Caroline Alexander  

“GRANATNI ŠOK” – PARADIGMATSKA OZLJEDA

Šrapnel minobacača, granata i naročito artiljerijskih projektilnih bombi odnio je 60 posto od 9,7 milijuna vojnih žrtava u Prvom svjetskom ratu. Vrlo brzo je zamijećeno da mnogi vojnici koji su bili izloženi eksplozijama granata, u prihvatne stanice stižu ozlijeđeni, ali bez vidljivih rana. Umjesto od tjelesnih ozljeda, činilo se da pate od izvanrednog stanja šoka uzrokovanog silinom eksplozije. Taj novi tip ozljede, zaključuje jedan britanski medicinski izvještaj, bio je, kako se činilo, “posljedica same eksplozije, a ne projektila koji je njome lansiran”. Drugim riječima, činilo se kao da je neka mračna, nevidljiva sila prošla kroz zrak, nanoseći vojnicima dotad neviđene neurološke ozljede.

POSLJEDICA SNAŽNOG POTRESA MOZGA? “Granatni šok” ili “šok od granate”, pojam koji će se ustaliti kao naziv za gore opisani fenomen, prvi je put upotrijebljen u britanskom medicinskom časopisu The Lancet, u veljači 1915. godine, samo šest mjeseci nakon izbijanja rata. U utjecajnom članku, Charles Myers, kapetan satnik Medicinskog korpusa britanske kraljevske vojske, bilježi “izvanredno veliku sličnost” među simptomima koje je zamijetio kod trojice vojnika koji su bili izloženi granatnim eksplozijama: pacijent br. 1 preživio je šest ili sedam eksplozija granata u svojoj okolini; pacijent br. 2 proveo je 18 sati pod zemljom nakon urušavanja rova uslijed eksplozije granate; pacijenta br. 3 eksplozija je srušila s gomile cigli visoke četiri i pol metra. Simptomi svakog od trojice muškaraca uključivali su “sužavanje vidnog polja”, gubitak njuha i okusa, te djelomični gubitak pamćenja. 

Medicinsko stajalište isprva je polazilo od zdravorazumskog uvjerenja da je ozljeda tjelesne prirode, tj. da se radi o posljedici snažnog potresa mozga. Granatni je šok stoga isprva okarakteriziran kao tjelesna ozljeda, a vojnik koji je od njega patio, stjecao je pravo na mogući otpust i vojnu mirovinu, kao i na nošenje “ranjeničke vrpce” na uniformi. No s vremenom, među vojnim i medicinskim vlastima jača uvjerenje da mnogi od vojnika koji su pokazivali karakteristične simptome granatnog šoka – drhtanje “nalik onom želea”, glavobolje, tinitus ili zvonjenje u uhu, vrtoglavice, smanjenu sposobnost koncentracije, zbunjenost, gubitak pamćenja, poremećaje sna – nisu bili ni blizu eksplodirajućim granatama. Umjesto granatnom šoku, njihovo se stanje pripisivalo “neurasteniji” ili slabljenju živaca: laičkim rječnikom rečeno, živčanom slomu pospješenom groznim stresom rata. 

Organska ozljeda uzrokovana silinom eksplozije ili neurastenija, psihijatrijski poremećaj uzrokovan užasima suvremenog ratovanja? Nažalost, struka je pribjegla ne odveć sretnom rješenju podvođenja oba stanja pod jedinstveni pojam “granatnog šoka”. Rano 20. stoljeće bilo je doista “nervozno” doba, u kojem još uvijek relativno recentni udar nove industrijske tehnologije na stare senzibilitete dovodi do razvoja brojnih živčanih oboljenja. Narednih ratnih godina medicinska se stajališta mijenjaju pod utjecajem novih otkrića na području psihijatrije, što dovodi do toga da se većina slučajeva granatnog šoka počinje tumačiti kao emocionalni slom uzrokovan nečuvenim i teško zamislivim užasima rovovskog ratovanja. To objašnjenje imalo je i prigodni praktični ishod: ako je ozljeda psihičke, a ne tjelesne prirode, onda vojnik nema pravo na “ranjeničku vrpcu”, a ako nema status ranjenika, može ga se vratiti na bojišnicu.

