Prvi put sam se srela s predstavnicima Nove ljevice u San Franciscu na državnom koledžu (danas sveučilištu) u proljeće 1961. godine, za trajanja mog prvog semestra ondje. Imala sam 22 godine, tek sam se preselila u San Francisco i radila sam puno radno vrijeme u tvornici za popravljanje uredskih strojeva. Pratila sam televizijske prizore pokreta za građanska prava koji je tada bio u svom cvatu na Jugu i drugdje u zemlji te sam bila zrela za ubiranje od strane pokreta. Naročito sam pomno pratila lokalne prosvjede protiv smrtne kazne u San Quentinu, studentske prosvjede pred Komitetom za neameričke aktivnosti u gradskoj vijećnici San Francisca dok je policija napadala stotine studenata pendrecima, otvarajući vodene topove i uhićujući desetke ljudi. Željela sam upoznati te hrabre mlade ljude.
Dugo sam žudjela za time da idem na koledž i sada se otvorila prilika da se uključim i u pokret – manje sam mislila o rizicima, a više o svojim daktilografskim vještinama. Tako da sam, čim sam na kampusu vidjela stol s informacijama o vožnjama slobode u Mississippiju, pomislila: “Napokon!” Nakon godinu dana u San Franciscu, to je bio prvi naizgled javni poziv na sudjelovanje.
U Oklahomi sam proživjela cijelo djetinjstvo u ruralnom siromaštvu. U zadnjem razredu srednje škole sam se preselila u Oklahoma City da radim puno radno vrijeme, što je podrazumijevalo pohađanje trgovačke škole, dakako smjer tajnice. Bila je to prva godina desegregacije u oklahomskim školama godinu dana nakon odluke Vrhovnog suda, Brown protiv. Odbora za obrazovanje, čija je posljedica bila desegregacija javnih škola. Pohađala sam prvu javnu školu u Oklahomi koja je bila integrirana. Nije to bila nikakva nezgoda da je jedina škola za bijelu radničku klasu dobila tu čast. Lako je bilo predvidjeti da će doći do činova bjelačkog rasističkog nasilja na nekolicini crnih učenika. Počela sam obraćati pozornost na činove građanskog neposluha i prosvjede. Čitala sam lokalne ekstremno desne novine jer su to bile jedine, ali su fotografije govorile za sebe o nasilju koje se vršilo nad crncima po cijelom Jugu. Kasnije sam se udala u obitelj koja se grozila rasne diskriminacije. Moj svekar, demokrat Rooseveltova kova, predvodio je desegregaciju lokalnih sindikata. Iz gledišta moje pridružene obitelji, bijelci iz “nižih klasa” su bili dežurni krivci za rasizam, upravo oni ljudi od kojih sam ja potekla.
U San Franciscu se sve činilo mogućim. Pohađanje koledža je bilo ostvarenje sna; k tome sam u svom prvom semestru nabasala na plemenite aktiviste za koje sam se nadala da drže sve odgovore. Iza stola s informacijama sjedile su dvije mlade žene duge, plave kose, odjevene u crne dolčevite, suknje i sjajne crne čizme. Smijale su se i međusobno razgovarale. Bila sam uzbuđena, jer preda mnom se nalazio cio novi svijet. Također sam bila u panici, jer nisam znala što reći. (Sada kad se sjetim i pogledam se, kroz njihove oči, tu mladu ženu iz radničke klase odjevenu u stilu tadašnje prve dame, Jackie Kennedy, u pastelnoj lanenoj haljini i odgovarajućem kardiganu s odgovarajućom torbicom i srednje visokim petama, u hulahopkama i, naravno, s natapiranom kosom... A zatim je iz mene izgmizao moj Okie naglasak, kad sam se usudila uopće progovoriti.) Prstom sam pokazala na letak na stolu u kojemu su se tražile donacije za put u Mississippi da se prosvjeduje protiv segregiranog državnog prometa.
Odjednom začuh svoj glas kako pita hoće li razgovarati sa siromašnim bijelcima na Jugu. Činile su se zapanjene tim pitanjem, možda su čak mislile da se šalim. Ali moje drhtave ruke i ozbiljno lice su govorili da ne samo da sam ozbiljna, nego da sam jedna od tih siromašnih bijelaca. Tada je jedan od muškaraca rekao “Ne” i odvratio da ih također ne regrutiraju.
Trebalo je nekoliko godina da se usudim ponovni uključiti u nešto – tek kad sam se uspješno riješila svog naglaska, promijenila svoj način odjevanja i pustila kosu. Moje je iskustvo možda iznimno, ali samo zato što pojedinici s mojom pozadinom instinktivno izbjegavaju takve ponižavajuće situacije i odbijanja.
