Donosimo nekoliko ulomaka izlaganja studenata/studentica koji su sudjelovali na okruglom stolu Erasmus – iskustva studenata etnologije i kulturne antropologije, 8. studenoga 2013., Filozofski fakultet u Zagrebu
Erasmusovci i lokalci
Svako putovanje podrazumijeva izmještanje iz vlastite kulture, koliko god nam se ta druga kultura činila bliskom. Odlazak na jednogodišnju stipendiju u Ljubljanu isprva mi se nije činilo kao da će predstavljati određeni kulturni šok. Pokazalo se da sam bila u krivu. Po prvi put sam se našla u situaciji gdje sam u prvim danima novog studija bila percipirana prvenstveno prema nacionalnosti koja je bila drugačija od većine. Bila sam “stranger” ili “Erasmus student”. Družila sam se s Erasmus studentima, posjećivala ih u studentskom domu, sudjelovala na Erasmus aktivnostima (npr. Internacionalna večera). Takav stav prema meni se postupno mijenjao jer sam govorila i slovenski jezik. Pohađajući predavanja na slovenskom postala sam postupno i donekle “lokalac”. Napola erasmusovac, napola lokalac. Podjelu na erasmusovce i lokalce ne vidim kao isključivu i potpuno odijeljenu. Ovi identiteti u stalnom su preklapanju.
(Janja Kovač)
U Tartuu
Trebale su proći, čini se, četiri godine studiranja da smognem hrabrost i suočim se sama sa sobom i svim svojim strahovima, počevši od “nekako-si-ne-djelujem-da-sam-u-stanju-otići-daleko-od-kuće” fobije. Kad sam konačno došla do točke “probat ću pa kud pukne”, počela sam tražiti mjesto na koje bih voljela otići na Erasmus stručnu praksu. Posve iracionalno, bez imalo logike i smisla, odlučila sam otputovati na sjever, objasnivši roditeljima da ljudi koji su “izmislili” Skype, Volvo, zdrave bakterije u jogurtima, ABBU i IKEU, “sigurno znaju što rade”. Dakle, odabir sam suzila na Skandinaviju i Baltik te sam krenula googleati. Pragmatičnost je ubrzo pobijedila. Usporedba troškova života prevagnula je u korist Baltika. Estoniju – zemlju koja je srušila moje stereotipe o “hladnom sjeveru”, koja me učinila kulturološki osvještenijom, koja me očeličila na zimu i koja mi je donijela čudesno i neponovljivo iskustvo, upoznala sam igrom sudbine. I doista je impresivno bilo živjeti u samozatajnom i mirnom gradiću Tartuu, sa samozatajnim i mirnim, no vrlo toplim građanima. Iskustvo života u kulturološki drukčijem kontekstu iskustvo je pred kojim danas imam iznimno poštovanje. Ono je za mene učinilo mnogo: misli su se oslobodile, barijere su pale, apetit je porastao, a meni su ostale uspomene zbog kojih sanjam Tartu, zbog kojih maštam o zimi na minus 20, zbog kojih želim ponovno otići u grad u kojem sam se osjećala kao doma, daleko od doma.
(Tonja Sedlar)
Pariz
Kako je Pariz internacionalna sredina, imala sam mogućnost upoznavanja ljudi iz raznih dijelova svijeta. Francuza, ali i “susjeda”, na primjer, mladih ljudi iz Beograda, koji studiraju u Francuskoj, na čiju pomoć sam se mogla osloniti tijekom čitavog boravka u Francuskoj. Ta pomoć bila mi je veoma bitna jer sam na praksu odlazila individualno i bila u mnogočemu usamljena. Oni koji su govorili meni bliskim jezikom bili su mi od velike praktične pomoći, ali su mi i pružali svojevrstan osjećaj “sigurnosti” i “doma”. Svoj život u Parizu mogla bih pratiti i na brojnim drugim razinama, primjerice, na razini upoznavanja s tamošnjim aktualnim društvenim problemima poput migracijske politike, ekonomskih i rasnih razlika, ali i iskustva vlastitog pozicioniranja unutar tako velikog i novog, “stranog” grada. Iskustvo ove stručne prakse iznimno mi je u tom smislu važno.
