O Vrištećem Sokoloviću, uroku Balata Kasnomara te o Mjesečevim nestašlucima, sve pred očima svekolike javnosti
I Put a Spell on You, jedan je od najpatetičnijih songova našega doba. Tko sve nije obradio tu pjesmu – od hrapavih unjkavaca, preko soul-mučenika i žalobnih turobnika, sve do mumlavih altovskih diva i nadarenih bipolarnih medvjeda na nekom od talent-šouova. A tko se sjetio parodirati isti taj plačni, pjesničko-glazbeni uradak? Nitko drugi nego autor pjesme glavom – Screamin’ Jay Hawkins. Najranija verzija pjesme, u izvedbi autora, parodija je kasnijih, pretencioznih i kičastih rimejkova! U glazbeni je studio, doduše, umjereno daleke 1956. godine Screamin’ Jay Hawkins pristigao s idejom da snimi baš onakav, unjkavo-molećivi song, bluzerski kič, izljev ljubavi iz srca gluposti. Ali tijekom snimanja stvari su krenule drugim tokom: društvo se ponapilo i snimilo pjesmu koja je čitavu pop-rock scenu mogla usmjeriti nekamo dalje od plitkih uzdisaja tipa “oh yes, baby”, “yeah” “come on”.
No, nije nam bilo suđeno: brojne, do mučnine neukusne obrade totalno su uništile percepciju pjesme, stvorili joj novu, sramotnu i lažnu reputaciju – kao da ju je netko začarao.
Moja mašina, moja žlica i ja Sjetio sam se te proklete pjesme tijekom jedne situacije prekjesenas, dok sam se, mučeći ovu moju dvanaes’ godina staru mašinu pristiglu sablasno sporim kargom odnekud s korejskih vriština, mučeći joj sve po spisku, od šasije do bober-kaiša, tjerajući je da reži u rijetko voženim brzinama, da cvili tijekom najšokantnijih kočenja, sjetio sam se te pjesme dok smo se polako, mašina i ja, uspinjali jednim od bregova zagrebačke podsljemenske zone. Jedva sam pronašao adresu koju mi je rođakinja (jedna, dalja) napisala na istrgnutoj margini starih novina (tko još kupuje novine, pomislio sam, tko?): Zbirovečka 25. Uočivši rečeni kućni broj valjalo mi je potražiti parkiralište (u dijelu grada kojemu i nogostupa nedostaje!), dotjerati se u retrovizoru pa se odvažiti i pozvoniti na crvenkasto-smeđa vrata od lažnog mahagonija, pozvoniti na ulazna vrata te trokatnice, vječito svježe ožbukane.
Prošle su i te predradnje, minute su se zbile u sekunde, zvono je zaječalo kao da se gnijezdi sred srednjega uha, a lažnomahagonijska vrata naočigled su zavibrirala i stala se odvajati od pripadajućih štokova. Osobu koja se pojavila odmah sam prepoznao sa slike koju mi je rođakinja (dalja. Ili daljnja?) bila pokazala, premda je – osobnost ta uokvirena dovratkom – bila kojih dva’es i pet godina starija i isto toliko popunjenija.
“Balat Kasnomar?”, pitao sam za svaki slučaj, a odgovor nisam ni sačekao: dotičnika sam aluminijskom žlicom za cipele (koja mi se posve slučajno našla pri ruci) izbacio iz matičnih mu cipela – točno sam, ne pitajte kako, znao da će Balat Kasnomar nositi cipele i po kući!
Tad se okliznuo o suviše ulaštene pločice, pao preko praga, noge mu kod kuće, a ugruvan torzo (na čelu s glavom) na ulici; zaprijetio sam mu kažiprstom, zatim domalim i malim prstom, pa mu se još i obratio:
“Skidaj to sa nas! Jesi čuo?”
I odem.
Spelovanje naširoko I evo me opet u autu – odlazim. Gad je, reče mi tako ona rođakinja, još davnih dana bacio urok na cijelu našu širu obitelj. Zato i ne možeš, rekla mi je, trepnuti a da u istom trenu ne podrigneš, dok ja… Nije bilo potrebno reći ništa više. Mislim, ne vjerujem ja u te stvari, u magiju, uroke niti u ikoje čarke, ali obitelj je obitelj. Pogotovo šira.
Odlazim ja tako s tog urokljivog podsljemenskog brijega, vozim auto nizbrdično i ne pazim baš na brzinu, kad me obuzme misao. Sjećanje, pravo ili lažno, tko će ga sada znati: taj mi je mamlaz, Balat Kasnomar, onako opružen, s praga svoje kuće nešto promumljao dok sam se udaljavao. Možda je jednostavno zapomagao, a možda i nije jednostavno zapomagao. Možda je komplicirano zapomagao, možda je taj zaumni uzmumljaj značio upravo ono, ono ono, još jedan urok, ovoga puta upućen samo meni, ne obitelji, ni široj ni bližoj. Nije da vjerujem u te stvari, ali kad te iste stvari krenu tko te pita vjeruješ li ti u to ili ne? A nisam kadar ni trepnuti kako se spada, kaže mi sestra, još zbog onog prvog uroka. Što će tek sada biti? Koja je daljnja konsekvenca? Moja djeca neće moći ni treptati ni namigivati? A moji unuci pak podrigivat će ektoplazmu, lavu nebesku…
U tom i takvom stanju panike vozio sam kroz grad. Zapeo sam za bankinu kod Vodovodne, a pri prestrojavanju u Toplinarskoj zamalo me dohvatio autobus. Odjednom, sjetim se starog savjeta iz Mikijevog zabavnika koji sam čitao, dakako, sred idiličnog djetinjstva: “Svi čini crne magije mogu se oprati vodom i sapunom!”
