Vlado Koščević  

Gradi li se socijalizam u radno ili slobodno vrijeme

Carstvo slobode počinje, u stvari, tamo gdje prestaje rad koji je određen nevoljom i vanjskom svrsishodnošću (...), to uvijek ostaje carstvom nužnosti. S one strane njega počinje razvitak ljudske snage, koji je svrha samome sebi, pravo carstvo slobode, ali koje može procvjetati samo na ovom carstvu nužnosti kao svojoj osnovi...

(K. Marx: Kapital, sv. 3, str. 756)



Nesretni ljudi, kao i oni koji pate od nesanice, uvijek su ponosni na svoje stanje. Možda je njihov ponos sličan ponosu lisice koja je izgubila rep; ako je tako, onda je za njih jedini lijek da ih uputimo kako da dođu do novog repa...



Svaka nesreća dolazi od neke vrste raspadanja ili odsutstva cjeline; sretan čovjek je onaj... čija ličnost nije podijeljena između sebe niti se ustremila na svijet. Takav čovjek se osjeća građaninom svijeta, uživajući slobodno u prizoru koji taj svijet pruža i u radostima koje daje, nepometen mišlju na smrt, jer se u stvari ne osjeća odvojen od onih koji dolaze za njim. U takvom dubokom nagonskom jedinstvu sa strujanjem života nalazi se najveća radost...

(Iz knjige Osvajanje sreće Bertranda Russella)





Da li se socijalizam više gradi u radno ili u slobodno vrijeme, druže Barac?

Tja, radnici ga grade u radno vrijeme.



Ima li neke razlike između sadašnje i ranijih generacija?

Ima u kućnom odgoju, na primjer. Ja sam moju djecu strogo odgojio. U 8 sati su morali biti kod kuće. Pa i sada ja sa sinom razgovaram o svemu, ali opet mora biti onako kako ja kažem. No, djecu treba odgajati da poštuju svakoga.





Kako biste vi odgajali djecu, druže Štefane?

Je, znate, ja nemam djece, ali oni koji imaju djecu muče se, otrgaju si od usta, djeca nikad nisu gladna, idu u školu a onda postaju fakini. Onda se čovjek razočara. Ja mislim da djeca ne smiju osjetiti, ne smiju znati da ih se voli.



Kad bi vaš sin, recimo, zaželio svirati u nekom vokalno-instrumentalnom sastavu "električara", da li biste mu to dozvolili, druže Kondiću?

Dozvolio bih.



Što vi mislite o "električarima", druže Barac?

Znate, ja volim operne arije i dobre pjesme. Nekada sam i sam svirao. Ali, "električari" mi se ne sviđaju, to je prolazna stvar.



Da li se vama sviđaju "električari", druže Špiriću?

Smatram da o tome treba razmišljati. Moramo razmišljati što to zapravo znači. Na koncu konca, to i nije tako loša muzika. U većini slučajeva ona se bori za jednu novu emocionalnost koju ne nalazimo u onim limunadama koje pjevaju drugi pjevači zabavne muzike. Ti "električari" zapravo mnogo realnije gledaju na život, a ipak s izvjesnim idealizmom, i to mnogi ne vide. Zapažaju samo jednu dreku, jedno presavijanje, čega sigurno ima, ali to je samo vanjska manifestacija.



Ne unose li ti "električari" u društvo, zapravo, nešto novo? Na primjer, njihovi plesovi nisu plesovi parova, nego grupa; često je to u stvari zajednički ples čitave dvorane.

Da. Vidim u tome zapravo razbijanje klasičnog ljubavnog para. To je u stvari jedno novo značenje ljubavnog života. I to mnogo realnije, znate. Vi se u jednu ženu ne možete zauvijek zaljubiti. Ona vam može postati prijateljica za vječna vremena, ali ljubav je nešto drugo, i to kuže ti dečki.



Djelo kolektiva

Druže Štefane, vi niste mnogo učili iz knjiga?

O ne, to ne.



Više ste umjetnik s rukama, što osjetite pod rukom to je dobro; a vi, druže Barac?

Ja sam nekada sam slagao boje za fasade. Mislim da imam smisla za boje.



Štefan i Barac su majstori iz stare garde, zar ne, druže Špiriću?

Da, oni su ispekli zanat još prije rata. Tada je i arhitektura i tehnologija bila drugačija. I pojmovi o preciznosti i o ljepoti bili su drugačiji. Tada su se radili i sveci po fasadama i drugi ukrasni predmeti i zidar je morao imati preciznu ruku i širi estetski osjećaj, morao je znati od gipsa i glavu napraviti.



