Dekontekstualizacija folklora

Dok je tijekom koncertne sezone na djelu svojevrsna segregacija publike po žanrovima, ljetni festivali dovode do zanimljive fuzije. Naime, kako je ponuda kulturnih događanja sve samo ne obilna, publika jednostavno uzima ono malo što joj se nudi, pri čemu je sporedno je li riječ o ljudima koji inače primarno slušaju, recimo, klasiku, jazz ili etno. Djelomično računajući upravo i na tu činjenicu, Koncertna direkcija Zagreb pripremila je za svoje Zagrebačke ljetne večeri program koji pokušava zadovoljiti sve te razjedinjene ukuse.

U tom smislu, koncert ansambla Úngút pružio je, poslužimo se otrcanom frazom, “za svakoga ponešto”. Naime, osnovu glazbovanja tog sastava čine islandski tradicijski napjevi, ali i umjetničke pjesme, obrađene u duhu jazza i srodnih stilova. Kombinacija je to koja se isprva može učiniti kako još jedan pomodni crossover gulaš, no, zapravo je riječ o projektu koji svojom ozbiljnošću nadilazi uobičajene žanrovske podjele.

Izdizanje kulturnog dobra

Za razliku od većine etno ili world music glazbenika, članovi Úngúta folklornu građu ne tretiraju kao gotov i nedodirljiv artefakt, kojeg se ukrašava elementima drugih glazbenih vrsta. Umjesto toga, ovdje se ulazi u svjesnu dekontekstualizaciju predloška, koja često dovodi do rezultata u kojem se izvornik tek maglovito nazire. Postupak je to koji, na određeni način, izokreće ono što je prisutno u mnogim tradicijama, pa i onoj islandskoj, a to je aproprijacija umjetničkoga u foklornu sferu. Tu je pojavu svojevremeno njemačka muzikologija s visoka nazvala potonućem kulturnog dobra, pa bismo po analogiji, kada je riječ o Úngútu, mogli govoriti o njegovom izdizanju.

Ipak, takva je analogija neprimjerena, jer tranzicija iz tradicijskog u umjetničko ovdje nije provedena iz perspektive superiornosti autorskog u odnosu na kolektivno stvaranje. Naprotiv, aranžer Peter Arnesen polazišnim napjevima pristupa kao bilo kojem drugom jazz standardu, sa svim zakonitostima, ali i improvizacijskim slobodama koje takav pristup donosi.

Blizak kontat s publikom

Upravo kroz taj improvizacijski element najviše do izražaja dolazi dvoslojnost muziciranja islandskog sastava. S jedne strane, sâm Arnesen za glasovirom između pojedinih strofa donosi opsežne improvizacije, u kojima mu se povremeno pridružuje i kontrabasist Haraldur Gu?mundsson. Istovremeno, voditeljica ansambla, sopranistica Rósa Baldursdóttir melodije izvornih napjeva donosi manje-više doslovno, ali uz artikulacijske i interpretacijske nijanse koje su svakako bliskije jazzu nego pučkoj glazbi. U improviziranom dvoglasju pridružuje joj se i mezzosopranistica Harpa Thorvaldsdóttir, doduše uvjerljivije u tradicijskom pjevanju u paralelnim kvintama nego u, uvjetno rečeno, “modernijim” tercama.

Premda je koncert isprva trebao biti održan u prostranom atriju Klovićevih dvora, srećom u nesreći pokazalo se što je zbog lošeg vremena program premješten u skučeno predvorje muzeja. Naime, glazba koju predstavlja Úngút uglavnom je intimnog karaktera, najprimjerenijeg klupskom ugođaju i bliskom kontaktu s publikom. Stoga je upravo u neželjenom zamjenskom prostoru ovaj koncert pronašao svoje pravo mjesto, a učinak bi bio još i bolji da nije bilo posve nepotrebnog ozvučavanja glazbenika. No, bez obzira na tu, zapravo ne osobito bitnu zamjerku, ovaj je koncert bio izniman glazbeni događaj, ponajprije zato što je, upravo zbog svoje nepretencioznosti, uspio ostvariti kvalitetnu komunikaciju s nadasve šarolikom publikom.