Bojan Koštić i Suzana Marjanić  

ČENGIĆEV RADNI STAN KAO KRLEŽIANUM

Eto, sjedimo u radnome stanu Vašega oca u Draškovićevoj, i sve je u znaku posvećenosti Krležinu djelu: pokazali ste nam Krležino pero koje je darovao Vašemu ocu, tu je i njegov poznati Autoportret, zatim i Krležin portret koji je naslikao Fadil Hadžić, Krležina djela, djela Vašega oca posvećena Krleži… Postoji li mogućnost da taj stan postane memorijalni prostor u kojemu bi se mogle održavati, recimo, književne večeri, s obzirom da je Krležin Gvozd otvoren samo utorkom, i to samo nekoliko sati, tako da oni koji rade do 17 sati (kao velika većina ove zemljice) i nisu u mogućnosti pogledati ga?

 To je sjajna ideja. Kad bi Grad za to pokazao zanimanje i odvojio sredstva… Jer ova je adresa nakon Krležine smrti bila svojevrstan Krležianum, okupljalište književnika, publicista, novinara, redatelja, glumaca, urednika, prevoditelja, akademika, i ne znam koga sve ne, zapravo zagrebačke, hrvatske, i ne samo hrvatske kulturne kreme. Ujedno, baš je tu, uz druge naslove i prijevode, zaokružen ciklus Krležinih Sabranih djela.

U primisli imam slučaj Gvozda. Čengić je još s Krležom, nakon Beline smrti, razgovarao o preuređenju te kuće u memorijalni centar. Krleža je oko toga bio skeptičan, poučen negativnim iskustvom, kako je rekao. I zaista, netom nakon njegove smrti, Čengić je obilazeći vrata gradskih otaca, godinama nailazio na nerazumijevanje, sve dok mu podršku nije pružio Božo Rudež kao doministar kulture. Njegovim angažmanom najednom su se vrata otvorila, pronađeni su izvori financiranja, prikupljena su velika sredstva i kad je izgledalo da je izvrstan projekt arhitekta Rašice pred realizacijom, buknuo je rat. I kulturni se centar sveo na memorijalni stan. Pa, vidite koliko sada entuzijazma i energije Goran Matović ulaže u Festival Krleža koji Gvozd oživljava. Vila na Gvozdu je ne samo kulturni, arhitektonski, nego i turistički dragulj u srcu grada, kojim bi se Zagreb mogao ponositi, a zapravo bi se i Krležianum i u Draškovićevoj mogao otvoriti javnosti.

S KRLEŽOM IZ DANA U DAN

Uskoro iz tiska izlazi S Krležom iz dana u dan, kao skraćeno izdanje razgovora Vašega oca s Miroslavom Krležom, i to prema želji izdavača. Kojim događajem otvarate to skraćeno izdanje razgovora E. Čengić – M. Krleža?

 Kao priređivačica – naime, svojedobno sam priredila i četverotomno pa potom i šestotomno izdanje tih dnevničkih zapisa, koji su doživjeli više izdanja – smatrala sam važnim i u ovoj ediciji od dva toma zadržati kronološki slijed, i ukoliko izdavač drukčije ne odredi, dnevnici započinju autorovim uvodom, odnosno prvim njihovim susretom 1956. godine.

No, posebno me obradovala vijest da su studenti Hrvatskih studija i polaznice Centra za ženske studije u knjigama sami pronašli, te iz njih odabrali tekstove koje će izvoditi na sâm Krležin rođendan. To doživljavam, to zanimanje studenata, najboljim mogućim uvodom. I značajnom rođendanskom čestitkom. 

Knjiga S Krležom iz dana u dan, u četiri sveska, bila je po objavljivanju nekoliko godina na Vjesnikovoj top listi najčitanije publicistike. Znali ste reći kako je Vaš otac imao izniman odnos prema Krležinu djelu, odnosno da je riječ o svojevrsnom posvećenju? I, kako se on uopće pojavio u Krležinu životu?

 Krleža se znao šaliti: “Otkako je Enes ušao u moj život, ja sam prestao pisati. Sada on piše!”. Zahtijevalo je dnevnu disciplinu napisati prvo četiri knjige dnevničkih zapisa S Krležom iz dana u dan, potom dva toma dnevnika Post mortem, koji prate sva važna događanja, napise i objavljene knjige vezane uz Krležu i njegovo djelo od trenutka njegove smrti do izlaska tih dnevnika iz tiska 1990., pa i složenu fotomonografiju Krleža. Osim toga, posrijedi je izbor građe, koja je opet plod dugogodišnjeg rada.

