#440 na kioscima

1.9.2015.

Zvonko Lončar  

Do i s onu stranu (auto)biografije

U romanu švicarske spisateljice odnos fikcije i fakcije u autobiografskom tekstu dolazi do punog izražaja – ali i mnogo više od toga


Ilma Rakusa, Mnogo mora, Fraktura, 2013. (Prevela Latica Bilopavlović Vuković)

 

Djelo švicarske spisateljice Ilme Rakuse Mnogo mora izniman je pristup žanru autobiografije, dakle pristup svim problemima koje ta umjetnička forma nosi. Govor o autorici već je na neki način govor i o samome djelu, no tu treba biti oprezan (uputa: iz ormara izvaditi Smrt autora i podsjetiti se na odnos autora i djela). Ilma Rakusa rođena je 1946. u Slovačkoj, no zajedno s obitelji seli Europom (Slovenija, Mađarska, Švicarska), a kasnije studira u Parizu i Petrogradu. Studirala je slavistiku, romanistiku i književnost, doktorirala radom Tema samoće u ruskoj književnosti. Piše poeziju, eseje, kritiku te prevodi. Inače, pisati o autorima kod kritike književnih djela djeluje mi promašeno, kao da performanse automobila opisujemo govoreći o mjestu rođenja mehaničara koji su na njemu radili. No, kako je ovdje riječ o autobiografiji, to je na neki način olakšalo posao, jer iako za spisateljicu koju smo predstavili nećemo reći da jest i junakinja našeg djela tekst o jednoj podudaran je s tekstom o drugoj.

Između tekstova Uzmemo li u obzir već navedeno, prva stvar koju je važno napomenuti jest kako se u samome djelu ne spominje ime autorice – tu se javlja taj jasni rez između djela i autorice. Mislim da je upravo taj minus postupak značajan jer odvaja realnu osobu od samog umjetničkog djela i oslobađa nas ideje kako je napisano ujedno i apsolutna istina, spomenik koji autor diže sam sebi. Tome nije tako, autorica ne diže spomenik sebi, već djelo diže spomenik književnosti. Što nam onda znači to da se tekst djela podudara sa stvarnim podacima o spisateljici? Pa upravo to da postoje mnoge točke podudarnosti između ta dva teksta: teksta koji javnost koristi kada govori o realnoj osobi i teksta koji leži pred nama, naslovljen Mnogo mora, što naše djelo ne pretvara u kontinuirani izraz zbiljskog stanja. Da podvučemo crtu: djelo Mnogo mora nije govor o nekome, već govor po sebi, govor koji funkcionira unutar granica koje dopušta autobiografska forma, smještena na ivici između realnog i književnog teksta. Ističem teksta, jer svaki tekst podliježe pravilima forme pa tako i svakodnevni govor o najobičnijim događajima ima svoja pravila, ima svoje fokuse, i često ono što iznosimo o stvarnosti podliježe formi, podliježe zaboravu; jedini način da zadržimo prošlost jest da joj damo neku statičnu formu koju možemo evocirati uvijek iz početka. Mislim da ćemo se složiti kako je prošlost više od nekoliko statičnih momenata koji jasnim redom slijede u našim životima.

Djelo nije pisano kao kontinuiran, neprekidan monolog niti prelazi put od točke A do točke B, već kroz niz kratkih poglavlja rastvara svijet junakinje pred nama. Kroz poglavlja se razrađuju određeni događaji, predmeti, osobe ili mjesta koja su usko vezana za život bezimene junakinje. Tako prvo poglavlje govori o ocu, posve opravdano uzmemo li u obzir značaj koji je otac imao na junakinju. I dok nizanje fragmenata može buditi sumnju u koherentnost cjelokupnog djela, do toga ipak ne dolazi zbog temeljne osnovice koja nikada ne izlazi iz vida, a to je tekstualno biće glavnog lika (taj ja koji poput pauka spaja najudaljenije točke teksta). Unutarnja fokalizacija omogućuje pripovjedačici, koja govori iz pozicije osobe koja je put prešla, da reflektira o vlastitome životu, da stvara smisao ne samo iz bitnih trenutaka u životu, već i iz sitnica kojim inače u biografijama ne pripada bitno mjesto. Tako nam se u svakom poglavlju javlja svojevrstan dijalog između prošlosti i sadašnjosti, sjećanja o nečemu i refleksije o tom sjećanju. Uz iznimnu upotrebe junakinje i pripovjedačice, organizacija teksta jest vrhunska te se bez usiljenih postupaka (pri tome mislim na postupke koji svijetle u mraku, vrište našoj percepciji, ali se na kraju pokazuju kao svojevrsni kozmetički postupci bez imalo vrijednosti u cjelokupnoj strukturi djela) stvara mreža informacija/struktura koje se ponavljaju na različitim mjestima u djelu, ali u različitim kontekstima – i na taj način proizvode višak značenja te ujedno djelu daju čvršću, gušću strukturu. I, naravno, potiču na drugo čitanje, što je i odlika svakog odličnog djela.

