Imala sam tri želje:
unatoč svemu ipak svirati violinu,
vratiti se u Peštu prije ili kasnije
i voditi samo smislene razgovore.
Nije se ostvarila ni jedna.
No zato se dogodilo više nego što sam mogla zamisliti.
Na primjer
završila sam u zajedničkoj grobnici.
Došli su po nas iz ovog ili onog razloga.
Uglavnom,
po stoti put je ispalo
da se ne isplati biti Židov.
Biti Srbin.
Jednostavno biti.
Došli su po nas usred bijelog dana
i tako prekršili književne konvencije.
Dok su nas požurivali u koloni
moja šestomjesečna kćer je zaplakala.
Mladić s puškom zapovijedio je da je ušutkam.
Znala sam da je to nemoguće
i spustila sam bebu u snijeg.
Poslije,
kad je ondje pronađe neka žena,
odnese je kući
i odgoji pod drugim imenom,
mislit će se da sam je ostavila da je spasim.
Međutim, ispustila sam dijete
da me ne upucaju na licu mjesta
i tako kupila dodatnih deset minuta života -
odgodila sam susret sa smrću koji me prestravio.
Ali što se tu uopće ima odgađati
pa smrt ionako traje cijelu vječnost.
Svi mi pogubljeni
pretvorili smo se u šest kristala
i sad lebdimo poništeni.
Čekamo da prođe vječnost
i jedni s drugima nikad ne razgovaramo.
Ali zato promatramo one koji šeću šumom.
Najdraži su mi ljubavni parovi -
sva stratišta svijeta treba poništiti vaginalnom sluzi i spermom.
Volim i jelene
zato što ih mrtva mogu promatrati izbliza:
ponekad ih pomazim po glavi.
Ono što ne volim,
to su obljetnice
i vijenci.
Pogotovo vijenci –
žive uopće ne zabrinjava što je cvijeće
mnogo duže uvenulo nego svježe.
Osim toga mrzim kad drže govore pobožno tihim glasom.
Svi se oni,
sa živima to je jasno,
okupljaju radi sebe
i zanimljivo je promatrati ih koliko su napeti dok se slikaju.
I kako ih rastuži kad ne dođe predsjednik skupštine općine,
bivši saborski zastupnik,
dogradonačelnik,
bilo tko tko nije nitko.
Poslije dok odlaze
slušam ih kako se ponovo zatvaraju u kalupe svoje sudbine,
a njihovim razgovorima
ne volim biti pozadina.
Smatram to,
bez daljnjeg,
kršenjem ljudskih prava
pravo na koje
polažu i mrtvi.
(2012.)