A kao direktor Informativno-poslovnog centra za Hrvatsku i Sloveniju sarajevske novinske kuće Oslobođenje, imao je niz poslovnih i društvenih obaveza. Kao novinar je pak dosta pisao: članke, komentare, reportaže, putopise, a posebice intervjue s istaknutim ličnostima kulturne i umjetničke scene, često pod pritiskom rokova. Bavio se intenzivno i fotografijom. Zajedno smo, cijelo moje djetinjstvo, razvijali fotke! Pa, izdavaštvo, uredništvo... Sve se to ispreplitalo. Njegovu dinamiku nije bilo lako pratiti. A pogotovo u svemu tome nije bilo jednostavno prioritet uvijek dati Krleži.

Godine 1956. pokušao je prvi put dobiti Krležin intervju. Nije uspio. Nije uspio ni u kasnijim pokušajima, još dugi niz godina. Kolege novinari su ga odgovarali: “Bolje ti je – odustani. On intervjue ne daje. Osim toga, Krleži uđeš na vrata kao pametan čovjek, a izletiš kroz prozor kao budala!”. A Krleža bi mu običavao odgovoriti: “Sve što sam imao reći, napisao sam u svojim knjigama. Čitajte, u mojim djelima imate i pitanja i odgovore, pa napravite intervju”.

Dakle, otad pa do pokretanja, uređivanja i objavljivanja Izabranih, a potom Sabranih djela, što je ukupno s reprintima i posebnim izdanjima iznosilo oko stotinu Krležinih jedinica, sve je to tražilo da se čovjek tome poslu posveti.

ETIKETA I “KRLEŽA”

Da li su se doista oslovljavali sa “Vi”, iako su bili prijatelji? Pritom, je li točan podatak da su se i Krleža i Bela međusobno oslovljavali sa “Vi”? Naime, da li navedeno oslovljavanje, iako distancirano, hladnjikavo u odnosu na “ti”, ipak donosi i neko posvećenje odnosa?

 Što se tiče Krleže i pitanja etikete, njega su svi, osim tek pokojeg prijatelja iz davnih dana, oslovljavali s “Vi”, i s poštovanjem. Čengić mu se po njegovoj želji obraćao golim vokativom – Krleža. I uvijek s “Vi”. Krleža je pak Čengića zvao imenom, najčešće mu je govorio “Vi”, ponekad “ti”, ovisno o raspoloženju ili pak o temi razgovora. I Bela je Krležu oslovljavala prezimenom, ali su dakako bili na “ti”. Odnosili su se jedno prema drugom s velikim uvažavanjem, po mom dojmu na prvi pogled sa zakrivenom toplinom, nerijetko duhovito replicirali, Bela šarmantno, Krleža kozerski, često s blagom ironijom koja je doprinosila atmosferi i održavala na neki način tonus razgovora. Bela – uvijek odjevena elegantno, obavezno s nakitom, do posljednjeg detalja dotjerana... Bio je zaista doživljaj biti dio te scene.

PROPUSNICA BROJ 1 U VINOGRADSKOJ

Kako je došlo do otvaranja pitanjima Vašega oca?Rekli ste nam da je o tome najbolje posvjedočilo pismo znamenitog kirurga Ive Mlinarića, člana Krležina liječničkog konzilija u Vinogradskoj bolnici, koje je uputio Vašemu ocu, a koje je on pak uvrstio u Post mortem I. Vaš otac je navodno imao Propusnicu broj 1 do Krleže.

