Evine rukavice

Blaženka Brlošić

Glas

Engleski materijalizam i Baconovo širenje glasova

koji se zaustavljaju.

Je li smrt intenzivno doživljavanje svijeta?

U trajanju između forme govora i umjetnosti

rodio se Adam, moj sin kojeg golotinja zarobi

u stvaran zvuk skrivenog božanstva.

Adam je uskrsnuće moje praktične upotrebe

životne poetike sadržane u teoretskim

preduvjetima kanibalske glazbene orgije prikazane

u plamenu europskih luđačkih dimenzija.

Adam je ime koje vizualno i akustički pripovijeda

o liku svoje majke izvana i iznutra.

Adam je veznik i nezaštićeno stablo.

Grlosječa

Adam je uvršten u fikcionalno ponavljanje jednog obreda

realnog gutanja knedli kao Mauriacova Tereza.

Medvjeđa koža olakšava Adamov razvoj kroz

stihovani prostor neutralnih promatrača

i samožrtva vlastite filozofije u sebi nosi

predznak nove drvene ograde oko vrtne

opne dramskog strukturiranja.

Adam je metafizički radnik moje mašte i

njegovo nasmijano lice i razumljivo literarno ime

prolazi kroz rubne dijelove osušenog grla i

traži svoju angažiranost u svijetu potopljenih ideologija.

Osjećam ga kako prolazi kroz oštru kritičku nit i

s dovoljno metaka osvaja bitku

i mogućnost vlastitog otkrivenja.

Osjetljivost

Kad sam se nagnula nad još vrući jastuk,

zamirisale su boje Swannovih putovanja i

pod tvojom muškom glavom pronašla sam

ispisane sonete.

Netko je bacio pjesništvo u tvoje spavanje.

Limun sam narezala na sitne komadiće i

gorak okus sedmog dana isprala kistom velikog slikara.

Kakve li izložbe! – viknuo je dječji glasić.

Minijatura pravilnih piskutavih konsonanata i zdravih vokala,

složenost devetomjesečnog učenja.   

G – l – a – s – o – v – i.

Toliko rasplinutih poteza i tvoje mlado lice

što kroz dimnjak naše kuće silazi na moje stare ruke.

Već je mnogo godina prošlo otkako se sentimentalnost

pretvorila u jednostavnost.

Ni rubovi kocke nisu više oštri kao kada si pao niz krevetić i

rasjekao ulaznicu za posljednju večeru kod opustjelog Thomasa.

Adame, živ si i tvoja je kosa poljubac književnosti.

Glupost

Intelektualna je svjetlost čučnula pokraj naše trošne vile.

Bila sam poprilično iznenađena žutom bojom zidova,

nalik na smrt starog Glembaya.

‘’ Il trionfo della morte ‘’

Kakav to čovjek živi u meni i ljudskom krvlju

oblikovan raste u neprolaznom materijalu suptilne gluposti.

Avionska je nesreća još sinoć utjecala na znoj lica moga

što se u konstruktivnom naporu trudilo

da izgradi bolji svijet bez daha smrti i

apsurda za tek pepelom posutog Adama.

Grijeh

Usamljeni stanovnik mog novog rebra.

(izvedba vlastite drame)

Kada si rođen sine, kupila sam Herbert Bayera;

sklopila mu oči i dohvatila ruke.

Naočiti sin Tros i njegova anemična mati.

Kroz Pišon,

Gihon,

Tigris i Eufrat

oslobađaju se unutarnje istine,

utroba Edena i cinik ubojica dječjih lica.

Izrečeno – neizrečeno.

S tobom sine bjelina se ne čini toliko

reducirana i ljudski svagdašnja!

Očinstvo

Sve će to doći na svoje mjesto – rekao sam tvojoj majci,

kao Evi od praha rasutog što pod plodom gleda poraze.

Izgubljeno – nađeno.

Čuo si kako govore dok sam plakao jer

ostao si sjena na retrovizoru dok sam odlazio.

Očinstvo.

Oko začuđenja, ukras mesa i krvi.

Slučajno trepneš na prolaznike i moj ponos raste.

Ne znaju da mnogi rukopisi ostaju u plamenu i

kako Damir veže čvorove

tako sunce krade nemire i Krležin jedan.

Uz mikrovalnu pećnicu oslijepit će nedostižnost pisanja.

Tebi je početak kraja majčino mlijeko

uz opkoračenja i svakodnevni ritam rađanja.

Selidba

Krhotine koje marljivo prislanjam na blistavo platno

predstavljaju banalnu autentičnost Adamova oca.

Sjećaš se kako smo posložili starost i suvremenost

u jednu sliku koja opisuje rastanak?

Ionako je sve već bilo tamnocrveno i dopadljivo.

Čuvaj ga – mislila sam kako darovanog sina spominješ u cjelini,

a ne samo u efektu fragmentarnosti.

Koliko dugo sam u dolini poetskog osmišljavanja

čekala iza zavjetovanog skladnog stakla i

slikovano, okovano i elementarno prolazila tvojom

višeznačnom kosom, ali onda si znao razliku

između zamišljenog i otuđenog.

