Tihana Bertek  

Ivica Mitrović, Oleg Šuran, Marko Golub-Dizajniranje implikacija, a ne aplikacija

Izložbom se predstavlja projekt Eutropija koji je nastao spekulativnim dizajnerskim pristupom, a koji je izvorno produciran za izložbu City | Data | Future – Interakcije u hibridnom urbanom prostoru. Umjesto klasičnog kataloga, uz izložbu je tiskana posebna publikacija Uvod u spekulativnu dizajnersku prasku, kratka zbirka tekstova posvećenih spekulativnom dizajnu, koju su uredili Ivica Mitrović, Marko Golub i Oleg Šuran.

Na rubu disciplina

Za početak, možete li nam ukratko objasniti što je spekulativni dizajn?

I.M.: Za razliku od tradicionalne dizajnerske prakse, spekulativni dizajn se odmiče od dizajna kao prakse koja rješava probleme (i komercijalne pozicije dizajn), prema diskurzivnoj i kritičkoj praksi koja postavlja pitanja, propituje, tjera na razmišljanje, podiže svijest, provocira djelovanje, otvara rasprave. Fokus djelovanja, tj. kontekst se prije svega odnosi na međuodnos tehnologije, društva i pojedinca.

Nastavno na prošlo pitanje, kako se Odsjek za vizualne komunikacije i dizajn pri Akademiji u Splitu razlikuje od Studija dizajna u Zagrebu? Kako se principi koji stoje iza ove nove koncepcije dizajna odražavaju u samom nastavnom procesu?

I.M.: Ovakav tip dizajna se sustavno ne podučava ni na jednoj visokoškolskoj ustanovi u regiji i u tome je splitska situacija jedinstvena. Međutim, osim činjenice da osnovne postavke kritičkog i spekulativnog pristupa imamo u našem nastavnom programu, značajnije je spomenuti multidisciplinarne i međunarodne radionice pod nazivom Interakcije, koje se održavaju od 2004. godine. Takav format intenzivnog rada ne uključuje samo studente s naše ustanove, već s više ustanova u regiji, i to ne samo dizajnere, već studente i studentice arhitekture, sociologije, računarstva, filma i videa i slično. Zapravo se radionički tip rada, koji uključuje grupni i istraživački rad, s međunarodnim mentorima pokazao kao najbolji pristup.

O.Š.: Kako bi rekli Dunne i Raby – trebamo se prebaciti s dizajniranja aplikacija na dizajniranje implikacija.

Spekulativni dizajn odražava rastuću potrebu za većom interakcijom disciplina, zbog čega se mnogi ljudi koji djeluju u ovom polju ni ne identificiraju kao dizajneri. Koja se sve područja ovdje isprepliću i zašto je interdisciplinarnost toliko važna?

I.M.: Danas živimo u kompleksnom vremenu, a odnosi tehnologije, društva i pojedinca se mijenjaju na dnevnoj bazi. Stoga tradicionalni način promatranja svijeta oko nas zapravo više nije dostatan, te je potrebno promatrati nove složene odnose i interakcije kroz multidisciplinarnu prizmu. Novi dizajneri sve više djeluju na rubovima tradicionalno definiranih disciplina, brišući njihove granice. Sudjeluju u znanstvenim istraživanjima u laboratorijima, koriste popularne medije za svoje djelovanje, ali i često prezentiraju svoj rad u galerijskom okruženju.

O.Š.: Ovo je Liam Healy možda najzgodnije objasnio: “Nazivam se dizajnerom: i to transdisciplinarnim, kako bih naznačio da ne proizvodim samo jednu stvar ili jednu vrstu stvari.” Najčešća područja koja se isprepleću su produkt dizajn, grafički dizajn, arhitektura, urbanizam, umjetnost, književnost, sociologija, antropologija, etnografija, filozofija, računarstvo…