(Katarina Lajtman)
U Italiju o Međimurju
Prvi problem s kojim sam se susreo bilo je nepostojanje odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, tako da sam se morao dodatno angažirati oko traženja onoga što bi me zanimalo i što bi bilo povezano s mojim studijem. S obzirom na to da sam išao na apsolventskoj godini i da sam već sve odslušao na matičnom fakultetu, imao sam apsolutnu slobodu izbora. Slušao sam kolegije isključivo na talijanskom jeziku, a na nekim od kolegija očekivala se i naša aktivnost na satu ili kroz seminare. Tako smo u sklopu jednog kolegija koji se bavio marketingom u kulturnom turizmu unutar grupe obrađivali gastrološki i enološki turizam u Italiji i izvan nje pa sam bio zadužen da predstavim vinsku cestu Međimurja.
(Vedran Grizbaher)
Iskustvo terena
Kao studentica na jednosemestralnoj razmjeni u Ljubljani imala sam priliku pohađati kolegije na slovenskom i engleskom jeziku. Kolegiji koji su se izvodili na engleskom jeziku nastali su u sklopu međunarodnoga CREOLE programa te sam ih, kao Erasmus studentica, mogla polagati. U sklopu jednoga kolegija organizirana je terenska nastava u Kobaridu u dolini Soče. Takav tip iskustva pokazao se izuzetno zanimljivim i korisnim, ne samo zbog prakse terenskog istraživanja i napredovanja kao studenata/ica etnologije, već zbog iskustva suradnje s kolegama iz različitih dijelova Europe gdje smo se, kao međunarodni studenti, međusobno upoznavali zajedno istražujući nepoznati prostor i zajednicu. Kulturnoantropološka metoda promatranja sa sudjelovanjem zadobila je posebno značenje u takvom okruženju. Naše se istraživanje i iskustvo terena odvijalo tako na dvije razine: jedna se odnosi na iskustvo antropološkog terenskog istraživanja na zadanu temu, a druga na “spontano” iskustvo susreta međunarodnih studenata s manjom lokalnom zajednicom. Dakle, nesumnjivo, akademska mobilnost također je potencijalno intrigantan predmet kulturnoantropoloških i etnoloških istraživanja.
(Romana Pozniak)
"Upoznavanje drugoga"
Ideja odlaska na studentsku razmjenu proizašla je ponajprije iz potrebe za novim akademskim izazovima i upoznavanjem “drukčije” svakodnevice i kulture. Kroz antropološko obrazovanje studenti vrlo brzo usvajaju spoznaju o potrebi “upoznavanja Drugoga”, kako bi se jasnije osvijestila vlastita kultura te, u komparaciji s “drukčijim”, stvorile kritičke (samo)percepcije i spoznavanja kolektivnih i individualnih identiteta. Višemjesečni boravak u Ljubljani omogućio mi je upoznavanje s ljubljanskim studentima, ali i posve nov svijet međunarodnih susreta sa studentima iz raznih drugih dijelova svijeta, koji u Ljubljanu dolaze s različitim životnim pričama i iskustvima. Stalna jukstapozicija “donesenih” i “domaćih” (kulturno “ukorijenjenih”) navika, s različitim Drugima iz drugih dijelova svijeta, nameće razne mogućnosti dekonstrukcije značenja upisanih u vlastitu kulturnu mrežu (Geertz, 1998). Povratkom u svoju matičnu zajednicu (koja je kod studenata podvojena od trenutka odlaska na studij u drugi grad) novoupisana značenja starih kulturnih obrazaca defamilijariziraju (Marcus i Fischer, 2003) tu zajednicu i navode nas na promišljanje o postojećim alternativama. Ovaj iskustveni moment je krucijalan za izdizanje iz već dobro uhodane matrice “pesimističnih” prognoza za sve koje svoje ispunjenje doživljavaju kroz studij društveno-humanističkog usmjerenja. Na obzoru se pojavio “svijet novih mogućnosti” za daljnje obrazovanje, i to izvan zemlje koja je stalno u nekoj krizi.