ISKUSTVO, ANAMNEZA, LIJEČENJE Iskustvo izloženosti udaru eksplozije, odnosno, da se poslužimo frazom iz onoga doba, “dizanja u zrak”, na upečatljiv se način opisuje u bilješkama iz medicinskih kartona, memoarima i pismima iz onoga vremena. “Čuo sam zvuk sličan tutnjanju ekspresnog vlaka kako mi se približava nevjerojatnom brzinom, proizvodeći glasan zvuk nalik zujanju ili zavijanju”, prisjeća se 1916. godine mladi volonter Američkog crvenog križa, opisujući nadolazeći artiljerijski projektil. “Sve više se približavao i ja sam se pitao kada će eksplodirati. U trenutku kada se činilo da je točno iznad nas, doista je eksplodirao, s rasprskavajućim udarom od kojega se zemlja zatresla. Bilo je užasno. Potres se činio kao udarac u lice, u trbuh, u svaki dio tijela, kao kad vas iznenada u oceanu obori golemi val.” 

Do 1917. godine među medicinskim se osobljem ustalilo mišljenje da je pojam “granatni šok” najbolje izbjegavati. U kartone pacijenata za koje se činilo da pate od njega, najčešće se bilježilo: “Čeka na dijagnozu (živčano oboljenje)”. Stanje vojnika smještenih na psihijatrijski odjel, specijalisti su označavali ili kao “granatni šok (ozljeda)” ili “granatni šok (bolest)”, pri čemu se potonja dijagnoza postavljala u slučajevima kada pacijent nije bio u blizini eksplozije. Pacijente se potom prebacivalo u centre za liječenje u Britaniji ili Francuskoj, gdje su se oporavljali pod budnim okom specijalista za neurologiju, sve dok ih se ne bi otpustilo kući ili vratilo na bojišnicu. Časnicima je katkad dozvoljavan konačni period oporavka prije povratka u središte rata ili svijeta rada, tijekom kojeg bi se rekuperirali u nekom manjem, često privatno financiranom centru za oporavak, smještenom u mirnom, udaljenom mjestu. Jedan od takvih centara bila je i Kuća Lennel (Lennel House) u škotskom gradu Coldstreamu.

POMOĆNA BOLNICA LENNEL Pomoćna bolnica Lennel, privatni dom za oporavak časnika, bila je seosko imanje u vlasništvu bojnika Waltera i lady Clementine Waring, koje je, poput brojnih drugih privatnih domova diljem Britanije, pretvoreno u centar za liječenje. Imanje je obuhvaćalo ladanjsku kuću, nekoliko farmi i pošumljeno zemljište. Prije rata, Lennel je bio uživao velik ugled kao imanje s najljepšim talijanskim vrtovima u Britaniji. Ali značaj koji je zadržao sve do danas, zahvaljuje ne vrtovima, nego omanjoj zalihi bilježaka o medicinskim slučajevima, među ostalim, i o žrtvama granatnog šoka u Prvom svjetskom ratu. Nažalost, oko 60 posto britanskih vojnih dokumenata iz tog rata uništeno je u bombardiranjima za vrijeme Drugog svjetskog rata, zbog čega o granatnom šoku, premda najpoznatijoj ozljedi Velikog rata, svjedoči relativno mali broj osobnih medicinskih podataka. Ipak, dosjei iz Pomoćne bolnice Lennel (danas pohranjeni u Škotskom nacionalnom arhivu) preživjeli su desetljeća nakon oba svjetska rata, skriveni u gomili kućnih potrepština, u metalnoj kutiji u podrumu Kuće Lennel.  

