“Skoro sam te sanj’o” (nepoznati pjesnik s početka 21. stoljeća)
Te noći je Vidette Rudier-Baturinska usnula još jedan san visokostručne tematike.
Triangulacija Kako stoji na vrhu, istina omanjeg brda, kroz monokular razgleda okolicu te potom uz pomoć teodolita pokušava izvršiti triangulaciju obližnje kule iz 17. stoljeća. Kula je naočigled stara, izgrađena od ne suviše tvrdog bijelog kamena ulaštenog vjekovima do visokog, ali ne i iritantnog sjaja. Kulu bismo mogli s punim pravom nazvati povijesnim spomenikom. Osim toga, radi se o školskom primjeru kule: izgleda identično kuli-figuri kakvu uzduž i poprijeko ploče pomiču šahisti. Kula-karikatura, kula-stereotip, kula idealna za triangulaciju iskusnoj geometrinji kakva je, bez sumnje, u vlastitom snu bila Vidette Rudier-Baturinska.
Ali, triangulacija se nije odvijala kako treba. Jedva da se odvijala uopće. Čim bi Baturinska nanišanila vrh kule teodolitom, vid bi joj se zamaglio suzama ravnodušnicama koje je ispuštala svako malo i kojegdje – i na javi i u snu. Te su joj specijalne suze navirale bez razloga, bez ikakvog emocionalnog ili pak fiziološkog poticaja. Baturinska je sumnjala u konjunktivitis, ali je zapravo bilo suprotno: konjunktivitis je sumnjao u nju, sumnjao je u Baturinsku. (Naravno, konjunktivitis nije mempleks humanoidnih razmjera; bijaše negdje pokupio mem sumnje koji se i inače lako kači na sve i svašta, čak i na očna stanja, i to je otprilike sve, banalna stvar ako ćemo pravo.)
U nastupu bijesa, a uslijed odgođene triangulacije, Baturinska (u svome snu, prisjetimo se) baci teodolit na tlo i nagazi ga petom lijeve noge. Uto s gore opisane kule poleti leptir veličine leptir-mašne kakvoga titana, predivnih šara, k’o s goblena. Potom se otvore manja vratašca – izađe jež sa svinjskim srcem neukusno nataknutim na bodlje mu. Pjevao je, taj jež, suptilnu doskočicu iz ranih sedamdesetih: “Jež, jež, jež / bež, bež, bež /a ježev brat / mat, mat, mat.”
Otvore se zatim i veća vratašca; izađe jedan od Snjeguljičinih patuljaka i, umjesto da zapjeva “haj-ho, haj-ho, na posel idemo!”, stane povraćati u slamnati šešir koji mu je doletio iz tko zna kojeg nepregleđa (dok mu se njegova neskidajuća šiljasta kapa i dalje kiselila na glavi veličine pesnice pošteno utovljene i totalno raščovječene čovječje ribice).
Otvore se konačno i velika vrata. Izađe žena odjevena u arhaične rite i zagleda se u Baturinsku. Nije sličila ni na što – ta žena tek izašla iz kule (a i Baturinskoj se obličje sve više maglilo). Teško da bi ju na javi itko i smatrao ljudskim bićem. (E, ali zato i jesu san i java odijeljeni paravanima od ništavila, vrlo jadno dizajniranima!)
Priđe, žena ta, Baturinskoj. Sagne se i podigne teško oštećeni teodolit. Nekom oniričkom magijom popravi ga u trenu, udahne mu život. Teodolit pobjesni, nasrne na Baturinsku i pojede ju – smazao ju je u par sekundi.
Naravna stvar, Baturinska se probudi iz tog neobičnog sna da ne bi ostala, jadna, pojedena.
“Što je srnulo?”, bilo je prvo što je progovorila javi u lice.
U logoru Kenet Baturinski pak sanjaše da je u zarobljeničkom logoru. Sve su ih bili nabili u baraku.
Zrikavi jedan došao je iz pravca presušene česme. Vidjeli su ga kako korača prema baraci opterećen redenicima i stopostotnim jarčjim gunjem. Mnogi se uznemiriše, a trojica su – reda radi – pokušala izvršiti samoubojstvo. Taj zrikavi, naime, već je bio dolazio i znalo je biti svašta.
Bili su u zatočeništvu već punu godinu. Kenet Baturinski, Stevo, Marin i Janko. Bilo je i drugih, ali ti su bili iz drugih jedinica, više o njima Baturinski nije ni mogao znati.
Nisu imali pojma traje li još rat ili pakt mira već bijaše sklopljen. I pomirbene puse pale su već možda, a oni su još uvijek ovdje, sred presušene močvare, provlažene pustinje, usred nečega što – o, kako je to očito bilo – stremi ničemu. A to ništa naposljetku ispadne bolje od svih pokušaja nečegizacije što ih, ponekad, nazivamo ljudskom historijom.
Zrikavi je, kako to običaji nalažu, lupio nogom u vrata koja su, kako to Pravilnik o vratima i drugim zatvarajućim sredstvima nalaže, tresnula o zid poput gromade mrzlog komorača.
“Ustaj bando!”, zaderao se, kao da već zarobljenici nisu bili ustali, odavno.
“Opet ljenčarite, mamicu vam vašu!”, rekao je, kao da su imali što raditi, ne računamo li trijebljenje ušiju i njegu zagnojevina.
“Ustaj kad kažem!”
