Što je nama danas Pavao Ritter Vitezović? (povodom 300. obljetnice smrti)
Kada je 1709. hrvatski književnik, leksikograf, polihistor, tiskar i nakladnik Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.) doslovno protjeran s turopoljskog posjeda grofa Ivana Jonate Ivanovića u Šćitarjevu kojeg mu je poveljom u nasljedstvo dodijelio habsburški kralj Leopold, bio je to tek jedan u nizu napada na njega koji je, međutim, toga puta konačno dospio postići osnovni cilj. Dodatno potaknut negativnim ishodom parnice za vraćanje dobra pred Saborom te posebice oduzimanjem dužnosti upravitelja zagrebačke Zemaljske tiskare, Vitezović će naredne godine osiromašen i uvrijeđen napustiti Hrvatsku te se nastaniti u Beču, gdje početkom 1713. i umire u krajnjoj oskudici. Domaće plemstvo i svećenstvo koje je i ranije istupalo protiv Vitezovića držeći ga odveć odanim službenikom bečkoga dvora (1702. uistinu je imenovan dvorskim savjetnikom), a time i prijetnjom “hrvatskome kraljevstvu“, tako je napokon moglo odahnuti. No, je li Pavao Ritter uistinu pojedinim “protuhrvatskim činidbama“ sam isprovocirao takav tretman među suvremenicima u domovini i je li, još i na tristogodišnjicu smrti, njegov lik i djelo s punim opravdanjem prepušteno kolektivnom zaboravu (šire) javnosti, a to će reći većeg broja kulturnih institucija i obrazovnog sustava?
Povijest je učiteljica života U Vitezovićevu slučaju, bit će kako se (domaća) povijest ispostavlja ne samo najpouzadnijom učiteljicom života, već i neprikosnovenim uzorom sadašnjosti, posebice kada je riječ o našim zaslužnim ličnostima. Dobri aktualni primjeri pojedinih hrvatskih globalno prepoznatih i priznatih, a na ovim prostorima osporavanih znanstvenika i umjetnika tu bi tezu još uvjerljivije mogli potkrijepiti, no za ovu nam se priliku valja ipak zadržati na Vitezoviću. U pozadini opisanoga nepovoljnog tretmana, stjecao je Ritter i različite titule – “zlatnog viteza“, viteza reda sv. Jurja, dvorskoga savjetnika pa i baruna – ali sve su mu one donosile gotovo zanemarivu ili posve nikakvu materijalnu korist, što je za konstantni njegov rad na, pretežno, domaćoj povijesti i jeziku bila otegotna okolnost. Dodijeljena “priznanja“ pokazivala su se podjednako slabom utjehom kao i velik uspjeh njegovih knjiga pučke namjene (pretežno kronika i kalendara) što ih je objelodanjivao u vlastitoj tiskari, a zatim rasprodavao na sajmovima i proštenjima. Pojedinci su ipak cijenili Vitezovićeva zalaganja, no izostala je podrška utjecajnijih krugova; nije postojao, reklo bi se, pozitivan “javni konsenzus“ oko njegova djelovanja pa niti mjestimični uspjesi i nisu mogli značiti mnogo čovjeku koji je od jednoga do drugoga pretežno životario.