M.G.: Interakcija disciplina nije nužno striktno vezana za spekulativni dizajn, jer takva interakcija se, barem idealno, može povezati s dizajnerskom praksom općenito. Bilo koji ozbiljan dizajnerski projekt u sasvim klasičnom području industrijskog dizajna u sebi već sadrži ne samo dizajnersku, nego i inženjersku komponentu, zatim marketinšku, ekonomsku, organizacijsku; netko se unutar istog projekta mora baviti ambalažom, istraživanjem tržišta, oglašavanjem i distribucijom tog proizvoda, što već samo po sebi počinje uključivati prilično širok spektar ljudi, kompetencija i specijalizacija. Ono što možda spekulativni dizajn specifičnije karakterizira u tom polju “interakcije disciplina” sama je struktura te interakcije, u kojoj se dizajn nalazi u svojstvu medijatora koji se taktički povezuje i s onim područjima koja nisu striktno vezana uz tržišni aspekt dizajna, poput filozofije, sociologije, društvenih i humanističkih znanosti. U takvoj konstelaciji svi uče jedni od drugih i proširuju vlastiti vidokrug, a sami dizajneri dobivaju priliku sagledati svoju profesiju, ulogu i društveno poslanje onkraj rješavanja manje-više uvijek istih problema za društveno-ekonomski kontekst.

S obzirom na to da nije usmjeren na masovnu proizvodnju stvarnih, fizičkih proizvoda, nego tek na razmatranje uvjeta u kojima bi takvi proizvodi ušli u svakodnevicu i posljedica koje bi na nju imali, na koje se sve načine spekulativni dizajn može manifestirati, odnosno obraćati publici?

I.M.: Spekulativni dizajn možemo prije svega gledati kao stav, poziciju, a ne kao klasičnu definiranu praksu s pripadnom metodologijom. Njegovo djelovanje je u neprestanoj interakciji s ostalim povezanim disciplinama, pa stoga i koristi alate, tehnike, instrumente, koncepte, ali i metode tih disciplina. Rezultat ovakvog dizajnerskog djelovanja se može materijalizirati, tj. komunicira kroz različite formate, primjerice video i film, fikcijske prototipove proizvoda, televizijske vijesti, kataloge proizvoda, fikcijske mape i dr.

M.G.: Prvenstveno kroz naraciju i različite strategije uplitanja u medijski prostor, što je danas, u okruženju WWW-a, vjerojatno lakše i prodornije nego ikad. Zato se, uostalom, i operira terminima kao što su “dizajn fikcija” i referencama kao što je “spekulativna fikcija”. Da biste prikazali na koji način određeni fiktivni predmet (koji, doduše, često ima neku vrstu materijalizacije, prototipa) može biti isprepleten sa svakodnevnim životom, morate ispričati cjelovitu priču, ili barem onu s kojom se gledatelj može identificirati. Oglašivačka i filmska industrija, infotainment, sve je to već do savršenstva odnjegovalo jezik kojim nam se prodaju snovi, ideali, vrijednosti i proizvodi. Spekulativni dizajn, na neki način, radi na dobrano pripremljenom terenu, ali u njega ubacuje neke sasvim drugačije ideje.

Distopija sadašnjosti

Spekulativne dizajnerske fikcije uvelike su, čini se, inspirirane znanstvenom fantastikom. Primjerice, Eutropija, grad u kojem mreže senzora zadiru u intimne prostore građana prikupljajući podatke o njima, donekle priziva Orwellovu 1984. No jesu li fikcije spekulativnog dizajna češće utopijske ili distopijske, odnosno je li ta distinkcija u ovom slučaju uopće relevantna?

I.M.: Za razliku od znanstvene fantastike, ovdje se radi o scenarijima koji imaju poveznicu sa sadašnjošću, bilo da se radi o ekonomskim i društvenim uređenjima ili tehnološkom kontekstu. Scenariji znanstvene fantastike su također često afirmativni prema tehnološkom progresu, a da ga ne propituju kritički. Primarni fokus spekulativnih dizajnerskih fikcija nisu utopijske ili distopijske znanstveno-fantastične vizije budućnosti, već otvaranje dijaloga o tome kakva budućnost može biti.

M.G.: Eutropija jest distopijski scenarij, ali kao sa svakom dobrom, kritički intoniranom fikcijom te vrste, ona se isto tako prilično blisko preklapa s našim svakodnevnim iskustvom. Sve što prolazi protagonist Eutropije metafora je za ono što nam se već sada događa, gdje je posredstvom društvenih mreža privatna sfera gotovo u potpunosti nestala i postala proizvodom. Oleg Šuran je tu ugradio i nekoliko aktualnih utopijskih ideja, poput ideje temeljnog dohotka, za koju predviđa jedan od mogućih scenarija u kojemu cijenu egzistencijalne sigurnosti plaćamo stavljajući na tržište najintimnije što nam je ostalo – samo naše tijelo u obliku informacije. No na neki skoro perverzan način, Eutropija je u tome optimističnija od naše sadašnje perspektive, u kojoj to manje ili više ionako radimo u svoje slobodno vrijeme, u sferi tzv. dokolice, a ne rada.