(Kristina Uzelac)
Biciklistička vizura
Primijetila sam kako mi je bicikl kao motiv bio najčešći okidač za prizivanje sjećanja vezanih uz moj studijski boravak u inozemstvu. Stoga sam odlučila prenijeti svoje dojmove kroz svojevrsnu “biciklističku perspektivu”. Ona uključuje i povezuje nekoliko razina: mobilnost unutar mobilnosti, odnosno konstantno bivanje u pokretu (u doslovnom i prenesenom smislu) u novom hiperpodražajnom kontekstu, zatim doživljaj grada i slike grada – očekivanja i stvaranje vlastite priče unutar novog okruženja te promišljanja o različitim identitetima koja zadobivamo i stvaramo u kontekstu studentske razmjene. Bivanje u novom gradu i novom okruženju često me poticalo na hiperaktivnost i obvezno nepropuštanje nečega što bi me moglo zanimati. A bicikl je omogućavao bivanje na mnogim mjestima, činilo mi se ponekad, gotovo istovremeno. Ta je hiperaktivnost naravno varirala, no svakako je bila prisutna. Odcjepljeni od vlastitih rutina, tražimo neke nove zadatke i događaje kojima ćemo ispuniti dane. I neke nove identitete. Identitet “stranca” jednako sam upisivala sama sebi, kao što su mi ga upisivali i drugi. Njega je ubrzo zamijenio identitet “studenta na razmjeni” koji je bio vrlo specifičan konstrukt sa zadanim parametrima i očekivanim ponašanjem, setom vrijednosti i zajedničkim jezikom (engleski). Moja je pozicija uvijek bila nekako na razmeđi – ponajviše zbog jezika koji je sličan, no opet stran. Tako sam primjerice slušala predavanja i obavljala terene sa slovenskim studentima kao i sa stranim studentima, govorila engleski sa stranim studentima, ali i slovenskim studentima, te govorila hrvatski sa slovenskim studentima koji su me razumjeli. Iako samorazumljivo za takvu situaciju, ponekad se činilo kao igranje uloga koje bi se često pomiješale.
(Marina Pretković)
Bečki ćorsokak
Vrijeme je i dalje problem. Što se god nataložilo na sprudovima epistemoloških naslaga postmoderne fragmentiranosti – vrijeme, njegova raspodjela i imaginacija, literarna ili neka druga artikulacija i dalje je jedan od onih slojevitih teorijskih problema. Što i kako upisati u vrijeme u vremenu njegove ograničenosti, spacijalne rasparčanosti i rascjepkanosti – u vremenu rezidencija i privremenih boravaka i povremenih poslova; u vremenu odgađanja odrastanja i suočavanja s novim načinom općenja (s) vremenom; u vremenu gdje radnog vremena nema. Kako pristupiti vremenu koji nije ni turistički blitz, a ni konkretniji životni odvojak kojem ste namirili adekvatnu ladicu u arhivskom neredu kratkog životnog pamćenja? I to vrijeme s kojim ne znate što i kako se onda pojavi u okviru sa secesijskim ornamentima grada koji je zapeo u vremenu vješto, i usudio bih se reći proračunato, sortirajući fragmente vlastite povijesti uspješno levitirajući sa začepljenim nosom u casual prozračnom vikend-izdanju visoke građanske klase na žici komercijalnog uspjeha iznad septičke jame vlastite prošlosti i sadašnjosti. To polugodišnje vrijeme mog boravka u carskom pupku na kraju je poslužilo kao produženi arheološki turizam. Između predavanja i lutanja po knjižnicama i degustacije studentskom džepu pristupačne multi-kulti kuhinje, svelo se tih šest mjeseci na kopanje po površini bečke sadašnjosti tražeći u njoj neke ostatke potisnute prošlosti – s tinjajućim etnografskim libidom, nešto osjetljivijim političkim nosom i visokim stupnjem razdražljivosti na malograđanski mentalitet koji je oslužbenjen u visoku politiku. Beč je u tih nekoliko mjeseci ipak dao obrise nekog totaliteta po kojem se još da kopati, ali nažalost ne ostavljajući nikakvu mogućnost izlaska iz tog ćorsokaka u koji se uvukao.
(Mario Kikaš)