Uzevši neon hop prethodnog albuma Glass Swords kao početnu točku, Rustie na albumu Green Language kreira neskriveno maksimalističku glazbu
Rustie, Green Language; Warp, 2014.
Nekadašnje škotsko čudo od djeteta na Green Language umalo uspijeva stvoriti vrstu festivalskog EDM-a kakav bi se mogao slušati i u kontekstu albuma, što je zapravo malo čudo samo po sebi. Uzevši neon hop prethodnog albuma Glass Swords kao početnu točku, Rustie kreira neskriveno maksimalističku glazbu. Dvostruki introWorkship – A Glimpse zvuči kao glazba koju bi u nekom paralelnom svemiru Oneohtrix Point Never napravio za film Michaela Baya, da bi potom tu ambijentalnu nakupinu blještave euforije pretvorio u visoko oktanski trap, začinjen mrvicom apstraktnijih ideja, tek toliko da bude zanimljivo.
Tih par pjesama zapravo funkcioniraju tek kao uvod u dva očigledna bangera – Up Down s grime vetaranom D Double E-ijem i sjajan Attak, u kojem se nevjerojatno pamtljiv synth riff bori za prostor sa suludo intenzivnim Dannyjem Brownom. No odmah nakon toga počinju manji ili veći problemi, jer druge dvije vokalne suradnje, s Gorgeus Children u He Hate Me i s Redinhom u Lost ne nude ni izbliza ništa slično, klizeći u bljedunjavi autotunani R&B, koji je pomalo neugodno slušati. Nakon toga Rustie ostaje prepušten vlastitim snagama, no Velcro je tek rutinsko trapciranje Daft Punka iz Discovery faze, a Dream On s nepotpisanim ženskim vokalom je daleko bolji izlet u R&B od gore navedenih, naglašen posebno promišljenom upotrebom ritma, koji bez sumnje i jes općenito najjači adut albuma, uz poslovično svjetlucave synth arpeggie.
Slično kao što je počeo, album se i zatvara dvostrukim outrom – Let`s Spiral je žarka anime bajka, a naslovna stvar je satijevska klavirska minijatura uronjena duboko u zvukovni jezik new agea. Uz nekoliko promišljenih odluka, Green Language je mogao biti album koji bi redefinirao euforiji naklonjenu elektronsku glazbu današnjice, no Rustie se negdje po putu malo pogubio, rastrgan između vlastitih geekovskih i rejverskih tendencija.
Aphex Twin, Syro; Warp, 2014.
“Opet nas vučeš za nos, Richarde?”, pomislio sam pri prvom slušanju Syro, prvog novog albuma koji je Richard D. James objavio pod svojim najpoznatijim pseudonimom još od namjerno neujednačenog Drukqs iz 2001. Ne zato što u pitanju album koji se otvara tridesetominutnom tišinom ili nešto slično, nego zato što zvuči toliko poznato, a opet novo i taman toliko drukčije da znamo da nije u pitanju album restlova od bogzna kad.
Syro većim djelom preskače cijeli period kasnih devedesetih, u kojem je RDJ u svojoj prepoznatljivo nekontroliranoj maniri dekonstruirao popularan žanr perioda – drum’n’bass – i vraća se na same početke karijere, kad je to isto radio s acid houseom, ambientom i technom.Kojeg god se elektronskog idioma uhvati, gospodin James ga prilagođava svojem u najmanju ruku osebujnom karakteru, no to zna valjda svatko tko je čuo jednu Aphex Twin stvar u životu; ono što je zaista interesantno kod Syro je činijenica da zvuči kao rad veteranskog izvođača, ali nije lišen mladenačke energije i zanesenjačke pomaknutosti.
U pitanju je svojevrsna sinteza karijere, jer u ovih dvanaest pjesama imamo sve najpoznatije element Jamesova rada: naivno zvučeće vokalne samplove, elastične bas linije, neobično konstruirane ritmove i naravno, prije i poslije svega, strašno slojevite i bogate analogne synth melodije. Imamo sve, zapravo, uključujući i prekrasnu minimalnu klavirsku završnicu, no na kraju ipak prevladava dojam da nešto nedostaje.
Aphex Twin se na ovom albumu, doduše ne prvi put, suočava s nečim što kad-tad susretne sve velike inovatore, a to je jednostavno potrošenost njihove inovacije. Syro je ugodan album, posebice za polupozadinsko slušanje, no na njemu nema onog šoka novog koji je u prvom redu od imena Aphex Twin i učinio takvu legendu