Ustali su. Postrojili se u dnu barake i duboko i gorko osjećali sebe kao nakupinu užeglih izmetina. Zrikavi je skinuo strojnicu s ramena i zašarao na prazno po zarobljenicima.
“!”, rekao je. “Sad ću vas sve! A zapravo neću. Imam zadatak za vas. Svi marš van!”
Vani je bilo još dvoje njih: muškarac i žena. Taj muškarac nije bio zrikav. Nije čak ni zanosio u hodu pa je ispadao serijski bezličan, ubitačno bezobličan. Žena je isto tako bila drukčija. Nije bila zrikava i hodala je kao po špagi. Nosila je maskirnu uniformu, i ona, samo je kroj bio blago dolagođen njezinim femi-memi gabaritima, kulturalno pripisanima skroz na skroz, razumije se. Baturinski nije poznavao više činove njihove vojske, ali zabrijao je da je žena ta otprilike u rangu pukovnice. Tim više što je bila glavna, glavnija od svih, shvatili su to, glavna za taj zadatak koji su im spremali. Kopanje rovova? Nedobrovoljno davanje krvi? Odvoz ratne šute?
“Ljudi”, rekla je žena. “Vaši su počeli s biološkim ratom! Zarazili ste nam naše pčele –varoom destructor, zaprašili ste nam sve što ste mogli. Iz čega? Iz aviona! Iz čega? Iz haubica kletih nabojima praznim, nego kako! Ništa nam više ne zuji livadama, nitko nam ne ostavlja žalce u narodnom mesu. Više nema tko da oplođuje cvijeće i ono već prijeti da nagodinu ni procvjetati neće. A ja vam kažem da hoće!”
I odveli ih na obližnju livadu da oplođuju cvijeće. Stevo je najbolje oplođivao. Imao je fine, gitarističke prste i jedini je mogao s vrha tučka učas odastrti plodni prah i na vršcima tih istih prstiju prenijeti ga do sljedećeg, ne nužno iste vrste.
“I da znate”, rekla je pukovnica kad smo se već našli na cvjetnoj livadi, “ne mora pelud ići s istog cvijeta na isti cvijet – može s ivančice na kukurijek, može s tratinčice na maslačak.”
“Ali”, otelo se Marinu, “maslačke oplođuje vjetar, ne pčele”, i bi – Marin – istog momenta ekspeditiran iz grupe i poslan na neki drugi, možda teži, možda i herkulijanski zadatak.
Janko je slabo oplođivao – pelud se trajno lijepio za njegove prste masne od stoljetnog loja askurđelnih arhi-folikula. Pukovnica ga je, nakon pola sata bezuspješnih nastojanja da oplodi barem divovsku suncokretenčinu krupnom i zamamnom peludi vijorećeg maka, pozvala u stranu i više ga nismo vidjeli.
Kenet Baturinski više ga nije vidio. Jer ostao je sam na cvjetnoj livadi. Oplođivanje cvijeća išlo mu je onako. Vidjela je to i pukovnica:
“Ne boj se, nećemo tebi ništa. Ti si ostao zadnji.”
“A Stevo?”
“Stevo je tako dobar u ovome da smo ga prebacili na zadatak na kojem neće biti tako dobar. Jadnik je avanzirao!”
Otac cvijeća U ruci je držala Baturinskome nepoznat cvijet – izdužene latice u obliku potok-suze mrljale su mu mrežnicu košmarnom nijansom grahoraste boje. Iz ovalnog vrcišta izdizao se blijed, neugledan tučak.
“Samo puhni”, rekla je pukovnica. “Ti si ostao zadnji. Nema tko drugi. Ti ćeš biti, do kraja ovog jebenog rata, bit ćeš Otac cvijeća.”
Nije imao kud, Baturinski. Udahnuo je duboko da bolje otpuhne, kad mu jedno malo, jedno jedino peludno zrnce uziritira sluznicu; umjesto otpuha, u respiratoriju mu se u trenu nakupi kihaj snažniji od svih ranijih u njegovom životu, snu i eklektičkom košmariju bivstva – a svi ti bivstvovaji bijahu mu itekako bogati prehladama i peludnim groznicama. Znao je Baturinski, ovim će kihanjem oploditi mnogo više cvijeća nego što pukovnica misli, mnogo više biljaka nego što i može zamisliti, mnogo više toga što uopće ikad itko igdje ikom išta.
“Ap-ćiha”, ukihne svoj biljeg Baturinski u prostore sna te se potom probudi – probudi? – ne probudi! – nastavi spavati dalje posred bračne postelje, dok mu je ranije probuđena supruga, Vidette Rudier-Baturinska, odlučila sići do auta, njihovog bijelog Renaulta Bilaterala, jer zaboravila je bila, jučer kad ga je isparkiravala podno masne, otežale lipe, tog razmaženog čeda gradskog zelenila, isparkiravala ga, isparkiravala i zaboravila... i zaboravila i što je zaboravila u autu! I sada, ranim jutrom, prilazi autu već spremajući se pritisnuti gumb za automatsko otvaranje, kadli u autu opazi priliku. Konturu humanoidnih značajki kako nešto petlja oko mjenjača. Ili je kradljivac ili je provalnik ili je to ona samu sebe jučer u autu zaboravila – ali ne, pa to bi stvarno bilo banalno, praktički bez presedana, pomisli Vidette Rudier-Baturinska pa se, tog prilično maglovitog jutra, spotakne o rinzol, zagrebe asfaltom, pošteno se ugruva i, u želji da se naruga toj i takvoj stvarnosti, nategne hioidnu kos