Ambivalentna pozicija u procijepu između povremene zaokupljenosti (mahom stručnog) čitateljstva i gotovo posvemašnjeg odsustva ikakva (javnog) interesa obilježje je i ovovremenog statusa Pavla Rittera Vitezovića. Naličje nimalo nezanemarivog korpusa stručnih radova o svim sferama njegovog djelovanja tvrdoglava je indiferencija šire (pa i znatnog dijela akademske) javnosti spram istog što se, čini se, najbolje ogleda u izostanku inicijative bilo koje od naših velikih kulturnih institucija (HAZU, Matice hrvatske) za izdavanje nasušno potrebnih sabranih Vitezovićevih djela. Najveći će dio njih, pretežno u rukopisima ili davnim prvotiscima, očigledno i dalje tako čekati, reklo bi se patetično, “bolja neka vremena“ čameći na adresama nekoliko arhiva u Zagrebu gdje su razasuti Vitezovićevi spisi brižno pohranjeni. Zanimanje za Vitezovića, uvijek nekako fragmentarno i nepovezano, najčešće se pobuđuje u obljetničkim godinama kakva je i ova tekuća, iako nije suvišno istaknuti da je baš ona prošlogodišnja – kada je “obilježavana“ 360. godišnjica autorova rođenja – protekla bez ijednog skupa, tribine ili makar kakve druge “memorijalne manifestacije“. Ostaje dojam da se Vitezovićevo djelo jednostavno nije dospjelo progurati između, dakako, mnogo intrigantnijih i nacionalno važnijih književnih tribina koje su pokušavale razriješiti (ili još uvijek razrješuju) temeljne egzistencijalne dileme naše književnosti poput one čiji je Andrić, imaju li pojedini povjesnici “pravo“ na nj i je li hrvatska suvremena dječja književnost otvoreno pornografska ili možda samo deficitarna kvalitetom.
Vratimo li se u okvire 2013. godine, vrijedi napomenuti kako maločas prozvana HAZU ovog proljeća ima u planu upriličiti prigodan skup o Vitezoviću, prvi nakon jedanaest godina. Te 2002., na 350. obljetnicu Vitezovićeva rođenja, Akademija je skraćena izlaganja s ondašnje konferencije objelodanila u časopisu Forum uz “svečano obećanje“ kako će u “skorije vrijeme“ iz tiska izići i zbornik o Vitezoviću s radovima svih sudionika skupa. Tadašnje obećanje HAZU nije izvršila, a i šture informacije o ovogodišnjem “zasjedanju“ govore o tome kako “nasljednik“ neizdana zbornika ne samo da nikada neće ugledati svjetlo dana, već za ovu priliku nije ni planiran. Podjednako, ako ne i važnijim, mogao bi se ispostaviti trodnevni znanstveni simpozij zakazan za posljednji vikend u rujnu u organizaciji zagrebačkih Hrvatskih studija na kojemu bi se, najavljuju organizatori, uistinu trebalo baciti neko posve novo svjetlo na cjelokupno Vitezovićevo stvaralaštvo što će biti motreno u društveno-povijesnom kontekstu kraja 17. i početka 18. stoljeća. Dakako da objema manifestacijama u uvjetima preslabog interesa za Vitezovića treba pružiti punu, a navlastito medijsku podršku uz nadu da će prihvaćena izlaganja znatno oplemeniti dosadašnje spoznaje o liku i djelu našeg autora, ali i, što je još važnije, uroditi konkretnim potezima, a ne tek ispraznim obećanjima “do neke nedefinirane prigode“. Štoviše, ostaje žal što se, poradi značaja ove okrugle obljetnice, godina koja je u tijeku nije proglasila Vitezovićevom, i to po uzoru na one ranije – Držićevu i Boškovićevu, obzirom da bi to zacijelo bio jedan od jačih impulsa da se o Ritteru povedu i mnogo ozbiljnije i plodonosnije rasprave. No, bit će i budućih povoda – možda opet za nekih pedesetak godina ili koje stoljeće.