 

Na putu prema književnosti Način izlaganja fokusiran je na već navedene objekte ili događaje, pri čemu je kriterij odabira posve subjektivne naravi. Ipak, specifično je i bitno kako se unutar autobiografskog žanra potkrada još jedan: žanr putopisa. Veliki dio knjige posvećen je upravo putovanju, te se naslanja na nosivu strukturu djela, junakinju, a u ovom slučaju ona je antipod junakinje grčkih ljubavnih romana. Junakinja, koja dolazi iz emigrantske obitelji, kroz svoj život često mijenja mjesta boravka, no to povratno utječe i na njezinu percepciju svijeta. Usko vezana za prostore na kojima prebiva, pripovjedačica se već na početku djela vraća mjestima u kojima je započela kao ljudsko biće, od djetinjstva prema zreloj dobi, te ih kroz monologe oživljava, pokušava odgonetnuti značaj tih mjesta u vlastitoj osobnoj historiji, no realno stanje tih prostora, njihova kultura i ekonomija, vode do unutarnjeg rasta same junakinje. Postupak koji se ponavlja u igru stavlja tekstove o zbilji i tekstove o fikciji: mjesta koja junakinja posjećuje i o kojima pripovjedačica pripovijeda možemo pronaći na različitim zemljovidima, ali govor o tim prostorima često je samo posredan (tu se preklapa i s pričama o porijeklu) i ono što saznajemo o njima jest tek tekst koji pripovjedačica prenosi do nas, dok je njegov izvor neka druga osoba, dakle, ne postoji govor iz prve ruke. No to ne umanjuje činjenicu da je ovdje riječ o putopisu, štoviše, to je ujedno i odavanje počasti žanru i zakonitostima koje kao takav nameće pojedinom djelu.

Još jedna važna razina Mnogo mora jest intertekstualnost; točnije, tu postoji više od jedne razine. Prva, najočitija, jest činjenica da je naša junakinja prevoditeljica i spisateljica (napominjem, govorimo o liku iz djela, ne o stvarnoj osobi, iako se one tu preklapaju) te već na taj način to nije samo tekst o određenoj osobi, već tekst o osobi koja tekstove proizvodi, a posljedice takve konstelacije javljaju se na razini stila i narativne strukture djela. Druga razina intertekstualnosti javlja se kroz priču o sazrijevanju junakinje (mogli bismo s pravo ukazati na djelo kao Künstlerroman) te na suptilan način unosi tkivo različitih tekstova u tekst o historiji naše junakinje. Već od početka, djetinjstva, javlja se utjecaj tekstova, dječjih brojalica i sličnih formi na razvoj junakinje, što je dakako interesantno i iz perspektive onoga što nazivamo narodnom i visokom kulturom (problematična područja koja ne možemo ovdje dirati, za one koji žele znati više: Dean Duda, Kulturalni studiji). Junakinja izrasta u predstavnika visoke kulture, no ističe svoju ukorijenjenost u onoj narodnoj. Dakako, to je učinjeno suptilno, bez naglih poteza, bez onih smiješnih tekstualnih karikatura u kojima osoba A sreće određenu knjigu i u tom joj se trenu mijenja cijeli svijet, odbacuje sve i postaje pisac. Ne, put prema književnosti, kao predmetu koji se strastveno uživa i koji se proizvodi, polagan je, ali upravo taj spor tempo vodi do pravilne upotrebe književnog postupka zvanog intertekstualnost (u izgradnji karaktera junakinje). Treća razina intertekstualnosti odnosila bi se na direktno citiranje određenih autora, dakle, postupak upotrebe tuđih tekstova kako bi se postigli različiti efekti, ovisno o kontekstu gdje se javljaju.

 

Obavezni višak Teme koje su također obrađene u djelu, a kojih se nismo direktno dotaknuli, slijede već poznatu dijalektiku junakinje i pripovjedačice. Te bi teme bile ljubav, smrt, umjetnost i politika – i sve su odlično razrađene. Ljubav i seksualnost postepeno se obrađuju, umjetnost ima povlaštenu poziciju (zbog književnosti, no bitnu ulogu igra i glazba). Politika, koja je uvijek zahvalna tema, iskače iz svakodnevnog žongliranja poznatim pojmovima (dihotomije poput socijalizam/kapitalizam) te s jedne strane govori o uređenim europskim zemljama i njihovim nedostacima, ali govori i o zemljama istoka, onima u kojima je postojao komunistički sustav. Taj pristup komunističkim zemljama ispod hladne površine razotkriva mikroodnose i izgradnju jedne žive kulture.

Sve u svemu, roman Mnogo mora zaslužuje biti pročitan bar jedanput jer je uistinu djelo koje na kompleksan način pred nas rasprostire svu problematiku biografije, ali ni na koji način ne pokušava progurati nove spoznaje književne teorije, već pušta da do punog izražaja dođe odnos fikcije i fakcije u autobiografskom tekstu. No, naravno, riječ je i o mnogo više od toga (kako se to često kaže, kvalitetna književnost uvijek stvara višak koji je teško definirati): riječ je o djelu koje zalazi u mnoga područja, no ne gubi dojam cjelovitosti zbog snažnog, romanesknog, ujedinjujućeg narativnog modela

preuzmi
pdf