Prihvati Adama kao načelo svog sizifovskog

truda!

Svijećnjak

U prvobitnom položaju nakon dugog spavanja krznenim

poljupcima pozdravljam jutro.

Naviknuta na ležanja uz Adamovu kolijevku tog ponuđenog svitanja,

osjetila sam minijaturne otkucaje

na Božjoj budilici i upalila sam vatru.

Soba je fino dogorjela. Odnekud se čula točnost

socijalnog zbivanja.

Pokucao je na vrata i ruke su mu bile znakovite.

Molim te otvori – obraćao se vratima Adamov otac.

Ja nisam sudjelovala u tom dijalogu,

jer se odjednom sve učinilo potpuno objektivnim

i sva je alegorija nestala.

Taj čin vjernosti ostavio je nezaboravan pečat

na mom kratkom uzdahu.

Gol

Adam je imao vene zapaljenog vinograda.

Nosio je miris paljevine na tek otvorenim očima.

Ova je priča kao dragulj koji ima svoju vrijednost.

Adam je ipak neprocjenjiv iako se neodoljivo nameće

svojom porukom i motivom dobra i zla.

Njegovo je oružje postalo kolektivna emocionalna stanka

između dva suprotna gola na koji

su rekli da će pucati sin jednog književnika,

iako još nerođen.

Ozeleniti

Napoleonovi vojnici na rukama mog djeteta.

Kretanje živorođenih.

Treba pronaći rupu u zakonu.

Zelena karta.

Njegovo zimsko pokrivalo u rukama lingvista.

Jezikoslovlje.

Grana je ispred sinove plave kose napukla kao

sve manji udjel stanovništva u mojoj jutarnjoj

posudi za cornflakes.

Kada sina odvedem na utakmicu sjedit će

između dva stara hrasta i kupit ću mu taj šal

za sva vremena.

Sve za nogomet!

Sveta zemlja

Najpogubnija bi bila bezimena riječ jednostranog

jeftinog bijega.

Ljudi vuku svoj grijeh, a ja uzvišenom slikarskom tehnikom

rađam goli život.

Umjesto da spušta kandže na privremeno boravište

odjeven u religijske haljine,

on napušta drhtavu ljusku razbijenog odsječka vremena

i njegove guste oči od kojih ostaje

olovan okus u ustima gužvaju postelju

moje fizikalne zakonitosti.

Iseljenje

Poljubac,

Geografija ljubavi.

Znao sam da je te večeri svemir bio otrovna močvara.

Znao sam koliko su važne sve usporedbe i koliko želi obitelj.

Znao sam hrpu nevažnih stvari i dvije do tri ključne.

Kronologija;

Bilo je jutro i tišina na stepenicama.

Izašla je bez rukavica presvučena umorom.

Kakva senzibilnost!

Opraštala se na svoj način, zagrljajima i slašću.

Bio sam slijep od straha i dodira.

Boljelo je biti na ulazu zgrade i ne gledati gore.

Rastanak i poigravanje riječima.

Iselila me iz znamenitosti svoga grada.

Blaženka Brlošić rođena je u Đakovu 1982. Hrvatski jezik i književnost diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku. 2004. nagrađena je Goranom za mlade pjesnike, povodom čega joj je objavljena zbirka Mulholland. Iste godine pojavila se i pjesnička knjiga Red – kutija s kosom. Novim rukopisom autorica nas uvodi u pjesnički sistem izgrađen na  provodnom motivskom sklopu izvrtanja izvorne biblijske situacije, priče o Adamu i Evi, mitskom rebru koje je, za neke, nepovratno odredilo primat u činu stvaranja i fiksiralo utočište konačnog zla. Breme stvaranja ovaj put je na Evi i ona, paradoksalno ali nimalo neočekivano, na svijet donosi upravo Adama – proizvod jednako tako književne i filozofske tradicije koliko zova puti – posljedicu trljanja između forme govora i umjetnosti. Taj “novi”, ljudskiji i ranjiviji Adam mora se, kroz nepregledne nanose ideologije, popudbine stoljetne vjere u jezik sumirane u metafizici prisutnosti i do krajnjih granica instrumentaliziranih riječi kao prijenosnika apriornog značenja svedenih na objekte pukog prepoznavanja, probiti do vlastitog otkrivenja, konačno postati vidljivim. To će formalističko “očuđenje” autorica pokušati ostvariti aktiviranjem snažne, iskričave metaforike i višeslojne, nerijetko na teoriju i povijest književnosti usmjerene parabole i analogije, živim ispreplitanjem svijeta i jezika. Novom Adamu istovremeno prijeti opasnost od izvanjskog svijeta, on je načelo sizifovskog truda, pošteno svršen posao, ali ga jednako tako valja pod svaku cijenu sačuvati od toga da postane samožrtva vlastite filozofije. Revoluciju, dakle, treba suočiti s vlastitom aporijom, jer, kako bi rekao Šalamun: “Revolucija je uvijek spašavanje, uvijek / sjećanje i upotreba sjećanja, dakle / tradicija”. (Marko Pogačar)