Fredric Jameson objašnjava da znanstvena fantastika ne donosi slike budućnosti, već da očuđuje i prestrukturira našu sadašnjost. Vi pak navodite da je spekulativna praksa vezana za dva osnovna koncepta: jedan se odnosi na spekuliranje o mogućim budućnostima, a drugi na dizajniranje alternativnih sadašnjosti. Kako su te dvije temporalnosti objedinjene u spekulativnom dizajnu?

I.M.: Da, kako često i naglašavam, kroz spekuliranje o budućnosti, osim što se anticipiraju scenariji budućnosti, zapravo se temeljno promišlja sadašnje društvo. Spekulativna budućnost ili alternativna sadašnjost su samo dva podjednako legitimna pristupa, koja imaju isti cilj da spekuliraju o proizvodima, uslugama, sustavima i svjetovima i tako refleksivno propituje ulogu i utjecaj tehnologija na svakodnevni život.

M.G.: Upravo Jameson spominje kako nam je danas lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, odnosno čak i sasvim skromnu promjenu u načinu proizvodnje. Alternativna sadašnjost i spekulativna budućnost su jednostavno dvije vizure koje obje predstavljaju upravo zamišljanje alternativa.

Eutropija je inspirirana radom Čekingrad koji je nastao na radionici dizajna interakcija Hibridni grad pri Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 2011. godine. Možete li nam ukratko objasniti što je Čekingrad i kako je utjecao na koncipiranje Eutropije?

O.Š.: U Čekingradu informacije (big data) su izvor profita, a skupljaju se na polujavnim mjestima poput kafića, koja postaju Državnim kontrolnim točkama. Isto se dešava kod Eutropije, samo što su društvene implikacije daleko opsežnije. Eutropija je nadogradnja Čekingrada, dodavanje detalja kako bi se doimala bližom, i, najbitnije, referira se na (tada) aktualne društvene teme – Eutropija je apdejtan Čekingrad. Dok se Čekingrad bavi pitanjima državnog (i korporativnog) nadzora, Eutropija propituje aktualne teme novih oblika rada (onog koji obavljamo nesvjesno, raščlanjeno, i najčešće gotovo bez plaće), iskoristivost big dana, te njihovu moguću vezu s temeljnim dohotkom, kao i privatnosti.

Dizajn kao medij

Eutropija je prezentirana kroz video, popratni tekst te objekte (npr. odjeća) koji se pojavljuju u videu. Ti objekti izloženi su s ciljem stvaranja sveobuhvatnog iskustva, predstavljajući neki oblik “arheologije budućnosti”. Na taj način oni prestaju biti dizajnerski predmeti i postaju nešto poput rekvizita koji, umjesto da čine finalni, autorski proizvod, funkcioniraju kao sastavni dio šireg narativa. Kako se uloga dizajnera mijenja u tom kontekstu?

I.M.: Za razliku od tradicionalne dizajnerske prakse, u kojoj dizajner oblikuje određeni proizvod po željama naručitelja, ovdje zapravo taj proizvod reflektira njegov osobni stav, tj. želju za pokretanjem dijaloga oko neke od tema koje ga ushićuju ili uznemiruju. Također, osim što je taj artefakt rekvizit koji ima za cilj stvaranje uvjerljivosti scenarija, on je proizvod koji je i sam po sebi spekulativan.

O.Š.: Ne čini mi se da se puno mijenja. Samo se moraš ufurati u svijet za koji dizajniraš. Dizajnerski proces je isti, samo ne znaš u samom početku koji će biti rezultat, odnosno materijalizacija, jer ne dizajniraš stolicu, plakat, auto, već ideju, novi svijet - možda čak i u nedizajnerskoj formi novinskog članka, TV reportaže, knjige i sl. Proizvodi spekulativnog dizajna se ne dizajniraju za korištenje/konzumaciju, već za komunikaciju, odnosno propitivanje samih tih ideja, njihove namjene, postojanja, a ponekad i izvedivosti i implikacija.