Skretanje pozornosti ili skretanje kod tramvajskog okretišta? Prorijeđenim obljetničkim upućivanjima na Vitezovićevo mjesto u hrvatskoj političkoj i kulturnoj povijesti, definitivno bi trebalo pribrojiti i, iz današnje perspektive, već poprilično davnu “memorijalnu prigodu“ u sklopu koje su onodobni politički izaslanici i nekoliko “kulturnih djelatnika“ otkrili čak dvije (2) spomen-ploče te jedan (1) spomenik posvećen našem autoru. Konkretno, u proljeće 1995., u godini 300. obljetnice početka rada prve hrvatske državne tiskare za koji je bio zaslužan upravo Ritter, spomen-ploče s njegovim likom odlivenim u bronci postavljene su na zgradu Hrvatskog sabora te na pročelje gimnazije u rodnome Senju koja, uzgred budi rečeno, i nosi njegovo ime. U školskome vrtu zatim je, nešto kasnije, otkriven i spomenik Vitezoviću s brončanim poprsjem i kamenom česmom, inače rad akademskog kipara Petra Kosa i inženjera Krunoslava Prpića. Ne smiju se, dakako, zaboraviti niti ulice prozvane Vitezovićevim imenom, pri čemu će posebnu pozornost plijeniti ona u gradu kojeg je ponajviše zadužio svojim zalaganjem: smještena podalje od (strogog) centra, “tek” u blizini tramvajskog okretišta na zagrebačkoj Ljubljanici, gdje je, čini se, i prezime našeg autora zacijelo zvučalo odveć predugim pa je prekršteno u – “Vitezić“. Premda materijalni znakovi poput spomeničke baštine pa i imenovanja ulica i škola slabo mogu ukazati na bilo čije mjesto u kolektivnom sjećanju ili ga održati, vrijedi reći kako je navedeni senjski spomenik Vitezoviću ostao do danas jedinim na prostoru Hrvatske.
Govoreći o općem senzibilitetu javnosti za važnost Pavla Rittera Vitezovića, nije sporno kako bi se on trebao graditi još od “đačkog doba“. Kako je, međutim, riječ o jednoj od najpodcjenjenijih domaćih povijesnih individua u hrvatskim udžbenicima, teško je očekivati skorije pomake na tome planu. Jer, Vitezovićeva književna djela najčešće nisu ni u širim popisima lektire (što je, uzgred budi rečeno, donekle i razumljivo obzirom da ih većina još čeka svoj prvotisak), zaobiđena su čak i u većini srednjoškolskih čitanki, dočim je njegov kulturnopolitički značaj u povijesnim udžbenicima sveden na tek nekoliko faktografskih pojedinosti. S time je u vezi posebno pohvalan izdavački čin zagrebačke naklade Erasmus koja je, u sklopu svoje edicije Školska knjižnica (što će reći u želji da velikoga autora približi i našemu najmlađem čitateljstvu), još 1994. godine objavila do danas možda i najširi izbor iz cjelokupnoga Vitezovićevog opusa pod priređivačkom palicom Josipa Bratulića. Bila je to prva “kompilacija“ od one znamenite Vončinine iz 1976. godine (u sklopu slavne edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti) te pretposljednja prije Samardžijina odabira za knjigu u izdanju vinkovačke nakladničke kuće Riječ 1999. Za razliku od pojedinih autora koji, otprilike, svakih 5-10 godina dobivaju nove izbore iz svojih djela, Vitezović na prvi u 21. stoljeću čeka već, eto, punih četrnaest. S druge, pak, strane poprilično će paradoksalnom izgledati činjenica da je hrvatsko nakladništvo 1997. ubilježilo izdanja čak dva prijevoda Vitezovićeve najpoznatije povijesne rasprave Croatia rediviva: prvi, Hrvatskog instituta za povijest, a drugi u nakladi Golden marketinga i Narodnih novina, u znamenitoj biblioteci Povijest hrvatskih političkih ideja koju je tada uređivao Ivo Sanader.