 Da, imao je Propusnicu br. 1, koju je potpisao prof. dr. Ivo Padovan. Krleža je već bio teško bolestan i nije lako dopuštao posjete izvana, a Mlinariću je rekao: “Samo Enes Čengić može me posjetiti i to u svako doba”, što u pismu stoji. Mlinarić Čengića nije poznavao i nametnulo mu se, kao i mnogima drugima, pitanje, pa ga je izravno postavio Krleži: “Tko je taj Enes Čengić?”. Budući da su posrijedi Krležine riječi na samrtničkoj postelji, mislim da je to najmjerodavniji odgovor pa mi dopustite da ne improviziram nego da ga iz Mlinarićeva pisma doslovce prenesem: “Gospodine moj, Enes Čengić je plemić, da, da, plemić ne samo porijeklom, nego i po duhu. Čengići su plemići, koljenovići, koji drže do svog dostojanstva, ali boga mi i do dostojanstva drugih. Radi toga je Čengić čovjek moga povjerenja i prijatelj. Što hoćete više ako vam kažem da je onda kad je Krleža kao pisac bio potisnut sa svrhom da se zaboravi i on i njegovo djelo, taj isti Čengić našao snage da uza sve rizike bude urednik mojih Sabranih djela. On je tako u pravi čas uskočio u brod koji je bio zadobio bezbroj rupa i kad mu je prijetilo potonuće. On je taj brod spasio i osposobio za plovidbu. Vi, dragi moj, ne znate što znači za jednog pisca kad se njegovi radovi ne štampaju i ne čitaju. Težak je to osjećaj biti zaboravljen. Ja nikad nisam želio utjehu, ali sam očekivao da se prizna što sam zaslužio. To je najbolje shvatio Enes Čengić i ja sam mu zahvalan ne samo kao uredniku nego i čovjeku koji je prema meni nastupio s puno takta i poštovanja, a ja moram priznati da imam tešku narav, u što ste se i sami mogli do sada uvjeriti”.

Pismo je napisano 20. prosinca 1986., na petu obljetnicu dana kada je Krleža posljednji put držao “pero” u ruci, pišući posvetu na Zastavama Ani Mlinarić i poslano dakle Čengiću uz petogodišnjicu Krležine smrti, kao svojevrsno Krležino svjedočanstvo s onoga svijeta, i to tek nakon objavljivanja četverotomnih dnevnika S Krležom iz dana u dan.

KONAČNO! INTERVJU U SARAJEVSKOM SVIJETU

Jednom ste prigodom spomenuli da je Krleža, nekoliko godina nakon Deklaracije, Vašem ocu sam ponudio intervju. Razgovor je objavljen u sarajevskom Svijetu (Duh individualne pobune, Svijet, 5. veljače 1971.) i prenijele su ga gotovo sve novine, radio i televizija. Koje su bile sve glavne točke toga razgovora i zbog čega je upravo u tom trenutku Krleža odlučio dati intervju?

 Da, nakon svih odbijenica, ta je ponuda, mislim zbog Čengićeve ustrajnosti tijekom koje su uspostavili relaciju, ipak “kao grom iz vedra neba” došla poslije njegova osvrta na Put u raj, prvi film rađen prema Krležinu tekstu – noveli Cvrčak pod vodopadom i dramskom fragmentu Finale iz Deset krvavih godina. Krleža je osjetio, nakon duge šutnje, potrebu progovoriti o filmu, slikarstvu, teatru i posebice još jednom iznijeti svoj stav o hrvatskom jeziku, koji je tad bio vruća tema i o kojem su se uvelike vodile rasprave i polemike još od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Vrlo je značajan i susret kada Vaš otac Krleži predlaže da se za njegovu osamdesetu obljetnicu tiskaju Izabrana djela u Oslobođenju, dakle u novinskoj kući, tako da je Vaš otac prvi u regiji napravio tu suradnju novinske kuće i objavljivanja književnih naslova, daleko prije Jutarnjeg, Večernjeg... Koje su bile naklade i na koji ste način ostvarivali prodaju djela?

 Krležine knjige, prije te kolekcije, godinama nisu izlazile. No, brojnost naslova objavljenih u izdanju Oslobođenja, snažan marketing, veliki publicitet uopće, sve je to dovelo do toga da plod suradnje Krleža – Čengić bude milijun i više tiskanih i prodanih naslova.

Tako je završilo, ali počeci su bili vrlo trnoviti. Skeptičan je bio Krleža – “odlazi” u Bosnu, čak ne u izdavačku, nego u novinsku kuću! Pa ni Čengić nije dotad bio ni izdavačem ni urednikom. Bio je novinar. Oslobođenje je također odbijalo projekt, velik i zahtjevan, a nisu imali ni distribucijsku mrežu – knjižare, knjige se tad nisu prodavale na kioscima, sve dok na jednom žustrom kolegiju u Sarajevu direktor Oslobođenja Mirko Petrinić nije od Čengića zatražio osobnu garanciju da će Izabrana djela biti prodana. Te smo ih tako prodavali i mi svi redom, obitelj, prijatelji pa i ja po Filozofskom faksu – bila sam tad studentica. I, prodana su. Tek kasnije je, zbog razgranate mreže knjižara, u projekt uključena zagrebačka Mladost.