Godine 1901., istaknuti časnik i veteran Burskog rata te liberalni zastupnik u Parlamentu, bojnik Walter Waring, oženio je lady Susan Elizabeth Clementine Hay, dovevši je potom u Kuću Lennel. Većinu rata bojnik provodi u uniformi, na dužnosti u Francuskoj, Solunu i Maroku, pa zadatak nadgledanja pretvorbe Kuće Lennel u dom za oporavak neurasteničnih vojnika prelazi u ruke lady Clementine. Godine 1914., kći desete markize od Tweeddalea – za prijatelj(ic)e, “Clemmie” – napunila je 35 godina. Njen unuk, sir Ilay Campbell od Succotha, i njegova supruga, lady Campbell, s ljubavlju je pamte kao veselu, zabavnu i šarmantnu osobu, te općenito, kao ugodno društvo.

Časnici koji su u Lennel stizali uglavnom iz lječilišta u Londonu i Edinburghu, u ladanjskoj su kući primani kao gosti. Atraktivno stubište od hrastovine dominiralo je ulazom u Lennel i vodilo ispod ukrasne staklene kupole na gornji kat, gdje je svakog od časnika čekala vlastita, ugodna spavaća soba s prozorima koji su se otvarali prema vrtu ili nudili pogled na šume i brda Cheviot iza njih. Pretpostavlja se da je kuća odjednom mogla primiti svega dvanaest pacijenata. Na donjem katu, privatna radna soba bojnika Waringa za njegove je odsutnosti pretvorena u časničku menzu, a ljubiteljima pisane riječi na raspolaganju je bila i knjižnica. Služenje obroka odvijalo se pod budnim okom domaćice, lijepe i sitne lady Clementine. 

Život u Kući Lennel slijedio je poznatu i suptilno strogu rutinu dobro vođene ladanjske kuće, koja je uključivala služenje obroka u točno određeno vrijeme, razonodu i posluživanje čaja na terasi. Članovi/ce obitelji lady Clementine slobodno su komunicirali/e s gostima/časnicima; oni su, pak, najviše uživali u društvu “Kitty”, najmlađe kćeri i domaćice (u trenutku izbijanja rata imala je godinu dana). Tijekom dana časnici su bili zabavljeni šetnjama, prijateljskim razgovorima, sviranjem klavira, stolnim tenisom, pecanjem, igranjem golfa, vožnjom bicikla i poluformalnim obrocima, ali se navečer svaki od njih povlačio u vlastitu sobu, gdje se u samoći suočavao sa stanjem koje ga je dovelo u tu oazu mira.

TRETMAN SIMPTOMÂ (NE)FORMALNIM TERAPIJSKIM POSTUPCIMA “Ima grozomorne snove o epizodama iz rata – osjeća se kao da tone u krevet”; “Dobro spava, ali hoda u snu, što mu se nikada prije nije događalo: sanja o Francuskoj”; “Nesanica s grozomornim snovima o borbi”; “Uglavnom sanja mrtve Nijemce... Pati od strašne grižnje savjesti zbog ubijanja Huna”. Šture bilješke o medicinskim slučajevima, prosječne duljine od tri stranice, predstavljaju svakog časnika navodeći njegovo ime i dob, civilnu adresu te detalje o njegovoj pukovniji i službi, a uključuju i kratak odlomak naslovljen “Obiteljska povijest”. Potonji u pravilu navodi moguću povijest živčanih oboljenja u obitelji, te podatke o tome jesu li roditelji pacijenta još uvijek živi, odnosno, ima li pacijent možda brata koji je poginuo u ratu. Obrazovanje, profesionalni život i procjena časnikova temperamenta prije sloma također su pomno zabilježeni. Primjerice, u trenutku dolaska u Kuću Lennel, 23-godišnji satnik Kyle u službi je proveo tri godine i tri mjeseca; prije toga “intenzivno se bavio sportom, u potpunosti uživao u životu, nije imao živčanih problema”. Brigadni general McLaren također je bio “ljubitelj sportova na otvorenom” (tradicionalno mjerilo britanskog mentalnog zdravlja) no nije imao “mnogo prijatelja”. 