Želi li se istaći još i onih nekoliko preostalih pozitivnijih, obrazovno orijentiranih primjera skretanja pozornosti na Vitezovićev rad, nipošto se neće smjeti zanemariti trud revnih njegovih proučavatelja poput Nikice Kolumbića, Josipa Bratulića te posebice povjesničarke Zrinke Blažević koja daleko prednjači objavljenim studijama na temu Vitezovićeve historiografije. Premda svojim radovima pretežno orijentiran na ponešto uži krug stručnjaka, brojnim se znanstvenim prilozima o svim aspektima Ritterova djelovanja ponajviše ističe godišnjak Senjski zbornik koji se tako odužuje možda i najslavnijemu svojem “sugrađaninu“. Vrlo pohvalna bila je i inicijativa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu koja je početkom ove godine nakanila organizirati izložbu Vitezovićevih prvotisaka i rukopisa iz vlastita arhiva. Izložba je, međutim, otkazana (točnije, prekinuta) poradi “neudovoljavanja tehničkim zahtjevima“, što god oni podrazumijevali. Ipak, u NSK bi, kažu najave, doskora trebala biti održana promocija kataloga neuspjele izložbe koji bi, nakon onoga izdanog još (pra)davne 1952. godine, trebao predstavljati pravo osvježenje u skromnom korpusu novijih izdanja o Vitezoviću, a možda i potaknuti nadobudnije stručnjake da tome istom korpusu prilože i svježu monografiju o Vitezoviću obzirom da će ona, do danas, jedina – iz pera Vjekoslava Klaića – naredne godine proslaviti stogodišnjicu svoga izlaska. Uzgred budi rečeno, suvremenim bi se interpretacijama Vitezovićeva stvaralaštva u narednih nekoliko godina svojom doktorskom disertacijom trebao pridružiti i potpisnik ovih redaka.
Proizišli iz selekcijsko-ignorantski orijentiranoga obrazovnog sustava, a vjerojatno i nedovoljno svjesni pobrojanih znanstvenih pokušaja osvješćivanja Vitezovićeva značaja, niti brojni se naši kulturnjaci i drugi javni djelatnici ne mogu podičiti boljim poznavanjem Ritterove uloge u povijesti našega društva i kulture, što je, jamačno, i ključni razlog nezainteresiranosti (makar u ovoj obljetničkoj godini) podjednako na strani čelnih ministarstava, ali i na onoj velikog dijela kulturnih institucija. Pokatkad se dobiva dojam da je, manje radi nevolja koje su mu, također s razloga neznanja, uzrokovali suvremenici, a mnogo više zbog posebne uloge koju je s pojedinim svojim ideološkim postulatima odigrao u vrijeme našega preporodnog romantizma, Vitezović na neki način prisilno izopćen kao svojevrsni prevladani romantički konstrukt što je, izvršivši svoju svrhu (poput, primjerice, određenih književnih djela toga vremena), ugašen i arhiviran jer za njegovo postojanje više i ne postoje društveni uvjeti, a stoga ni zanimanje javnosti. Toj istoj javnosti promakao je, čini se, i podatak da se već desetljećima u okvirima pojedinih (književno)povijesnih studija i pregleda u Srbiji osjeća lagano svojatanje Vitezovića, a ono je ponajviše posljedica njegova svojedobnog surađivanja sa srpskim intelektualcima, ali i pisanja srpske povijesti (Serbiae illustratae libri octo, 1710.) koja je, također, do danas ostala neobjavljena. Vjerojatno bi se, kako se sada čini, trebao dogoditi još i neki “Избор из дела Витезовићева“ u okviru omražene nam edicije Deset vekova srpske književnosti pa da se stvari na ovim zemljopisnim širinama i dužinama pomaknu s mrtve točke, makar samo u obliku kratkotrajnoga javnog prihvaćanja Vitezovića “našijencem“.
