Nakon što je izgrađen novi velesajam u Novom Zagrebu, za napušteni prostor Zagrebačkog velesajma interes je pokazalo Sveučilište, sa željom da se tu osnuje Tehnički muzej, ali i studenti, sa željom da se osnuje Studentski centar. To nije nikakva novina, on postoji i u drugim državama. Sad su tu bila dva interesenta, svaki je htio cijeli prostor za sebe. Međutim, ovo je bilo vlasništvo grada Zagreba, a gradonačelnik Holjevac je rekao da to treba dati studentima, dok je predsjednik Vlade Mika Špiljak zagovarao da pripadne Sveučilištu. Stvaranje kompromisa je trajalo godinu dana, dok nije završeno “pola-pola”. Veliku je ulogu odigrao Bačun, direktor Velesajma, koji je zagovarao da prostor pripadne studentima. Operativni dio poslova je odrađivao i javno nastupao profesor Rikard Štajner, šef Plana Grada Zagreba, koji je poslije bio i sveučilišni profesor. Vidite o kojim ekipama se radi i o kojim sudarima.
(...)
Studenti su dobili ovaj prostor, ali studenti su osvojili ovaj prostor! To je jača riječ i veća istina. Prvi put je osnovana studentska ustanova, po zakonu o ustanovama, koja je imala sva svojstva kao i druge ustanove. Danas i oduvijek! Mi smo bili nositelji projekata, investicija, načina na koji ćemo adaptirati jedan velesajmski sadržaj u sadržaj za studente. To je najsretnija okolnost, da sam ja kao student mogao kompentetnije prosuditi što nas zanima nego netko izvan studentskog mentaliteta.
Odjednom je SC doista postao središte studenata i njihovih aktivnosti. Osjećali smo da idemo u svoju kuću, tu ćemo se vidjeti, plesati, gledati kazalište, filmove.
– Vlatko Škarica, prvi direktor SC-a, u to vrijeme student Filozofskog fakulteta u razgovoru s Branimirom Lazarin i Vesnom Vuković
O trenutno vrlo aktualnim “ekscesnim” situacijama, u kojima su se zbog niza vanjskih okolnosti našle pojedine kulturne institucije, saznajemo uglavnom kroz medijske osvrte kratkog daha. Tako smo problematiku nemogućnosti provođenja izložbenog programa Galerije Forum, (neuspjeli) pokušaj zatvaranja Galerije Nova, gostovanje Svjetske nogometne federacije pod pokroviteljstvom multinacionalne kompanije Coca-Cola u Muzeju suvremene umjetnosti ili pak “gostovanju” HDZ-a tijekom izborne noći u 2011. u Hrvatskom društvu likovnih umjentika pratili partikularno i sporadično, bez analize šireg konteksta, u žutim rubrikama “spektakla”. Jedno je sigurno: svjedočimo dubokoj materijalnoj krizi, u kojoj su se našle javne kulturne institucije. Tu kriznu situaciju valja promatrati u širem društveno-političkom kontekstu, kao rezultat neoliberalne politike koja javne institucije tjera da preuzimaju korporativne modele upravljanja.
Zagrebački Studentski centar, osnovan je kao sveučilišna institucija 1957. godine, da bi u tri desetljeća postao jedna od najživljih i najvažnijih kulturnih institucija u Zagrebu, ali i u čitavoj tadašnjoj državi. Teatar &TD, Galerija SC, Muzički salon, MM centar bili su generatori nove umjetnosti, s brojnim iskoracima preko disciplinarnih, ali i prostornih okvira, a danas uživaju status (nekoć) kultnih mjesta. Uglavnom, njihova estetska valorizacija je odrađena, a njihovo mjesto u povijestima pojedinih umjetnosti zagarantirano. U historizaciji urbane kulture ne može se preskočiti SKUC, Radio 101, Polet, a časopisi Razlog, Teka, Gordogan nezaobilazni su kao prilog teorijskoj produkciji. Međutim, pitanje funkcioniranja SC-a (upravljanja, unutarnjeg funkcioniranja, ali i, recimo, odnos Grada Zagreba prema ovoj instituciji) ostalo je zamućeno, a od 1990-ih ono je mjesto stalne krize (poslovanja) koja polako, pa sve brže, eutanazira i njegovu društvenu funkciju.
Ovdje okupljeni tekstovi proizašli su iz istraživanja SC-a koju smo u formi radnih sastanaka sa zaposlenicima, nekadašnjim akterima, studentima i vanjskim stručnjacima provodili tijekom prošle godine. Radni sastanci bili su organizirani u tri tematska bloka: prvi se bavio strukturnim promjenama koje su SC zadesile 1990. i 2000. godine, drugi kulturnim pogonima (Teatar &TD, Galerija SC, MM centar) kao mogućim mobilizacijskim točkama, a posljednji propitivanjem aktualnog odnosa Kulture promjene i intersektorske suradnje. Pritom smo SC promatrali kao cjelinu, u kojoj je kultura jedan od segmenata u većoj strukturi, koju možemo nazvati pogonom; zanimalo nas je u kojoj vezi su bile, jesu i mogu biti kulturna proizvodnja i studentski servisi (zapošljavanje, prehrana, smještaj). Upravo je takav pogled na SC ono što nedostaje u posljednjih 20 godina i jedino se kroz takvu prizmu može govoriti o očuvanju SC-a i kulturne proizvodnje kao javnog dobra.
Prilozi su zamišljeni kao prvi koraci ili nacrt za dublju sistemsku analizu i utoliko otvaraju nekoliko ključnih smjerova, koji su u svakom govoru o SC-u, bilo da je riječ o njegovoj historizaciji, estetskoj valorizaciji ili analizama “gubitničkog” poslovanja prešućivani. Važno nam je bilo proširiti govor o SC-u izvan ovih uskih i štetnih okvira na pitanje isprepletenosti krize SC-a s procesima komodifikacije studentskog standarda, nanovo otvoriti pitanje uloge studenata koji su nekad bili aktivni sudionik u proizvodnji, pa i organizaciji rada SC-a da bi danas u tom prostoru postali gotovo isključivo pasivni potrošači, inzistirati na društvenom značaju javnog dobra, skicirati medijsku reprezentaciju SC-a kroz analizu arhivskih materijala , ali i skrenuti pozornost na riječki slučaj studentske kulture i ostvariti mogućnost za “zoom out” s lokalne razine, na širu sliku koju oblikuju povezani procesi prekarizacije rada (kako onog studentskog, tako i u kulturi), komodifikacije kulture kroz prisvajanje studentske kulture kao brenda i privatizacije javnih resursa.