A danas?

Danas se znanje zidara svodi na ravnu fugu, na jedan oštri brid, na glatku plohu. Likovna kultura nekadašnjeg majstora bila je mnogo šira. Ono što je danas od toga ostalo samo je iskrica.



Danas nije potrebno niti boju miješati, niti kipove izrađivati, radi se uglavnom s poludovršenim elementima. Ne gube li ljudi na taj način stečene vrijednosti?

Da, drug Barac je, na primjer, znao miješati boje za fasadu. On je time jednu ogromnu sliku izložio svijetu. Danas se uopće ne postavlja pitanje da li će boja, na primjer, biti zelena ili neka druga. Odlučilo se da je boja zelena, i na što onda čovjek može biti ponosan?



A ni posao nije više toliko individualan kao prije?

Naravno da nije. Jedno arhitektonsko djelo je zapravo kolektivno djelo. Koliko god arhitekta bio ponosan na svoje djelo, postoji u njem jedna trunka koja to pomračuje jer je on i sam svjestan koliko se ljudi mučilo na njegovom projektu.



Kaže se: kultura radniku! Što mislite, druže Barac, kako da priđemo radniku, kakve da mu slike ponudimo? Razglednice, moderniste, klasike?

Radnik ne može ništa razumjeti od tih modernista. Jedan klasik je daleko bolji, njegovo se djelo bar može razumjeti. Radnike treba preodgojiti. Ne smije se poduzimati ništa drastično, jer onda to ljudi odbijaju.



Što biste vi preporučili?

Pa razglednice ne, niti moderniste, ali jedan lijepi pejzaž ili tako nešto.



Vi ste radnik, druže Kondiću. Kako se snalazite u društvu?

Mislim da se znam ponašati, nikada nisam napravio neki izgred. No u društvu sa školovanima ja ne mogu razgovarati kao oni. Nemam taj rječnik, a i obrazovan čovjek se isto povlači od nas.



Dobro, kako to objašnjavate?

Ja, bolje ne govoriti o tome. Jedno se govori, a drugo radi. Više puta je i radnik kriv. On se uvijek buni.



Televizija je prava napast



Kako ste se snašli u novom stanu?

Znate, za zdravlje je bolje, ali meni je bilo u onim barakama pored Velesajma ljepše. Rođen sam Bosanac i naučen sam na prirodu i zrak.



Dobili ste stan u lijepoj zgradi, imate li telefon?

Telefon sam isključio.



A televizor?

Kroz dva, tri dana će biti u kući.



Jesu li ljudi drugačiji u tim novim zgradama?

Kako da kažem, svi su viši. Nemam ni s kime ništa. Samo električar koji tamo stanuje odmah je dotrčao do mene. Prije se nismo voljeli, ali je došao čim sam se doselio. Tamo su sve inženjeri i tehničari. Oni me uopće ne gledaju. S mnogima se niti ne pozdravim.



Da li biste odselili da vam daju drugi stan?

Ne bi’, iz principa.



Niste zadovoljni u tim novim zgradurinama?

Ne, nemam društva. I ženi sam rekao da ne smije ići kod nikoga. U kući ima sve.



A dijete?

Ja ga izvodim. Idem s njim u kino, vodim ga na livade i zrak.



Kako ste uredili stan? Šta ste, na primjer, objesili na zidove?

Objesio sam slike obitelji i moje diplome. Sportske i od zanata.



Kako provodite dan, druže Štefane, da li se odmarate poslije rada?

Kako tko. Ja dojdem doma, operem se, jedem, malo spavam i onda čitam i gledam televiziju.



Stan imate?

Imam kućicu, kak’ ju ja zovem – bajtu. Metnul sam unutra namještaj i kak’ sam ga metnul više ga ne mijenjam. Nemam mogućnosti, a i ne bi’ mijenjal.



Što vam predstavlja zadovoljstvo?

Najviše mi pašeju lijepe pjesme na televiziji i sportske utakmice.



A drame?

Slabo ih gledam jer me ne zanimaju. Dobar film ili Smjerom putokaza na televiziji, to da, ali drugo ne.



Jeste li izbirljivi u hrani?

Nisam ja izbirljiv, ne naginjem na nekaj finoga. Dobar čušpajz i malo mesa. Čak i u nedjelju, kad žena skuha juhu, peče meso, krumpir i sve kaj tome ide, ja se preveč ne najedem. I žena isto tak’.



Izlazite li?

