#440 na kioscima

22.2.2016.

Beatrica Kurbel  

Doma sam


.

Mladi smo. I ne uživljavamo se u te plačeve i tako izazvane migrene u jednoj Americi.*

Vjerujemo da je tamo jednostavno tako. Ta prazna šutnja je samo njihova, a ako dođe do pucnja, odmahnut ćemo rukom punom zrnate soli iz šuškave vrećice i nadglasat ćemo ih hrskanjem (onim američkim), sretni što smo baš ovdje.

Mi nećemo završiti tako. I kad se jednom prvi put posvađamo, otić ću u kupaonicu i puštat vodu u školjci, kadi, lavabou.

I tako sve dok taj mrak ne otpluta do tog kontinenta, gdje su zvukovi (i svaki vakuum u prsima) predodređeni za najglasnije.



Njih je spasila odjavna špica. Izolacije su slabe, a voda skupa. Tamo je jednostavno tako.



* Bila je subota i ja sam birala film.



2.

Ima jedna linija paralelna s mojom kralježnicom no ipak bitno manja, skrivena u mraku, ispod odjeće. Odavno je ovdje. I spominjana je u nekim pjesmama, svojatana između patetike i šutnji od koje je udaralo nešto iznad.



Bili su to poneki pokušaji otkrivanja, u krivom kadru koji negdje pamti

dokle god ide, i nekim tuđim pjesmama.



No danas sam opet na izletu.



Danas se linija na mom trbuhu savršeno ispružila paralelno sa stropom na dvanaestom katu Novog Zagreba. Kao mačka.



Nevezano za nebo,

iznad.





3.

To se najčešće događa u tramvaju, kad stignem sjest i uporno gledam kroz prozor. Slušam tu Reginu Spector i shvaćam sve to o životu, seksu u hotelima i numeriranim vratima. I mislim si kako je lijepo što je tu klišejiziranu crticu podijelila sa mnom. Podrazumijevam da i ona ima "ono" poslije. Morali su se i oni nekako oprostiti.



Zaključujem da nisu spremali krevet za sobom, a ručnike su im unaprijed pripremili drugi, kako bi se lakše oprali, a zatim ih bacili na pod. Kao kraljevi. I onda... zaboravili se. Kao prave face. I mislim si kako sam nespretna bila, preštedljiva ili s potpuno krivima bez love za jednu sobu predivne krem boje, s krasnim pogledom koji bi bilo super još jednom (drugačije) snimiti. Stop.

To su najčešće noćne vožnje. Traju prekratko, u svim tim numeriranim tramvajima.



4.

U zadnje vrijeme duže spavam i napokon češće jedem. I bolje se slažem s noćnim leptirima. Priznala sam im za onog usisanog, jednom spomenutog iz prastare pjesme, još iz vremena nesanice. Bili su zahvalni zbog moje iskrenosti. Bili su zadivljeni što ga se još sjećam. Imao je ime.



* trep trep trep*



Nije on mislio ništa loše. Kimnula sam. Nije se snašao kad me vidio čupave kose u različitim čarapama. Složila sam se. Sama sam čak priznala da imam čudno duge dlanove. Pustila sam ih da plešu unutar papirnatog lustera. Bili smo sretni.



5.

Nešto sam sretnija otkako mi je poštom došao plakat s crnom mačkom. To je zapravo onaj plakat koji svi znaju, a mnogi imaju. Crna mačka na žutoj podlozi, francuski i nešto crvene.

Više nije tako prazno. Na zidovima. A zatim sam kupila papuče za sebe, njega i dva para za goste. Doma sam.





6.

Dani završavaju plavim svjetlom s televizora. Ja mu okrenem leđa, da me hladi kao akvarij koji nikad nisam imala.

To su krajevi podešeni na automatsko gašenje nakon valjda pola sata. Potvrda da umijem zaspati u tvrdoj tišini ove zgrade. Krajevi dani podešeni još u tvornici televizora.

Zamišljam onih par susjeda koje srećem i djecu im koja već spavaju. Možda imaju akvarij. I tiho vode ljubav. Nikad ni jednog mijauka ni laveža ovdje. Samo plavo na najvišem katu, i uredno posložene ljudske horizontale, prema dolje, sve do suterena.



7.

Ti skoro obični trenuci su pažljivo punktirani, tu, u zglobovima, prije uspravljanja u vertikalu. Oni samo pucnu, pod panoramom mimikrije popodneva, kao mala petarda u pregibima, ispod mojih dimija na cvjetiće. Pucnu oni također i pod čarapama koje sam ti jutros ukrala, na suprotnom kraju od usta u tihom šaptu, pri niskom startu na jastuku. Dišem na leđima, a papirnati luster smještam u donji kut kadra. Lomim zlatni rez sve dok me ne zasmeta, da napokon ustanem, a on se smije jer zna što je sljedeće. Sve čokolade su na najnižoj polici ormarića u kuhinji. Razlog nikako ne bih smjela napisati.



8.

Nedjelja je i cijeli kvart diše tromo, ispod tona. Treba poštivati kućni red, pojesti kobasicu i pečene krumpire koje je spremio, pogledati zrnati jugoslavenski film i pričati nježno na uho sloniću s moje ogrlice.

Zadržati najdraži talisman teže je nego živjeti s lončaricom. Lako gubim stvari. Isto je i sa zadržavanjem popodneva, bez drijemeža. Negdje u pola filma ustajem kako bih piškila, pa si tako sjedeći objasnim da bi taj drijemež mogao biti talisman ove nedjelje, ako dobro usnim.





9.

Kunem se, više ne prisluškujem tramvajske priče. Gledam preda se i tražim svoj problem. Više ne gledam zaljubljene parove s napučenim ustima i rukama koje pridržavaju to bedro, cijelu ovu vožnju, tu zaigranu vožnju do spavaće sobe. Njihove i moje.



Bilo bi licemjerno.



Tražim svoj problem.



Danas ne ide.



Polaskani su što sam okrenula glavu. Na desno uho čujem "još malo pa silazimo?", "Rekla si da ćeš prespavati", "Smiješan si". Ona se smije. Vjerojatno laže roditeljima gdje je.

I treba, potpuno je očito da on obožava njezinu kosu.



10.

Usudim se povjerovati da i druge žene mjesečare. Zato sad u redu čekamo da nam naplate ljubičaste čokolade. Opet je nedjelja. I one će obojati kosu, bojati se ponedjeljka, usporavati vrijeme. Meni je zapravo dobro. One će navečer peglati košulje za sutra. Ja ću majicu za spavanje zamazati smeđom iz ljubičastog pakiranja. Meni je zapravo dobro. Sutra ću kukati što nisam one i opet pisati o nedjelji. Njima bi bilo nezamislivo koliko majica mogu zamazati, staviti ih u perilicu i na eci-peci-pec okrenuti kolut. Tako se donose odluke, biraju temperature – biva ovdje.

 

Beatrica Kurbel (1989.) rođena je u Osijeku. Samo što nije završila diplomski studij dramaturgije u Zagrebu, gdje i živi. Osim scenarija i dramskih tekstova, piše poeziju koju je do sad objavljivala u Re, Alephu, Vijencu, Zarezu, Republici, Rukopisima 37.

preuzmi
pdf