Uvod u Vitezovića? Znatno bezbolnijom bi se i plodonosnom (premda ne i odviše isplativom), a u svrhu skretanja pozornosti njegovim društveno-kulturnim zaslugama, mogla ispostavila ideja pisanja bogato ilustriranoga uvodnog priručnika u Vitezovićev život i djelovanje, neka vrsta Vitezovića for Dummies, u sklopu kojeg bi stručnjaci na pitak i svima pristupačan način prezentirali Ritterovu poziciju u hrvatskoj povijesti te uputili na onih nekoliko njegovih djela otrgnutih od prašnjave šutnje zagrebačkih arhiva. Možda bi čelni ljudi nadležnih ministarstava pa i Ureda za kulturu Grada Zagreba (u predahu, dakako, od smjenjivanja i instaliranja intendanata, minucioznog pretresanja nastavnog plana spolnog odgoja za niže razrede osnovne škole te pripremanja kampanje za skore lokalne izbore) u jednome takvom priručniku korisnom i poticajnom označili činjenicu da je, preuzevši nikad prije u pogon puštenu Zemaljsku tiskaru u Zagrebu 1690. godine, Vitezović zapravo postao utemeljiteljem tiskarstva u današnjoj metropoli. Ili bi se, pak, mnogo intrigantnijom učinila ona o Vitezoviću kao (su)osnivaču središnje zagrebačke knjižnice? Naime, tadašnji je zagrebački biskup Aleksandar Mikulić upravo na nagovor svoga gimnazijskog prijatelja Pavla Rittera otkupio bogatu grafičku zbirku i cjelokupnu privatnu biblioteku austrijskog povjesnika i tiskara Ivana Weikharda Valvasora (inače Vitezovićeva nekadašnjeg učitelja povijesti, bakrorestva i tiskarskog zanata), čime su udareni temelji budućoj Metropolitanskoj knjižnici. Tiskara (rad koje je 1706. godine zaustavio požar) i knjižnica Zagreb su početkom 18. stoljeća učinile kulturnim središtem Hrvatske, no Vitezovićevi su napori u obama pothvatima, kao i danas, ostali u sjeni ili, pak, ispraćani s prezirom, a gdjekad i otvoreno opstruirani.
(Za sada još) imaginarni Uvod u Vitezovića kao bitnu bi stavku u Ritterovoj biografiji definitivno trebao istaknuti i dugogodišnji njegov leksikografski rad (s početkom u 1700. godini) na hrvatsko-latinskom i latinsko-hrvatskom rječniku, pri čemu posebnu važnost tome “projektu“ pridaje činjenica kako je hrvatska “polutka“ sastavljena na osnovi svih triju naših narječja (štokavskom, čakavskom i kajkavskom). Višestoljetno zanemarivanje rukopisa rječnika rezultiralo je gubitkom njegova hrvatsko-latinskoga dijela, dočim će onaj latinsko-hrvatski (Lexicon Latino-Illyricum) u tiskanome obliku svjetlo dana ugledati tek početkom trećega milenija u trosveščanom izdanju jedne manje nakladničke kuće. Ponešto snažniji odjek, upozoravao bi dalje Uvod, svojedobno je pratio drugo Vitezovićevo veliko, ovoga puta historiografsko, djelo – već spomenutu povijesnu raspravu Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska) iz 1700. (otisnutu u Zemaljskoj tiskari) – pisanu s ciljem utvrđivanja hrvatske granice prema osmanlijskim teritorijima nakon sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima početkom 1699. Dodijelivši mu rijetko ukazivano povjerenje, hrvatski Sabor povodom tog događaja odabire upravo Vitezovića kao domaćeg stručnjaka za (po)granična pitanja koji je pretenzije Hrvatske na oslobođena područja trebao obraniti pred komisijom sastavljenom od austrijskih i turskih predstavnika. Kao rezultat rada u spomenutoj komisiji proizišla je Croatia rediviva, inače izvorno zamišljena tek svojevrsnim nacrtom planirane studije o “velikoj Hrvatskoj“, u kojoj Vitezović zastupa teze što će, nešto više od stoljeća kasnije, pasti na mnogo plodnije tlo nego što je to u njegovo vrijeme bio slučaj.
