Etnička trijaža

Vlada je na nedavnoj sjednici, pri samom kraju ljeta, donijela odluku o načinu zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskog prava izvan takozvanih područja od posebne državne skrbi. Gradit će im stanove, nešto manje od četiri tisuće, ali, prema istoj toj odluci, korisnici tih stanova niti će “svojim” stanovima moći prometovati, niti će ih njihovi potomci moći naslijediti, kao što to normalno mogu svi oni bivši nosioci stanarskog prava i njihovi nasljednici, a koji su svoje gajbe otkupili prije deset i više godina. Da s tom odlukom nešto ne štima, postalo je jasno nakon što ju je odmah pozdravio osječki gradonačelnik Đapić, posebno istaknuvši to da on osobno nikako ne bi bio za spomenuto Vladino rješenje kad ono ne bi sadržavalo, njemu i njegovoj stranci neobično važnu, klauzulu o nemogućnosti nasljeđivanja takvih stanova. Na tu nemoguću početnu situaciju samo se nadovezuju sve novi i novi apsurdi koji su se ubrzo po objavi Vladine odluke iskristalizirali u medijima.

Prostori za naci-rekreaciju

Najprije – iako je rano da se to još precizira – prema logici stvari, te će se zgrade graditi separirano od ostalih naselja, po svemu sudeći na pustim ledinama na kraju grada. U tom kontekstu doista nije teško zamisliti čemu će te zgrade služiti i kako će prolaziti njihovi stanari. Oni će svojim novim-starim susjedima biti svojevrsna vreća za sparing, meta za ispuhivanje i prostor za svojevrsnu naci-rekreaciju. Te će zgrade redovito biti cilj kojekakvim lokalnim veteranima iz obližnjih birtija, koji će sve svoje nemale frustracije iskaljivati razbijajući ih ili dinamitirajući ili pak maltretirajući stanare tih geta, računajući pritom na policiju uvijek spremnu da zažmiri na nepodopštine demobiliziranih alkosa. Također, nije teško zamisliti sljedeću potencijalnu situaciju, jer se praktički radi o žanr-sličici hrvatskog poraća: stariji se par tako vraća u dugoočekivani, napokon sagrađeni stan, recimo negdje u Splitu. Do odlaska na onaj svijet ostala im je tek koja godina – s tim momentom Vlada u svojoj odluci cinički itekako računa – a ispred stubišta dočekuju ih na Srbe vječno našpanani susjedi da im maksimalno zagorče tih nekoliko preostalih godina života.

Da će tomu sigurno tako i biti, već su u svojim recentnim javnim istupima najavile i razne veteransko-oficirske udruge. One, naime, u svojim prvim priopćenjima zahtijevaju da se objave popisi izbjeglica koji su zatražili povrat stanarskog prava ne bi li upravo one presudile koji se to Srbi imaju pravo vratiti, a koji su se pak nepovratno ogriješili o svetinje Domovinskog rata. O toj stalnoj veteranskoj želji za uzimanjem pravde u svoje ruke već se više puta pisalo. Ta, u nas višestruko povlaštena kasta, odnosno njihovi reprezenti u obilato subvencioniranim udrugama, stalno se javljaju kao svojevrsni vrhovni arbitri u krucijalnim društvenim pitanjima (visoko školstvo, sudstvo, sada i stambena problematika). Međutim, nije tu problem veteranska nadarbitraža, iako je ona jasan pokazatelj društvene atmosfere. Problem leži u nereagiranju ostalih čimbenika političke scene na zahtjev za novim popisima Srba. Samo se Hrvatska narodna stranka oglasila glede najnovijih veteranskih zahtjeva, ostali – osim srpskih stranaka i organizacija kojima to, uostalom, stoji i u opisu posla – ni da beknu. Inače, zanimljiva je ta evolucija popisa u Hrvatskoj. Godine 1991, kao što se zna, popisi su se pisali tajno, i po njima se tajno djelovalo. Danas se pak traži da oni budu javni, valjda zato da bi sramoćenja i denuncijacije također bili javni.

Rasizam i biopolitika

Zapravo, svi ti naknadni komentari i istupi vezani uz najavljenu akciju rješavanja stambenog pitanja povratnika jednim su dijelom i rezultat stalne Sanaderove politike s figom u džepu. Najprije bi malo riješio taj problem, pa onda ne bi, onda opet bi, ali tako da se nikom ne zamjeri. Međutim, svima udovoljiti je nemoguće. Ne samo zato jer bivši dragovoljci, ratne udovice, prognanici, useljenici, umirovljeni časnici i Večernjakovi komentatori pripadaju onom dijelu populacije koju je jednostavno nemoguće zadovoljiti ma koliko pojedina odluka bila mudra nego i zato jer u ovom slučaju treba ili donijeti humanu odluku ili se tog posla uopće ne laćati. A ova Vladina odluka, ovakva kakva jest, to iz više razloga nije.

Najprije, Vlada, kako rekosmo, računa na brzo odumiranje populacije kojoj planira riješiti problem. Sličan tip cinizma Vlada je pokazala i prilikom donošenja odluke o povratu penzija umirovljenicima, čije je rješavanje također terminski ograničila. Još je pogubniji onaj dio odluke koji se odnosi na nemogućnost nasljeđivanja stanova. To je direktan atak na prirodnu reprodukciju tog dijela stanovništva. Jer, onemogućiti prvom nasljednom redu da ostane živjeti u stanu nakon prirodnog odlaska svojih roditelja, samo je drugi način etničke trijaže Srba. To je, da se podsjetimo glavnog toposa Foucaulta, najcrnji, ali ujedno i nezaobilazan vid biopolitike, ako ona znači upravljanje životima državljana od strane centralne vlasti. Također, država u tom kontekstu funkcionira tako da odvaja poželjne od nepoželjnih grupacija. U tom smislu centralna moć treba i centralnu ideologiju – nacionalizam, rasizam, anisemitizam. Spomenuti filozof kaže: “Rasizam je uvjet da bi usmrćivanje bilo prihvatljivo u društvu obilježenom normalizacijom. Otkako država funkcionira u biopolitičkom modusu, ubilačka funkcija države može se osigurati isključivo rasizmom”.

No, vrlo je izvjesno da će uskoro uslijediti revizije rečenog programa, ali ne, nažalost, nakon uvida da je odluka pogrešna, nego, kako to u nas obično biva, nakon intervencije međunarodne zajednice.