I čim sam stigao doma – ravno pod tuš. Pa sapun, pa šampon, pa gel za tuširanje i šta sve ne.
Ali tvrda je ova naša zagrebačka voda, tvrda i neumoljiva. Uz to je suha, jetka, onako po vinski trpka. Malo i bazdi, na klor i mačju laktozu. Tko nju nije svikao piti i njezinim se kapljicama prati, e taj… Baš taj.
Izašao crven Mjesec Ni 36 sati kasnije, u komadu, pripovijedah o gore opisanom događaju (koji se događajem ne bi smio nazivati), pripovijedah mojem prijatelju, već spominjanom Kenetu Baturinskom, s kojim sam se i inače sastajao neredovito, vrlo neredovito, nepripremljeno, naprosto ad hoc, otprilike svakih osam i pol mjeseci, u nekom od kvartovskih kafića bilo kojeg kvarta u Zagrebu, s obzirom da ni ne živimo u istom kvartu. Vodimo razgovore: prisjećamo se starih dana (kad nije bilo kave i banana!) i razmatramo nove poslovne prilike kakvih u Zagrebu, u Hrvatskoj danas, ima na bacanje.
Tako smo se našli i tada, nakon razotkrivanja svih tih čarki pobacanih na mene i širu obitelj, našli smo se na terasi kafića "Kajzer Ivica“, sjedili i pili, a ja sam pričao kao navijen, Kenet Baturinski šutio je kao navijen i slušao vrlo pažljivo, barem mi se činilo da sluša vrlo pažljivo, jer tko zna što pažljivost uopće jest – u tim i takvim rabotama sustigne nas večer. Na nebu se ukaže Mjesec, skoro pa pun, nisko, nad obzorom, crven, kao blago pretučen.
"Aaaaaaarrgh!", urlikne Kenet Baturinski prekinuvši moju ispovijest.
"Što je, Kene?", upitam ga, trepnuvši i podrignuvši u isti mah, već po navadi. "Da ti nije nešto?“
"Ne. Sve je ok. Samo…"
"Što, meni možeš reći!", obznanio sam.
Kenet pak Baturinski, skroz (i posve iznimno) zbunjen te bezuvjetno izbezumljen, Kenet Baturinski reče:
"Aaaaaaarrgh!"
"Što ti je, čovječe?"
"Što što? Što je ono?"
"Što?"
"Ono na nebu", reče Baturinski pa upre prstom u pravcu Mjeseca.
"Što? Mjesec?"
"Kakav mjesec? Kolovoz? Rujan? Ti me zajebavaš. Ovako nešto u životu nisam vidio!"
Pogledam još jednom u pravcu Mjeseca. Proučim ga s pomnjom. Nije bilo sumnje: bio je to stari dobri Mjesec, isti već milenijima. Samo, kako rekoh, poprilično crven. I torza izrovašenog kraterima koji su se vidjeli plastičnije nego inače. Ali, nije bilo sumnje, bio je to najobičniji, naš, domaći i zemaljski Mjesec.
Pa zašto onda Kenet Baturinski, pajdaš moj, pravi ovu mizernu scenu?
Srećom, bijah dobrano uvježban za ovakve situacije. Prije nekih pet godina rođenu mi je rođakinju (onu istu što mi je javila za Balata Kasnomara) do dna živaca iznenadio običan bumbar. Nikad prije nije ni vidjela ni čula za tu buhtlastu bubu. Prošle je pak godine kolega s posla, neki Lajoš Pasinski, slično reagirao prilikom susreta sa spajalicama, a prekjučer predstavnica stanara kad je stala na zumbula.
I nije bila riječ ni o kakvoj epidemiji amnezije, ne, stvar je bila daleko jednostavnija: svijet je postao preopsežan: previše bića, previše stvari, previše informacija – i normalno da se pojedincima dogodi da za života ne primijete čak i takve sveprisutne fenomene kakav je, primjerice, Mjesec.
Još jednu ljutu za bezmjesečare Bio sam, dakle, već podebelo naviknut na slična iznenađenja, na analogna šokiranja, zaumna zapanjenja, te sam reagirao u skladu s nagomilanim iskustvom:
"Ma kakav Mjesec, to su kajgodarije", rekoh, pa isti taj Mjesec diskretnim pokretom ruke, pomalo i naglo, gurnuh u stranu. "Da mi naručimo još po jednu, može?"
"Ha! Ajd’ još jednu pa da krenemo", reče Kenet Baturinski i istog trena zaboravi na Mjesec, kao i na brojne druge svjetske fenomene.
Pozvao sam konobara diskretnim znakom, a taj se odazvao dobrih petnaest minuta poslije, tako da sam morao pribjeći knjizi žalbe. No, knjiga bijaše u toj mjeri raskupusana da sam u potpunosti izgubio živce, izgubio da ih više ni ne pronađem, barem ne onakve kakve sam ih zadnji put koristio (jer ja sam korisnik, da!). Pogledao sam Keneta Baturinskog koji se ponešto isflegmirao, pogledao sam Mjesec kojeg doista više nije bilo na nebu, ako ga je ikada i koristio (Mjesec, korisnik neba!). Zatim sam, po prvi put u životu, trepnuo ne podrignuvši.