Neurasteničnim vojnicima na raspolaganju su stajali razni oblici liječenja. Najzloglasniji među njima zacijelo su terapije elektro-šokovima dr. Lewisa Yeallanda, primjenjivane u londonskoj Nacionalnoj bolnici za paralizirane i epileptičare, gdje je, prema tvrdnjama samog Yeallanda, lijek “primijenjen na gotovo 250 slučajeva” (ne zna se koliko je među njima bilo civila). Yealland je tvrdio da njegova terapija može izliječiti najčešće “histerične poremećaje ratovanja” – drhtavicu i mucanje, paralizu i poremećaje govora – ponekad u toku jedne jedine (sumnjive) polusatne sesije. Ostali oblici terapije obuhvaćali su električne vruće kupke, mliječne dijete, hipnozu, štipaljke i naprave koje su mehanički pomicale umrtvljene udove iz njihovih ukočenih položaja. S izbijanjem rata i prepoznavanjem granatnog šoka kao jedne od njegovih najučestalijih boljetica, liječenje postaje suosjećajnije. Odmor, mir i tišina, u kombinaciji s umjerenim rehabilitacijskim aktivnostima, postaju prihvaćenim režimom njege, kojem se ponekad pridodavala i psihoterapija.

Iako su časnici u Lennelu bili pod medicinskim nadzorom, ostaje nejasno kojim ih se, konkretno, tretmanima podvrgavalo. Pristup lady Clementine bio je praktičan i zdravorazumski. Njen unuk, sir Ilay, navodi da je bila među ranim pobornicima radne terapije (u Lennelu se naročito poticalo slikanje). No važnije i od prirode liječenja bilo je, dakako, središnje, goruće pitanje naravi samog problema. 

Simptomi zabilježeni u dosjeima, poznati iz literature onoga vremena, dovoljno su jasni: “lupanje srca – strah od gubitka svijesti... osjećaj gušenja, stezanja grla”; “sada se osjeća izmoreno i ima bolove u predjelu srca”; “depresija – pretjerane reakcije – nesanica – glavobolje”; “Nervoza, klonulost, uznemirenost iznenadnim zvukovima”; “Pacijent se boji pucnjave, smrti i mraka... Dok ne spava, vizualizira sakaćenja kojima je svjedočio i osjeća strah od snažne paljbe”; “Pati od depresije jer se nije u stanju nositi s jednostavnim problemima, pati zbog boli u predjelu očiju.”