Vrlo malo. Od kada imamo televiziju još manje, samo ak’ nas ne’ko pozove. Prije sam u nedjelju prije podne uvijek išel van. Sada ne. U nedjelju dulje spavam, onda čitam novine, pa gledam televiziju. Poslije podne opet malo spavam i tak...



A vi, druže Barac?

Prije rata radio sam dvokratno, tako da nije bilo puno slobodnog vremena. U subotu smo radili do 13 sati. Poslije rada išao sam na kupanje. Nakon toga bi s drugovima negdje sjeo a onda u kino. U nedjelju smo išli na šetnju, pa na ples, kako to već mladi ljudi rade. Jasno, kad sam se 1939. oženio navike su se promijenile. Otada slobodno vrijeme provodim drugačije. Sad već imam i unuka. Čitam novine, gledam televiziju, ali televizija je, znate, prava napast. Kad jednom počneš gledati, onda želiš vidjeti sve. Ja nemam auto niti tjeram neki luksuz, ali plaća nije dovoljna. Dok su mi djeca bila mala, radio sam od jutra do mraka. Često sam djecu ostavljao u krevetu i našao ih tamo.



Da li ste ikada osjećali potrebu da učinite nešto lično za sebe?

Imao sam želja, ali nije bilo mogućnosti za sve. Nikada nisam gradio kule u zraku, najvažnije mi je bilo odgojiti djecu, pa onda u penziju, i živiti u miru.



Osamljena gomila

Vi, druže Špiriću, spadate u "tehničku inteligenciju". Inženjer ste arhitekture. Čini mi se da dio te inteligencije ima prilično uske okvire unutar kojih zadovoljava svoje interese. To su stručnjaci, specijaliste, cijenjeni su kao takvi, ali van toga svode se, i sam ne znam zašto, na jednu dimenziju. Jedan filozof ih je zgodno nazvao "učenim barbarima".



Znate, radi se o meni lično pa mi je malo teško govoriti, ali eto zbog istine moram reći da mi je zapravo teško što nastojim da opširnije obuhvatim svijet. Biti širok nije uvijek pohvalno. Znači zapravo da se čovjek rastrčao, svaštari, pa mu je onda teško da bude u svemu solidan. Onaj koji se orijentirao u jednom smislu, jednoj dimenziji, postići će veći efekat, dok ću ja morati provesti još dosta godina u solidnom učenju da uobličim jedan svoj svijet. Taj svijet će onda biti, istina, fantastičan, ja sam već sada sretan kad ga zamislim. Svakako meni je lakše da nađem pribježište. Ja znam pročitati neku knjigu, nešto nacrtati ili napisati, zatim mogu razgovarati s nekim...



Vi se, dakle, uvijek bavite stvarima koje vas interesiraju. Sada dok razgovaramo vi ste jednako prisutni i aktivni kao i na "pravom" radnom mjestu.

Da, to je zapravo isti napor, zajednički napor. Ja se odmaram od jednog posla kad razmišljam o drugome.



Razmišljate li kada o starijoj generaciji?

Da. Oni su više bili angažirani praktičnim problemima, preživljavanjima, vegetiranjima. Radili su, radili i radili. Oni nisu mogli razviti svoje unutrašnje potencijale i neke unutrašnje želje. Mnogi od njih imali su u sebi nešto što se moglo razviti, ali se nije razvilo jer nikad nije bilo dovoljno para da si čovjek priušti ono što ja nazivam "san" života. San, jedno sanjarenje. A svi mi zapravo volimo sanjariti, više nego se praktično boriti s nekim ili za nešto.



Šta je to svijet starije generacije?

Zbog nečega oni su emotivno orijentirani prema familiji. Gotovo isključivo. Oni zapažaju procese u svijetu, ali ih gledaju iz distance, opažaju formu. Vjerojatno ih je društvo prisililo da punu pažnju posvete svom poslu te ostale stvari gledaju kao kroz magnovenje.



Kako proširiti i produbiti taj nazor na svijet?

Potrebno je naći nove vrijednosti, a možda je potrebno i da ljudi razbiju u sebi onaj svoj "ja", da nađu vrijednosti izvan sebe.



Čovjek može preživjeti s dvije, tri pjesme ili s nekoliko misli niz godina tuge. Ali kako preživjeti s izgubljenim pjesmama i krivim mislima?