VOŠICKI, KOPČOK, ZORA… ČENGIĆ I ISLUŽENO KLJUSE

Prvo kolo od deset knjiga je objavljeno, dakle, uz sâm Krležin osamdeseti rođendan. Rekli ste kako je Krleža navedeno smatrao renesansom svoga djela, s obzirom da navodno nije bio čitan autor. Kakvi su bili prijašnji pokušaji objavljivanja njegovih Sabranih djela, što je pokušao Vinko Vošicki u Koprivnici, Kopčok, zatim Zora…? I pritom nas zanima zbog čega je Zora prestala objavljivati Krležina Sabrana djela?

 Još 1923. Vinko Vošicki je želio objaviti dotadašnji Krležin opus, no kako su izašle samo tri knjige, Krleža je raskinuo ugovor. Devet godina kasnije Minerva iz Zagreba ponudila mu je tiskanje 18 svezaka. Nakon devete knjige uhapšen je prokurist Bruck i policijski je zabranjeno daljnje objavljivanje. Godine 1937. javlja se Stanislav Kopčok te u Biblioteci nezavisnih pisaca izlazi nekoliko naslova – do nove policijske zabrane! Za vrijeme Drugog svjetskog rata nije objavljivao. Kako je tada vrlo teško živio, direktor HIBZ-a dr. Mate Ujević u najboljoj mu je namjeri ponudio potpisivanje ugovora s klauzulom objavljivanja tek po završetku rata, no Krleža to nije prihvatio. Kad je u poraću Nakladni zavod pokrenuo tiskanje njegovih djela, izašlo je svega šest tomova. Zora je ipak objavila najviše, 27 knjiga. Krležino je mišljenje bilo da ga Zora naprosto nije više željela tiskati, što je u svom uredu i rekao izdavaču Ivanu Dončeviću naviještajući raskid ugovora, na što mu je pak Dončević uzvratio: “Pa, neće svijet propasti ne budemo li štampali vaše knjige!”. Krleža se naljutio: “E pa znate što, da ne biste vi morali odmah napustiti ovu moju kancelariju, dopustite mi da ja odem!”; uzeo je šešir i izašao.

On objavljuje u časopisima, ali negdje od sredine šezdesetih knjige mu, kako rekoh, praktički ne izlaze.

Kad mu je Čengić predložio tiskanje Izabranih djela, odgovorio je: “Mene nitko ne čita. Vi jašete isluženo kljuse. Propast ćete!”. “Pa, dopustite mi da propadnem”, uzvratio je Čengić.

Prvo kolo od 10 knjiga priređeno je u izuzetno kratkom roku. Obećanja su ostvarena, svi rokovi održani. Svježe otisnute, netom izašle iz tiskare (nekad se to i po mirisu knjiga osjećalo), kompleti od po 10 knjiga u tvrdom i u mekom uvezu odneseni su Krleži na Št. Jurij, na svečano uručenje, kao rođendanska čestitka. Točno u podne zaustavili su se automobili s delegacijom sarajevskog Oslobođenja pred Vilom Bistricom. Tog trenutka, svečano odjeveni, pojavili su se na vratima Krleža i Bela.

Krleža nije vjerovao da će tako opsežan posao biti obavljen u tako kratkom roku, što je i rekao: “Ovaj pothvat smatram renesansom svoga djela. Moji su ga dosadašnji izdavači bili potpuno zanemarili”.

Eto, tako je zapravo počela kasnija dugogodišnja suradnja na Sabranim djelima.

U okviru Sabranih djela (1. Panorama pogleda, pojava i pojmova; 2. Zastave; 3. Dnevnici; 4. Romani; 5. Eseji; 6. Drame; 7. Polemike i članci; 8. Poezija i novelistika; 9. Studije i putopisi; 10. Eseji i zapisi) Vaš je otac objavio pedeset naslova, što je do sada jedino izdanje Krležinih Sabranih djela uopće, a pritom je, kako ističete, sva izdanja do svoje smrti parafirao sam autor. Gdje su održavali radne sastanke?

 Krleža je govorio da djelo nije završeno dokle god je autor živ. I dakako da je imprimatur davao sam autor. Ponekad je tekst dopunjavao i opsežno mijenjao čak na marginama otisnutih špalti, što je u ondašnjem načinu pripreme za tisak jako otežavalo rad slagarima, korektorima i drugim suradnicima na knjigama.