Drago mi je da sam ustrajala u svojim nastojanjima, ali istina je da je tadašnji pokret bio, a i danas je, u glibu klasne mržnje. Jedna od mojih mentorica, pokojna Anne Braden, rekla je svom biografu da se pojavio novi problem kad su bijeli organizatori otišli na Jug na vožnje slobode i registraciju u crnačkim zajednicama. Kada su ih pitali da se osvrnu na rasizam u njihovim bijelim zajednicama, ustuknuli su. “Naprosto im se nisu sviđali bijelci!”, kazala je Braden. “Ne možeš organizirati ljude, ako ti se ne sviđaju.” Braden je mislila da je razlog tome to što su vidjeli toliko bjelačkog nasilja nad crncima i kolegama aktivistima u Mississippiju. Ali ja mislim da je to bila klasna mržnja. (...)
Nekoliko mjeseci kasnije sam se preselila u New Orleans da organiziram siromašne bijele i crne žene, dok je moj tadašnji partner uspostavljao podružnicu Patriota u gradu. Pozvali smo čikaške Patriote da pošalju delegate da nam pomognu u početku. Kad je stigao William “Propovjednik” Fesperman, prokomentirao je, “Tko bi ikad pomislio da će se Patrioti udružiti s ovima za oslobođenje žena. Postali smo prave Majke Jones. Nemoj me krivo shvatiti. Čekaj dok mi upoznaš ženu...” Rekla sam Fespermanu i drugim patriotima koje sam upoznala da prigovaram njihovoj uporabi riječi “patriot” jer je reakcionarna i podupire rasističku mitologiju koja potječe iz doba Andrewa Jacksona i ubijanja Indijanaca. Po meni, sama definicija patriotizma je bio patrijarhat. (...) Ipak, osjećala sam da će stvari biti drugačije ovog puta. Patrioti su predstavljali prvu organizaciju siromašnih bijelaca koji su slijedili mig crnačkih vođa. (...)
[Ti su ljudi] potomci izvornih bezemljaša ili onih naseljenika koji su imali tek komadić zemlje, oni koji su se nastavili kretati prema zapadu zajedno sa Sjedinjenim Državama, poslani da se bore protiv autohtonih stanovnika Amerike. Za vrijeme predsjedničkog mandata Andrewa Jacksona, taj je proces institucionaliziran. Sitni farmeri, pješadija imperijalističkog projekta Sjedinjenih Država, okrivljeni su za sve, ali oni nisu imali kontrolu nad svojom sudbinom, premda jesu počinili mnogo zločina. I čini se da su znali da je tako. Ti "pioniri" Zapada su se praktički utapali u alkoholu. Muškarci i žene su pretočili svoju krivnju u grozničavu religioznost čiji su valovi nastavili širiti dalje od 1790-ih.
Ti potomci ranih naseljenika s malo ili ništa zemlje i bez ikakve druge imovine, dugo su bili problem za vladajuću američku klasu, dok su se urbanom stanovništvu činili dalekima ili čak nevidljivima. Zašto su bili problem? Oni su dokaz neuspjeha "američkog sna". Mit da oni imaju neka prava, neku važnu ulogu u nacionalnoj priči kupuje njihovu lojalnost državi, iako nemaju nikakvog upliva u njezinim poslovima. Oni su bili pješadija za vrijeme britanske i američke kolonizacije Sjeverne Amerike. Oni su bili u prvim redovima kad se ubijalo indijanske farmere i uzimalo njihovu zemlju, samo da bi ih kasnije izmjestile firme koje su pretvorile zemlju u nekretnine, kasnije rudarske kompanije, naftne tvrtke, drvna poduzeća, poljoprivreda i gradovi. Izmješteni siromašni bijelci često su se selili u sljedećem uzorku: Tennessee, Missouri, Arkansas, Oklahoma, dijelovi Texasa, pa čak i voćnjaci i polja pamuka u Kaliforniji. Apalački siromašni bijelci preselili su se u Cincinnati, Chicago i druge industrijske gradove u potrazi za tvorničkim poslovima. Sve su to vrijeme pak činili većinu u vojsci, doduše topovskog mesa, ali su se zbog toga osjećali pravedni i "patriotski".
Historija je sačinjena od priča, ali te priče nemaju smisla ili su pak iskrivljujuće bez analitičkog konteksta unutar kojega se ta priča odvila. Mnogi od posvećenih i hrabrih organizatora u 1960-ima nisu mislili o svom radu unutar tog šireg historijskog konteksta. A to i danas ostaje fundamentalni problem. Ti su ljudi bili Ahilova peta mita o postanku SAD-a i "američkog sna". Ti su organizatori pokušali, više od deset godina, prerezati tetivu tog mita.
Prevela Marija Ćaćić.