INSTITUCIONALNI POGLEDI NA GRANATNI ŠOK, 1919.-2009. Službeni izvještaj Odbora Ministarstva obrane za istraživanje granatnog šoka, sastavljen na kraju rata, žalobno zaključuje da se “granatni šok manifestira na dva načina – kao potres ili šok uzrokovan tjelesnim ranjavanjem, odnosno, kao emocionalni šok” – te da “postojeći dokazi govore o relativno malom udjelu (5 do 10 posto) žrtava tjelesnog šoka, uzrokovanog rasprskavanjem granate”. Dokazi o ozljedama uzrokovanim “tjelesnim šokom” uglavnom su anegdotalni, najvećim dijelom utemeljeni na opaskama starijih časnika s bojišnice – a mnogi među njima su bili veterani ranijih ratova – većinom očito skeptični prema novom pokušaju da se objasni ono što su oni sami tumačili kao gubitak hrabrosti. “Nove divizije često pate od ‘granatnog šoka’ jer si vojnici umišljaju da je takvo što dio europskog ratovanja”, primjećuje višestruko odlikovani časnik, bojnik Pritchard Taylor. S druge strane, savjetnik za neuropsihijatriju Američkog ekspedicijskog korpusa izvještava o mnogo većem postotku šoka uzrokovanog tjelesnim ranjavanjem: 50 do 60 posto žrtava granatnog šoka u bolnici u kojoj je bilo stacionirano, tvrdilo je da bi, “nakon što bi ih oborila granata, gubili svijest ili pamćenje”. Nažalost, podaci o okolnostima takvih ozljeda prilično su nasumični. U teoriji, od medicinskih se službenika tražilo da na obrascu za ozljede svakog pacijenta navedu je li se dotični bio našao u blizini rasprskavajuće granate, no u kaotičnoj, mahnitoj praksi obrade velikog broja žrtava u preopterećenim poljskim stanicama, taj važan detalj često se ispuštao. Ipak, bilješke o pacijentima iz Lennela pokazuju da je izniman broj “neurasteničnih” časnika bio podvrgnut izravnim, nasilnim eksplozijama: “U savršeno dobrom stanju sve dok nije oboren kod Varennesa... nakon toga tjednima ne može spavati”; “Nekoliko puta raznesen: nedavno zamijetio živčanu rastrojenost”. Brojni su slučajevi časnika koje zatrpavaju, obaraju, omamljuju, potresaju eksplodirajuće granate. 

Godine 2009. Američka agencija za napredne obrambene istraživačke projekte (Defense Advanced Research Projects Agency; skraćeno DARPA) objavila je rezultate dvogodišnjeg istraživanja, vrijednog 10 milijuna dolara, o učincima siline eksplozije na ljudski mozak. To istraživanje ne samo da je unaprijedilo mogućnosti suvremenog liječenja, već je i bacilo novo svjetlo na stari problem granatnog šoka. Istraživanje otkriva da djelomična traumatska ozljeda mozga (dalje u tekstu: TOM) ponekad ne pokazuje nikakve vidljive znakove traume: pacijent katkad nije ni svjestan da je pretrpio ozljedu. Dijagnosticiranje TOM-a dodatno otežavaju klinička obilježja – smanjenja sposobnost koncentracije, poremećaji sna, promjene raspoloženja – koja dijeli s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP), koji je pak posljedica izloženosti traumatskom događaju. “Netko može pretrpjeti ozljedu mozga i biti uvjeren da pati od PTSP-a”, kaže pukovnik Geoffrey Ling, voditelj DARPA-ovog istraživanja. Razliku između dva stanja, PTSP-a i TOM-a, dodatno naglašava najvažnije otkriće studije: naime, na nižim razinama mozgovi izloženi eksplozijama ostaju strukturno netaknuti, ali stradavaju od upale. Tu uzbudljivu mogućnost kliničke dijagnoze nagovijestile su spoznaje iz doba Prvog svjetskog rata, o tome da uzorci spinalne tekućine vojnika izloženih eksplozijama otkrivaju promjene u stanicama bjelančevina.

DRUGAČIJI LJUDI, IZGUBLJENI U MORU BROJKI I ZABORAVA “Nikada ne znate kako će se čovjek ponijeti u borbi”, primjećuje stariji časnik u izvještaju Odbora Ministarstva obrane iz 1922. godine: upravo su od ove bolne istine samootkrića strahovali pacijenti u Lennelu. Izdavali su ih mucanje i drhtanje koje nisu mogli kontrolirati, zabrinjavajući manjak koncentracije, njihova nemuževna depresija i klonulost. Niti jedan popis kliničkih simptoma, sadržan u pisanim dokumentima, ne može u potpunosti obuhvatiti sve boljke pacijenata koji pate od granatnog šoka. To je možda najefektnije prikazano u stravičnim ratnim filmovima, namijenjenima obuci medicinskog osoblja, koji prikazuju trzavicu, nekontrolirano drhtanje i uznemirujuće prazne poglede. “Svakako, čovjek je ovdje sretao ljude koji su bili – drugačiji”, prisjeća se sir Ilay ozlijeđenih veterana koje je viđao kao dijete. “Objašnjavali su nam da je to zato što su ti ljudi bili u ratu. No nas su odgojili da budemo pristojni, da se ne uzrujavamo.” 

