U spomen na Darija Juričića, zvanog Arana, čiji strip “Žene na rubu” posmrtno objavljujemo kao temat, i “dugački pozdrav” kolegi i prijatelju
Dario Juričić, zvan Dario Arana (1982. - 2014.) bio je diplomirani animator, autor animiranih i eksperimentalih filmova, stripova i ilustracija. Djelovao je samostalno i u okrilju Kinokluba Zagreb, udruženja filmskih amatera u kojem kreativci poput njega mogu slobodno stvarati i družiti se, neopterećeni ograničenjima struke koja zbog brojnih razloga katkada ne može probaviti najsmionije i, recimo tako, najotkačenije ideje. A takvih je ideja u Arane bilo mnogo. Za života mu je izdavačka kuća Mentor objavila jedan “službeni” strip-album – Gertrud Andauer – nevjerojatni pripovjedni labirint u kojem se estetika “campa” i “trasha” miješa s opskurnim povijesnim utjecajima, što je rezultiralo djelom izvanredne maštovitosti, duhovitosti i provokativnosti, kakve se u hrvatskom stripu zapravo rijetko viđaju. Iz nekog razloga nije želio da se taj album recenzira u medijima, možda se plašeći reakcija na svoj specifičan humor koji je sve prije nego politički korektan, a znamo da je ta vrsta korektnosti danas postala određeni oblik (auto)cenzure koja nažalost zatvara mnoga vrata. Jedina recenzija koju pamtim ona je Matka Vladanovića na web-stranici Modernih vremena, što je također i rijedak primjer sasvim objektivnog i promišljenog pisanja o Araninom djelu, a to bi ubuduće mogla biti korisna bibliografska natuknica. Aranin je album zbog toga prošao pomalo “ispod radara”, a njegovi se čitatelji i dan-danas broje među prijateljima i istomišljenicima, mada je svojom hrabrošću odavno zaslužio daleko veću recepciju i podršku, barem u lokalnim okvirima. Nakon Araninog iznenadnog odlaska krajem prošle godine, nama, bratstvu i sestrinstvu njegovih prijatelja i kolega, ostaju mnogobrojni crteži i kratki stripovi razasuti po različitim stranicama interneta i spremljeni, naravno, u autorovim ladicama. Objavljivanjem stripa Žene na rubu, jednog od njegovih dužih, uredništvo Zareza ne samo da odaje počast uspomeni na preminulog prijatelja, već i započinje s objavljivanjem neotkrivenih stripova ovog darovitog autora čiji je sirovi talent s godinama postajao sve rafiniraniji, da bi baš u posljednjoj fazi njegovog života donio prve autentične plodove, kako to u ovom svemiru ponekad biva.
Aranin se stil i pristup stripu rađao postepeno, ponajviše na zasadama suvremene američke i donekle japanske scene, čiju je žanrovsku rigidnost autor često izvrgavao ruglu, prigrlivši tzv. “eksploataciju” kao okosnicu svog umjetničkog izraza. U Araninim stripovima sve je dozvoljeno, sve se odvija i događa simultano, jedno paralelno s drugim, i tu nikakvog prostorno-vremenskog kontinuiteta u pripovijedanju nikada nije bilo, niti je trebalo biti. Nepreglednu kaotičnost Zapadne civilizacije Arana je izražavao prihvativši u kontekstu umjetnosti njezinu dekadenciju, služivši se svim sredstvima kako bi digitalnom dobu pružio svojevrsno ogledalo. Bez propovijedanja i bez zavođenja, Aranini su stripovi iskrena i groteskna evokacija otpada koje se taloži u samoj srži (popularne) kulture, a da sami ne upadaju u zamku apsolutne identifikacije sa njom ili, što bi bilo još gore, glorifikacije njene erozije. Naprotiv. Mada neosporno posjeduju pop-moment, čitanje Araninih stripova, ovisno o pozadini čitatelja, nije uvijek sasvim ugodno iskustvo, niti je svrha tih stripova da obavezno zabave publiku, već i da ju šokiraju, zapanje, pa i uznemire. Šok-terapija za (malo)građane još je od dadaista legitimna umjetnička taktika, pa ako je u Araninoj terapiji bilo i elemenata auto-tretmana, to je zato što se sam autor zasigurno beskrajno zabavljao dok je crtao svoje stripove, iako je znao da njegov beskompromisni pristup vjerojatno ne bi naišao na široku čitanost. Dario je, nažalost, otišao prerano da bismo mogli znati što će uslijediti nakon šoka, poslije “buke i bijesa”, no dovoljno nas je prodrmao da nas potakne da nastavke napišemo (i nacrtamo) sami. Mala vratanca koja je otškrinuo ostaju otvorena i čekaju na nove prolaznike