Izvadivši jedan dio opusa Pavla Rittera Vitezovića “iz naftalina“, naši će preporoditelji oveću pozornost posvetiti upravo Oživljenoj Hrvatskoj kao panslavističkome (odnosno, reći će Banac, pankroatističkom) programu objedinjenja svih (izvorno) hrvatskih područja, a to bi značilo onih prostora bivšega rimskog Ilirika, točnije, “svih zemalja u kojima žive Slaveni“. Vitezović na tridesetak stranica svoje “prolegomene“ Hrvatsku tako proglašava izvorištem svekolikog slavenstva, hrvatski jezik (s jedinstvenim pravopisnim pravilima) centralnim slavenskim jezikom, a metropolom buduće “uskrsnule Hrvatske“, slijedeći “logiku“ kulturnog centra, inaugurira Zagreb kao jedini grad unutar definiranih granica koji u to vrijeme posjeduje i tiskaru, i knjižnicu. Odatle ne začuđuje što se, kao takva, utopijska Vitezovićeva zamisao o “svehrvatskosti“ plodonosno isprepletala s (pred)preporodnim inzistiranjima na “bratskoj“ slavenskoj povezanosti i uzajamnosti, a njegova lingvistička (ortografijska) rješenja kojima je “eksperimentalno“ protkao svoja djela na hrvatskom jeziku odigrala možda i najpresudniju ulogu u Gajevom utvrđivanju novih pravopisnih pravila prezentiranih u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskoga pravopisanja iz 1830.
Zaključno poglavlje budućeg Vitezovića za neznalice definitivno bi pod specijalnim povećalom trebalo promotriti i Ritterove književne sastavke, posebno usmjerujući neupućenijeg čitatelja na jedan od malobrojnih višestruko izdanih (a još uvijek dostupnih) beletrističkih naslova; ne toliko poradi same pristupačnosti suvremenoj recepcijskoj znatiželji, koliko njegove bitnosti u razvedenome stvaralačkom korpusu našeg autora. Riječ je o najboljem Vitezovićevu književnom djelu – žanrovski posve neodredivom tekstu u “četiri dila“ Odiljenje sigetsko (1684.) – u stihovima kojeg kao da se premrežuju svi piščevi profesionalni interesi: od historiografsko-političkih, preko lingvističkih, sve do (usko) literarnih, čineći ga nekom vrstom implicitnog programa cjelokupnoga njegova javnog djelovanja, a time i svojevrsna “ključa“ ostatku opusa. Prihvati li se ova najneobičnija u nizu “Zrinijada“ (književnih, pretežno epskih djela s temom pogibije Nikole Šubića Zrinskog pod mađarskim Sigetom) nekom varijantom metonimije Vitezovićevih kreativnih napora, njezino bi “otkriće“ na samim završnim stranicama nenapisanoga uvodnog priručnika imalo za svrhu ne samo predložiti potencijalnome recipijentu nimalo nezanimljivo lektirno štivo iz starije hrvatske književnosti, već i locirati jednoga od najplodnijih domaćih kulturnih djelatnika u najneposrednijoj našoj blizini, gotovo nadohvat ruke, a ogoljenog do srži.
Za razliku od suvremenika koje je svijest o njegovoj prisutnosti najčešće punila nelagodom pa i bijesom, ovovremenu bi domaću javnost, čini se, valjalo trgnuti iz flegmatična neznanja ili, možebitno, uvjerenja u posve pogrešne povijesne “istine“. Očigledno bi onaj, za ovu priliku, izmišljeni Uvod u Vitezovića ponajprije našim institucijama u neko skorije vrijeme trebao skrenuti pozornost na činjenicu da je Vitezović još uvijek tu među nama, možda i ponajmanje među vlagom nagriženim rukopisnim arcima povjerenima na čuvanje pedantnim arhivarima; da je naš suvremenik kako posredstvom najtiskanijeg i najproučavanijega svoga djela, tako i kroz pojedina nasljeđa našega, vitezovićevski usmjerenoga, preporodnog romantizma – u danas lako unovčljivome kič-domoljublju ili podjednako olako shvaćenoj pravopisnoj pomutnji na pozadini koje se rađa najmodernija inačica hrvatskog jezika s light prizvukom globalizacijskog chattanja. U novome mileniju bit će da je kroz prihvaćanje i kreiranje posve novih nacionalističkih i lingvističkih trendova svatko od nas Pavao Ritter Vitezović, a i ostavštinom bismo se već mogli omjeriti o nj. Ili su možda oni arhivirani prašnjavi rukopisi ipak posve nedostojan protivnik uvijek pouzdanoj virtualnoj svježini i vizionarskoj intrigantnosti Facebook-komentara