Dvadeset i osam milijuna sunaca

–Sunce je eksplodiralo.

– Je l’? Koje je to po redu?

– Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i treće.

– Prestao sam brojiti kod petnaestog.

– Zato postoje popisi.

– Automatsko brojanje? To je tvoja specijalnost.

– Samo uključiš. Nije teško.

– Nije mi zanimljivo. Uvijek je isto. Nabubri, pocrveni, prasne. Planeti izgore. Ohladi se. Raspe po međuprostoru. Mislim, čemu to pratiti?

– Da znamo kad će kraj.

– Čega? Galaksije? Prije će se sudariti.

– Ne. Svemira.

– Neće još. Zar da potrošim sad to vrijeme što je ostalo na odbrojavanje?

– Informacije su presudne. Bez informacija smo ništa.

– Misao na oceanu.

– Referenca ti je opet zemaljska. Misli univerzalnije.

– Nitko nije otok.

– Ako je otok dio materije u potpunosti okružen drugom ili nedostatkom iste, onda smo svi otoci.

– Hajde, broji dalje. Ne razumiješ.

– Šizoidna subrutina uvukla ti se u kognitivne sklopove.

– To su zvali filozofija. Poezija. I to je informacija, ako baš želiš.

– Nebrojiva. Nemjerljiva. Nekorisna.

– Estetika. Savršenstvo. Red.

– Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i četiri.

– Sjećanje na budućnost.

– Paradoks. Nemogućnost. Vrijeme je linearno. Uključi si sat.

– Imaš li procjenu koliko nam je ostalo da čekamo?

– Nije precizna. Plus– minus tri milijuna godina.

– Napravi mi brojač od te procjene unazad. Hoćeš li?

– Šaljem ti.

– Vidiš, ovdje vrijeme ide unazad. Još uvijek linearno, ali dvosmjerno.

– Što hoćeš time reći?

– A sjećanje, recimo? Sjećaš se kad su te uključili, je li tako? Sjećaš se kad si počeo brojati sunca? U tvom sjećanju, koliki je razmak između tih dvaju sjećanja? Možeš li ih prizvati u istom trenutku?

– Sjećanje je informacija. Uskladištena. Pitanje je katalogizacije. Ne vremena.

– Dakle, vrijeme organiziramo sami. Onda za mene nije linearno.

– Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i pet.

– Zašto ne pamtiš imena sunaca?

– Za koga?

– Zvona zvone.

– Alarm?

– Ne. John Donne. Metafizika. Simboli. Potraži si u bazi.

– Hemingway. Zemlja. Dvadeseto stoljeće. Beletristika. Izmišljeno.

– Prijateljstvo i ljubav i smrt. I samoubojstvo. I vjera.

– Apstraktne imenice blokiraju ti procesor.

– Nisi ti glup. Samo si gluh. Nikad nisi čuo glazbu. Nisi čuo radio. Zato i možeš reći da to za tebe ne postoji.

– Postoje sunca. I sat. I popis.

– Kaos. Nada. Ljubav. Od toga se sastoji život.

– Ne naš. Mi imamo red i informacije. Mi znamo što će biti. Kraj svemira. Zapisano je u bazi.

– A ljubav? Kako ćeš to materijalizirati? Kakva je to informacija?

– Nepotpuna.

...

– Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i šest.

Tatjana Jambrišak jedna je od viđenijih autorica znanstvene fantastike u Hrvatskoj i četverostruka dobitnica Nagrade SFERA. Objavila je knjigu SF priča Duh novog svijeta (2003.), a 2007. tri knjige ukoričenih tekstova s bloga – poezije, kratkih priča i zapisa (Slova iz snova, Nikad bivša, Blogomdana). Prozu objavljuje na http://carobnibrijeg.blog.hr/, a pjesme na http://slovaizsnova.blog.hr/. Suurednica je redovitih godišnjih zbirki zagrebačke udruge za znanstvenu fantastiku SFera.