unatoč očajnom stanju, mjestimično i vrlo opasnom zbog trule drvene konstrukcije, za vrijeme sezone sunčalište tada posjećuje oko 500 korisnika dnevno. Početkom ožujka 1990. godine 329 građana uputilo je peticiju za njegovu adaptaciju gradskim institucijama, no u svibnju uprava Gradskih kupališta više ne izdaje novu uporabnu dozvolu. Arhitektica Antonija Perbeg iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika tada je konstatirala da su originalna drvena kupališta poput savskog vrlo rijetka i vrijedna, a pedesetih godina 20 stoljeća to je bilo i najveće riječno kupalište u Europi.
U noći 28. veljače 1993. izgorjela je polovica kupališta, a u studenom i cijelo. Do dva konačna požara 1995. i rušenja temelja 1996. kupalište je bilo spomenik kulture grada Zagreba.
POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE
Početkom 1994. na poticaj Gradskog poglavarstva i po natječaju Zavoda za zaštitu i obnovu spomenika grada Zagreba arhitektonski ured Centar 51 izrađuje idejno rješenje novog kupališta, prema projektu staroga, s istim zamjenskim objektima, istim oblikovnim elementima i materijalima, ali uz nove sadržaje i funkciju. Predviđen je “art centar” s nizom galerija, antikvarijata, atelijera i trgovina u nekadašnjim kabinama, uz kino terasu, kazališnu pozornicu i dr. Trgovački dio bi bio smješten na platformi, kao i trg s ugostiteljskim sadržajima, šetnice i prostori za odmor. Babinjak bi ostao sunčalište, a među nosivim stupovima bile bi dvorane za vježbanje, sauna, solarij, parkirališta, sanitarije, prostori za iznajmljivanje sportske opreme i dr. Izvedba je procjenjena na 30 milijuna kuna, a Grad Zagreb nikad nije našao zainteresiranog investitora. No doslovna rekonstrukcija nekadašnjeg kupalište i nije dobro rješenje.
U SUVREMENIM UVJETIMA
U današnjem bi kontekstu bilo uputnije na neki način povezati njegovu memoriju sa suvremenim mogućnostima interakcije građana s obalom Save. Umjesto faksimila kupališta, povijest tu može poslužiti kao oslonac, a novi objekti izraz tražiti u suvremenosti i uz obilje javnog prostora, baš kao što je to bilo nekad. Konačni program za tu lokaciju dijelom ovisi o rješenju novog putničkog terminala odnosno uređenju budućeg Savskog trga, kao i o kompleksnim razvojnim planovima za rijeku Savu. Međutim, već danas je moguće intervenirati gestom malog mjerila, koja podrazumijeva povijesni oporavak i revalorizaciju obale kao javnog prostora, kulturnog dobra i prirodnog resursa.
Danas postoje nove mogućnosti projektiranja plivališta na otvorenom. Tradicija “lida”, otvorenih bazena kao neizostavnog dijela europske javne infrastrukture 1920-ih i 1930-ih godina, vraća se kroz plutajuće bazene, preteču ukopanog javnog bazena – u 19. se stoljeću u cijeloj Europi, kao i u Zagrebu, voda jednostavno “zatvarala” unutar bazena, plutajućih pontona.
U Berlinu već par godina postoji takav bazen na rijeci Spree, u Beču i Budimpešti na Dunavu, u Parizu na Seini. Smješteni u preuređene bivše tegljače, pune se vodom iz gradskog vodovoda, s dugoročnom perspektivom korištenja pročišćene riječne vode. Nude uporabu gimnastičke dvorane, saune, solarija i knjižnice; pružaju prostor za socijalne kontakte i razna događanja.
Zürich je primjerice zanimljiv jer ima javna kupališta u čistoj rijeci Limmat koja teče kroz centar grada. Ulaz na riječna kupališta Upper Letten, Lower Letten i Schanzengraben je primjerice besplatan, dok se u kupalištu Stadthausquai ulaznica plaća između 1 i 8 CHF, kao i na kupalištima Enge, Seebad Utoquai, Lido Egg na Ciriškom i jezeru Greifen.
MOGUĆNOST IZGRADNJE KROZ PRIVREMENO KORIŠTENJE
Međutim, vrlo je zanimljiv primjer postupne izgradnje suvremenog gradskog kupališta u Göteborgu. Ondje se razvija novi gradski javni park u prostoru bivše luke Frihamnen, koja se, sada otvorena građanima za otkrivanje i prisvajanje, pretvara u novi centar grada. Razvoj parka u tom prostoru predviđen je kroz sedam godina (2014. – 2021.), unutar kojih se u fazi međukorištenja, između planiranja i implementacije, omogućava nastanak novog javnog prostora – kako fizičkog tako i nove platforme za socijalnu interakciju.
Unutar tog okvira realizacija javnog kupališta povjerena je Raumlaboru, berlinskom kolektivu koji povezuje arhitekturu, urbanizam, umjetnost i intervenciju u javnom prostoru, a dizajn temelji na istraživanju.
Njihova je ideja da je za održivi urbani razvoj u tom području nužno zadržati memoriju na to mjesto, ispreplitanjem struktura nekadašnjih funkcionalnih objekata te osjećaja i kvaliteta trenutnog stanja “čekanja” na novo korištenje – privremenih intervencija i spontane prirode koja je u “međuvremenu” uzela maha. Uspostavljanje kupališta u tom grubom okruženju mijenja njegov doživljaj – stvaranjem intimnih prostora, novih oblika aktivnosti i komunikacije različitih grupa ljudi.
Budući da zbog onečišćenja trenutno nije moguće kupanje na samim dokovima, kupališna kultura izgrađuje se postupno, putem različitih sadržaja. Prvi je korak stoga bila izgradnja tornja sa saunom i prostorijama za presvlačenje, završenog u 2014., dok ostali objekti slijede.
Postoje slojevi informacija potrebnih u planiranju određenog prostora koje se ne dobivaju iz regularnih planova i kratkih posjeta lokaciji. Nekoliko tjedana rada na lokaciji promijenilo je njihovu percepciju tog prostora, omogućilo im uključivanje budućih korisnika i upoznavanje svih onih koji već koriste taj prostor, povremenih posjetitelja koji npr. dolaze na projekcije filmova ili vrtlarenje, i onih koji dolaze s dronovima na daljinsko upravljanje, vježbati vožnju auta ili na jogging i šetati pse.
Za prostor kupališta na Savi to je “bilježenje” u okviru programa Tromostovlje napravila umjetnica Tara Ivanišević kroz svoj rad Kod mosta koji se sastojao od kontinuiranih posjeta tom prostoru i dokumentiranja njegove svakodnevice.
Bilješke:
1 Vujasinović, B. (2007). "Uloga Save u povijesnom razvoju Grada Zagreba". Ekonomska i ekohistorija. III/3, 121-155.
2 Štulhofer, A. (1995). "Prilog istraživanju povijesti izgradnje športsko-rekreacijskih objekata u Zagrebu. Kronologija izgradnje od 1808. do 1975.". Prostor. III/1, 55-72.
3 Worpole, K. (2000). Here Comes the Sun: Architecture and Public Space in Twentieth-Century European Culture. London: Reaktion Books.