Treba početi prave pjesme pjevati. Ako govorimo o građevinskim radnicima, oni nemaju ni novaca ni vremena, niti se netko brine da produbi njihov nazor na svijet. Na svu sreću građevinarstvo je vrlo široko po svom tehničkom i industrijskom sadržaju pa su oni emotivno relativno bogati iako nemaju gotovo nikakvog smisla za apstraktno razmišljanje.



U redu, ali što učiniti s onima koji nadu crpe iz vrijednosti koje odumiru?

Takvim je ljudima poljuljan njihov moral. Nove im vrijednosti ne dolaze, u njima kao da je nešto puklo.



Ne postaju li oni tada dio one čuvene "osamljene gomile"?

Moguće je. Na svaki način s ljudima se nešto dešava. Prije ili kasnije, ali do toga dolazi u svakom slučaju. Čovjek se sukobi sa starim iluzijama, a ako ne nađe ništa novo, osjeti se sputan. Na primjer kada se doseli iz sela u grad. Tada mu se jedna svjetla gase, a druga se ne pale. Ostaje stari ponos, prkos, a dolazi osamljenost. Javlja se otuđenje u ambijentu s defektnim urbanizmom, dolazi do kraha čistog srca, sve se zavrti oko dinara, i ako ima banalan posao čovjek lako izgubi dah, kao da stvara oko sebe neku opnu i odbija svaki problem.



Kaže se: čovjek je čovjeku najveća potreba.

Danas je čovjeku najveća potreba automobil i dinar. A kontakti su se među ljudima jako ohladili.



Nova društvena svijest

Jednom sam pročitao da su biolozi došli do zaključka da je 9/10 svega što je do sada živjelo nepovratno propalo, naprosto izumrlo. Možda nije umjesno praviti usporedbe s biologijom, ali postavljam si pitanje što ljudi s, tako da kažem, rasprsnutim vrijednostima ostavljaju budućnosti?

Samo rad, ništa drugo. Čovjek može iza sebe ostaviti jednu materijalnu i jednu duhovnu vrijednost. Duhovnu vrijednost mnogi ne ostavljaju jer je nemaju ni definiranu, oni nemaju svoj svijet. Stari je razrušen, a novoga nema; ni malog, ni većeg, ni najvećeg.



Nedostaje im vjerojatno neka zajednička svijest?

Prije je postojala klasna svijest.



Ali nova društvena svijest još nije formirana?

Nije. To je jedan priličan konglomerat, neki ciljevi se tek naziru. Mnogima treba novu svijest stvoriti netko drugi da bi se oni ubacili u njega. Među njima su mnogi prije imali volju da se bore, ali su se prilično iscrpili i danas je više nemaju. Oni su zapravo umorni borci.



Da li se društvo može na njih osloniti?

Na one koji su zašli u godine ne vjerujem, jer su oni već stvorili svoje oklope, ali s ostalima bi se još moglo mnogo toga učiniti. Oni nisu jaki kao pojedinci, ali je njihov zbroj jak. Nisu to ljudi koji pripadaju nekoj određenoj profesiji ili sloju. Zapravo se nikada ne zna tko su ljudi na koje se možemo osloniti. To je stvar slučaja, ti se ljudi otkrivaju kroz praksu i tako ih susrećemo.



Zašto je to tako?

Ne postoji, znate, jedna organizirana stvarnost. Zbog toga mnogi često i ne saznaju da idu istim smjerom. Kad bi to oni znali, njihov napor bi bio ujedinjen i oni bi bili bolji. Ovako sve ostaje slučajnost koja u životu uopće igra jednu ogromnu ulogu. Samo to nije dobro, jer ljudima onda fali jedna šira društvena svijest, oni imaju tu svijest često jedino na nivou svoga kolektiva. To je njihov raspon. Ostalo oni ne mogu izgutati, a u tom slučaju mnogo zavisi od tehnokrata i birokrata.



Da?

Da, sigurno, ali je isto tako sigurno da se u posljednje vrijeme ta potencija poljuljala.



Da li je to trenutak za one koji su izgubili dah?

Samo ukoliko im se ostvare uvjeti o kojima recimo sanjaju, kad im se povrati vjera da se mogu boriti. Oni će se tada boriti, jer oni nisu fizički umrli nego samo duhovno. Oni osjećaju da postoji jedan zid kroz koji se ne može, ali ako taj zid oslabi i ako se dokaže da je vid slab, oni će se opet boriti. Jer oni znaju da su individualno nevažni, ali njihov zbroj je nešto drugo. Oni su po svojoj masi već jedna sila, ako se poklone jednom smjeru, oni će sigurno gurnuti ogromnu kompoziciju...