Moguće je da su upravo socijalne, a ne medicinske vještine ono što je lady Clementine omogućilo da pomaže i tješi ozlijeđene muškarce koje je put nanio u Lennel. Ako je i bila uznemirena prizorima i zvukovima koji su ispunjavali njen dom, čini se da to nije pokazivala. Da su i ona i njena instinktivna metoda liječenja bili blagotvorni, vidljivo je i iz možda najizuzetnijeg dijela arhiva u Lennelu: pisama koje su časnici pisali svojoj domaćici nakon što bi napustili Lennel. “Nisam u stanju adekvatno izraziti zahvalnost koju osjećam prema Vama, zahvalnost za ljubaznost i gostoljubivost koju ste mi iskazali”, piše poručnik Craven, kao da zahvaljuje na ugodnom vikendu na selu. Većina pisama obuhvaća i po nekoliko stranica; anegdote obilježene nestrpljenjem, kao i izrazi tjeskobe i sumnje, ukazuju na iskrenost osjećaja pisaca. “Jeste li zaista i iskreno mislili da sam dobrodošao u Lennel, ako mi se ikada ukaže prilika za ponovni posjet?”, s čežnjom pita jedan časnik. 

Dio pisama pisan je u hotelima, u iščekivanju odluka medicinskih odbora. Većina časnika nadala se povratku na dužnost, ali s manje obaveza i opterećenja, odnosno dostojanstvenom nastavku službe, pošteđenom zastrašujućih opasnosti. “Medicinski odbor poslao me ovamo na dva mjeseca lakše dužnosti. Nakon toga očekuje me povratak u borbu!”, piše poručnik Jacob. Neke je užurbanost vanjskog svijeta prebrzo snašla: “Često me živciraju sitnice, a i ponovno sam počeo mucati”, priznaje jedan časnik. Nekolicina njih piše iz drugih bolnica: “Nemam pojma kako ili kada sam stigao ovamo”, u pismu lady Clementine navodi poručnik Spencer. “Ne znam što mi se zapravo dogodilo kad sam se razbolio, no iskreno se nadam da ćete mi oprostiti ako sam Vam prouzročio bilo kakvu neugodnost ili smetnju.”

Na kraju rata, legije veterana koji su patili od granatnog šoka izgubile su se u maglama povijesti. Ipak, povremeno ih se dâ nazrijeti, skrivene, primjerice, u brojnim književnim djelima iz toga razdoblja. Najvidljiviji su ipak u dokumentima Ministarstva mirovinskog sustava, pod čiju je skrb potpalo 63.296 neuroloških slučajeva. Nažalost, taj broj ne samo da s godinama nije opadao, već je nastavio rasti: do 1929. godine, više od desetljeća nakon završetka rata, popeo se na 74.867. Usprkos tome što je tek 10 posto od 1 663 435 vojnika ranjenih u ratu dijagnosticiran granatni šok, istraživanje tog stanja (emocionalnog, tjelesnog ili psihofizičkog), karakterističnog za Veliki rat nije se sustavno nastavilo u poslijeratnom razdoblju.

Nakon završetka Velikog rata, bojnik Waring obnašao je parlamentarnu dužnost privatnog tajnika Winstona Churchilla. Za svoj rad u Kući Lennel, lady Clementine dodijeljen je orden Britanskog carstva. Umrla je 1962. godine, u vrijeme kada su pisma i dokumenti iz doba njenog ratnog djelovanja već bili pospremljeni u podrum Kuće Lennel; moguće je da diljem Britanije postoje i druge ladanjske kuće sa sličnim spremištima. Sâm Lennel, koji je obitelj prodala 1990-ih godina, danas je dom za starije i nemoćne osobe.