#440 na kioscima

19.2.2016.

Ivan Lovrenović  

Čarobni štapić

Dretelj je simbol, ali taj simbol svoju zlu vitalnost pokazuje i danas


U veljači '93. godine sjedio sam u ovoj istoj dvorani. Na skupu se govorilo o Bosni i Hrvatskoj, o Hrvatima i Bošnjacima. To je bilo prije Ahmića, prije kobnoga devetog svibnja kada je Bobanov HVO započeo onaj pakleni napad na istočnu stranu Mostara, to je bilo i prije Dretelja. Ali već tada se imalo, tko je htio znati i tko je htio čuti, mnogo toga govoriti o stvarima koje pripadaju temi večerašnjega razgovora o pitanju krivnje. I tada sam bio potpuno uvjeren i znam da sam bio u pravu: svi sve znaju. Tako sam i govorio te večeri. Pokazalo se: gluho i nekorisno.

Nedavno sam imao u rukama rukopis (uskoro bi trebao biti objavljen) koji je pedeset i više godina ležao u ladici, a napisao ga je veoma zanimljiv i markantan, a potpuno zaboravljen hrvatski pisac i intelektualac Ilija Jakovljević. Riječ je o knjizi žanrovski sličnoj Matanovoj, o dnevniku koji je Jakovljević vodio na osnovi vrlo svježih iskustava iz logora Stara Gradiška u kojemu je bio .42, .43, .44, kako bi poslije toga otišao u partizane, a onda opet zaglavio u crvenom zatvoru iz kojega nikada nije izašao. Službeno je umro u njemu negdje 49-50, a zapravo se ni danas ne zna ništa točno o njegovoj smrti. Pola stoljeća Hrvatska nema pojma o tome tko je bio Jakovljević, sasvim sigurno ne zato što bi on bio nevažan pisac...

Kada Branko Matan emfatično govori u prvome licu "ja sam kriv", ja to ne prihvaćam kao adekvatan diskurs. Tu se savršeno slažem s profesoricom Rihtman-Auguštin. Taj diskurs ne svjedoči neku supstancijalnu istinu već predstavlja samo moralnostilsku figuru. Kada ispod takva diskursa stoji potpis Stanka Lasića ili Branka Matana ili Nevena Šimca, ili bilo koga od nas, on jednostavno nije točan. Ali nije ni to toliko važno. Bunim se protiv toga diskursa zato što on na moralno i politički neproduktivan način pokušava artikulirati nešto što bi se moglo nazvati kolektivnim cas de conscience, i što onda treba kao čarobnim štapićem riješiti cijelu stvar.

Hrvatski problem jest sama stvarnost. Ako je riječ o krivnji Hrvatske u Bosni, Dretelj i sve ono što on simbolizira jest paklena stvar, i ni na kraj pameti nije mi to relativizirati, ali želim naglasiti nešto drugo: Bosna je upropaštena zemlja, Bosna je zemlja bez budućnosti, ona je strukturno razorena zemlja. Hrvatska je krivnja u tomu golema ona se ne završava Dreteljem, ona se ne završava nekakvim potpisom u Washingtonu ili Daytonu ili u Parizu, ta krivnja traje i danas, u nekim je elementima i teža nego ondašnja. To govorim ne samo zbog Bosne nego i zbog Hrvatske jer je takav način političkoga djelovanja u Bosni za Hrvatsku izravno samodestruktivan. Zbog toga plediram da promijenimo perspektivu, i da nam Matanova knjiga posluži kao povod za drukčije postavljanje teme. Dretelj je simbol, ali taj simbol svoju zlu vitalnost pokazuje i danas. Na primjer i tako da jedan od glavnih arhitekata, ili barem ovlaštenih potpisnika dreteljskoga izuma, čarolijom i "zaslugom" hrvatske politike, sjedi danas kao vrlo umiven gospodin u fotelji ministra države koja se zove Bosna i Hercegovina. To je jedan isto toliko đavolski aspekt kakav je i sam Dretelj. Ovu ljupku sličicu valja, naravno, shvatiti tek kao parabolu.

preuzmi
pdf