Čengić se sa suradnicima najčešće nalazio u redakciji svoje matične kuće u Martićevoj ulici, u našem domu u Mlinovima, zimi uz kamin, a ljeti u vrtu, i u Draškovićevoj, naravno. S Krležom pak u prvo vrijeme u Leksikografskom zavodu, poslije sve češće na Gvozdu. I na koncu, kad Krleža više nije bio lako pokretan, samo na Gvozdu. Da, i na Št. Jurju u Vili Bistrica, izuzetno šarmantnoj ladanjskoj kući u borovoj šumi, okruženoj cvijećem, na brdu s pogledom na Tržič, posljednje mjesto prije austrijske granice, gdje su Krležini kao gosti akademika Josipa Vidmara i njegove supruge operne pjevačice Nade provodili ljeta i gdje je Krleža običavao u miru stvarati. Zapravo, pobrojati sva mjesta za vrijeme dugogodišnje intenzivne suradnje nije baš jednostavno. Krleža je poslovne razgovore rado vodio i “za prostrtim stolom”, jer je volio raznoliku trpezu, pa je tu i nezaobilazni Palace i mnoga mjesta u okolici Zagreba kamo bi najčešće nedjeljom odlazili.

ENES ČENGIĆ KAO FOTO-KRONIČAR KRLEŽINA ŽIVOTA

Pritom je Vaš otac bio i foto-kroničar Krležina života i rada; snimio je niz njegovih portreta, susreta… Koja je Vama osobno fotografija posebno zanimljiva, draga, i smatrate li da bi se u radnom stanu Vašega oca mogao otvoriti izložbeni prostor tih fotografija i tako nekako post mortem povezati Krležu i Čengića?

 Ideja je zanimljiva. Razmislit ću o njoj, ako ih ne izložim prije u nekoj galeriji. Naime, kao zaljubljenik u fotografiju, uvijek je uza se imao fotoaparat i zaista kao foto-kroničar snimao, tako da sam u posjedu velike zbirke portreta znamenitih Krležinih suvremenika, među kojima su, uz Belu dakako, Krsto Hegedušić, Ljubo Babić, Marko Ristić, Vanja Radauš, Antun Augustinčić, Frano Kršinić, Mirko Rački, Drago Ivanišević, Meša Selimović, Krklec i Ćopić, u opuštenim i neobičnim situacijama... Lavoslav Ružička, Marijan Matković, Ivo Frangeš, Jure Kaštelan, Friedrich Dürrenmatt i mnogi, mnogi drugi... Andrićevoj je zadužbini pak darovao kolekciju Andrićevih portreta.

Krleža je, za razliku od Bele, bježao od kamere kao “vrag od križa” i u poznoj dobi jedino Čengiću dopuštao da ga fotografira. I to nevoljko, pa mi je najdraži jedan foto-slijed na kojem se vidi kako se opire foto-objektivu i zaklanja lice rukom.

A kad vidim korice edicije Krležine školske lektire, sjetim se jedne od njihovih najžešćih prepirki. Krleža se na toj slici nije sebi nikako, ama baš nikako sviđao: “Izgledam na njoj kao stara krezuba baba! Ne želim tu fotografiju na knjigama! Tako Ti Boga, makni je!”. Stigao je odgovor: “Naprotiv, izgledate dobroćudno. Snimka je odlična”. Uslijedila je podosta neugodna i duga rasprava o tome tko se tu razumije u fotografiju, a tko ne. No, Čengić nije odustao i Krleža se s naslovnica svih knjiga te edicije i danas smije – bilo kao “krezuba baba” ili pak kao jedan dobroćudni gospodin.

Da, bilo bi zanimljivo prezentirati javnosti sve te fotografije, napraviti izložbu, recimo, Krleža i njegovi suvremenici u Čengićevu foto-objektivu. Zanimljivo je da sâm Čengić pak ima svega dvije-tri fotografije na kojoj su zajedno.

Kako Enes Čengić bilježi u prvom dijelu Post mortem – neke je događaje strpljivo čekao po petnaest godina, kao npr. predstavljanje posljednjeg, desetog kola Sabranih djela 1988. u Sarajevu. Na koje ste sve prepreke i nerazumijevanja nailazili, s obzirom da je Krleža Vašega oca odredio jednim od pravnih nasljednika – odnosno, Krleža je oporukom na Vašega oca prenio doživotno upravljanje svim autorskim, izdavačkim i reproducentskim pravima te zaštitu svog književnog djela; isto tako, Vaš je otac i djelomičan nasljednik prihoda od njegovih autorskih prava. Recite, jesu li takve oporuke uobičajena praksa? Uz to ste izjavili u razgovoru za Globus (4. svibnja 2012.) da je Krležina želja bila da Čengićevo autorsko pravo po smrti prijeđe na DHK.