U najavi izložbe stoji da je knjižica Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu namijenjena “prije svega studentima dizajna, umjetnosti, arhitekture i bliskih disciplina”. No, s obzirom na to da je jedan od glavnih ciljeva spekulativnog dizajna uključivanje javnosti u dijalog o novim tehnološkim stvarnostima, kako se to može postići, osobito ako uzmemo u obzir relativnu hermetičnost ovog područja? Koliko je za njega u Hrvatskoj uopće razvijen “sluh”?

I.M.: Snaga spekulativnog dizajna je u upravo u tome što koristi dizajn kao “medij”. Djelovanje dizajna kroz medijski prostor popularnih medija je njegova najveća prednost. Činjenica je da su scenariji, artefakti, sustavi i svjetovi kreirani kroz spekulativnu dizajnersku praksu povezani usko sa stvarnim svijetom, svakodnevnicom i ljudima kao pojedincima. Dizajn barata jezikom koji je svima razumljiv i lako prepoznatljiv. U Hrvatskoj je mali broj primjera spekulativne dizajnerske prakse. U knjižici navodimo nekoliko radova i autora koji su ipak tu prisutni (između ostalih, su to Lina Kovačević, Robert Čanak i Nikola Bojić). Određene primjere spekulativne prakse također nalazimo i u suvremenoj umjetničkoj praksi, primjerice kroz radove Andreje Kulunčić.

O.Š.: Spekulativna dizajnerska praksa u svojoj je recepciji negdje između umjetnosti koja je često poprilično apstraktna, i dizajna koji je jednako često brutalno utilitaran. Radovi spekulativne dizajnerske prakse na samoj su granici tih dviju krajnosti, ali daleko su bliži svakodnevici, jasnije komuniciraju, te su stoga i privlačniji široj javnosti. Čini mi se da kod njih postoji i neki odmak od “snobizma” unutar tih struka kojemu se često prigovara. Također “javnost” je najčešće i uključena u neku od faza razvoja projekata. Teško je ostvariti dijalog između onih koji odlučuju i onih u čije ime se odlučuje, ali svim stranama približava moguće implikacije, ili, bolje, približava strukturu propitivanja, ideje i implikacije tehnologija i situacija. Ne bih rekao da postoji “spekulativna dizajnerska scena”, pa s time niti neka veća svijest o tom području (možda i bolje), no unatoč tome radovi privlače ljude i potiču ih na razmišljanje.

M.G.: Možda je meta-jezik apstraktan, ali je učinak spekulativnog dizajna zapravo poprilično komunikativan. Dovoljno je uzeti za primjer rad Audio Tooth Implant (Auger-Loizeau) koji je dospio na naslovnicu Time Magazinea zato što je netko pomislio da se radi o stvarnom proizvodu i pokrenuo čitavu lavinu rasprava. Knjižica, pa i izložba, imaju sasvim drugu ulogu, one su usmjerene na relativno specijaliziranu publiku samo zato što im daju neke osnovne okvire unutar kojih se mogu kretati u svojoj praksi. Ona je, dakle, demistificirajuća, teorijska, kontekstualna nadgradnja na fikciju koja svoj puni učinak ima upravo kad se probije van iz te akademske i galerijske ljuske

Ivica Mitrović je edukator i istraživač. Od 2001. godine radi na promociji dizajna interakcija i kritičkih dizajnerskih praksi te posebno na razvoju nove dizajnerske edukacije kroz seriju radionica pod nazivom Interakcije. Svojim radom neprestano propituje definiciju i današnju ulogu dizajna u društvu.

Oleg Šuran je freelance dizajner. Za njega je dizajn jezik. Kroz umjetničku organizaciju Fazan bavi se lokalnom zajednicom i edukacijom. Suosnivač je časopisa za poeziju Polet i portala nakonjusmo.net.

Marko Golub je likovni kritičar, kustos galerije Hrvatskog dizajnerskog društva, urednik je različitih publikacija o dizajnu, su-urednik tv emisije Transfer i scenarist emisije Trikultura Hrvatske radiotelevizije. Bio je član uredništava stručnih časopisa kao što su Čovjek i prostor i Oris.