 Ne, ne bih rekla da su takve ovlasti uobičajena praksa, prije bih rekla da je posrijedi svojevrstan kuriozum. Neposredno prije sastavljanja oporuke, kad mu je Krleža to navijestio, Čengić je reterirao riječima: “Kad je u pitanju Vaše cjelokupno djelo i život tog djela onako kako ga ja vidim, to je posao za jedno poduzeće i možda prevelik teret za moja leđa”, a Krleža je odgovorio: “Nisu Tvoja leđa tako slabašna da to nećeš moći podnijeti”, no kasnijom jednom prigodom je dodao: “Tebi, moj Enese, poslije mene, radeći posao koji i sada radiš oko moga djela i ono što ćeš provoditi, neće biti lako. Naći ćeš se u malenom čamcu na uzburkanom moru. I morat ćeš imati mnogo strpljenja da se na toj buri održiš. Ali, drži se, ni u kakve vatre nemoj ići”.

Također je neuobičajeno nasljedniku odrediti nasljednika. Poštujući Krležinu želju – da dio prihoda njegovih autorskih prava, koja su oporučno pripala Čengiću, po njegovoj smrti prijeđu na DHK – mama i ja to nismo prenijele na sebe. Iako se po sudačkom i odvjetničkom tumačenju radi o tzv. fideikomisarnoj supstituciji, koja je ondašnjim i sadašnjim hrvatskim zakonom o nasljeđivanju izričito zabranjena. Riječ je o pravima koja, kažu, ne zastarijevaju 70 godina od ostaviteljeve smrti. Naša je gesta prošla nezapaženo.

ZASTAVE

Koja je sudbina “fascikla s brojem 6” koji se odnosi na 1918. godinu, a o kojemu je pisao Nacional 2002. godine?

 Oko rukopisa šeste knjige Zastava podigla se tada velika prašina. Naime, kad u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, prigodom otvaranja na 20 godina zapečaćenih i tu pohranjenih Krležinih rukopisa nije pronađeno, uslijedili su siloviti javni napadi na moju majku i mene. Postoji li rukopis šeste knjige ili ne – ja ne znam. Jedino sa sigurnošću mogu reći: da je taj rukopis Čengić imao, kao nasljednik svih izdavačkih i autorskih prava i njegov izdavač, uostalom, za gotovo četrnaest godina koliko je živio nakon Krležine smrti, on bi ga bio objavio. Ne treba smetnuti s uma ni to što bi novi svezak Zastava značio za njihov marketing pa uopće i u promociji Krležina djela nakon autorove smrti.

KRLEŽINA VIDEOTEKA

I završno, u drugom dijelu Post mortem stoje Krležine riječi: “Svjestan sam činjenice, dok me ustanove, profesori i neki kritičari hvale, dapače pretjerano veličaju, dotle me mlađa generacija skoro sasvim ignorira”. Što mislite, kako danas Krleža diše među mlađom, studentskom generacijom; koliko je zastupljen u gimnazijskim programima?

 U želji da ga približi mlađoj publici, Čengić je pokrenuo i projekt izdavanja šest knjiga školske lektire, objavljenih 1976. i 1977., a koji je začet simpozijem Krleža u školi održanim u Sarajevu 1973. godine. Prva knjiga, naslovljena Dječak prati zmaja, sadržavala je čak za osnovnu školu odabrane stranice iz Krležina djela. Slijedile su za srednjoškolce izabrane novele, pa eseji i zapisi, Povratak Filipa Latinovicza i dr.

S pojavom i razvojem vizualnih medija, tada VHS-a, govorimo o osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, namjera mu je bila napraviti i svojevrsnu Krležinu videoteku, pa je već bio započeo s prikupljanjem građe i prenošenjem neke građe i predstava na taj medij, no u tome ga je spriječila smrt. Danas vizualni mediji nude velike mogućnosti koje bi, posebice u približavanju književnog djela mladima, valjalo osmišljeno, sustavno i intenzivno koristiti.

I da završim s obiteljskom anegdotom, kao indirektnim odgovorom na vaše pitanje. Jedne večeri, tek što je naš sin navršio sedam godina, zove ga moja šogorica Đenana Voljevica Čičić i pita:

“Što radiš?”

“Čitam.”

“A što čitaš?”

“Macbetha.”

“Molim?!”

“Kažem ti lijepo, čitam Shakespeareovog Macbetha.”

Bila je to slikovnica za djecu iz edicije Ilustrirani Shakespeare.