Strategije umjetničkog istraživanja i pozicije izazivanja post-nacističkih kulturnih prostora u nastupu Sanje Iveković na Documenti 13
Postoji samo nekoliko međunarodno poznatih umjetnika koji su pozvani da sudjeluju više nego jednom na Documenti, najvećoj i najprestižnijoj međunarodnoj izložbi koja se održava svake pete godine u Kasselu u Njemačkoj. Tijekom prošlog ljeta hrvatska umjetnica Sanja Iveković sudjelovala je na Documenti četvrti put (Documenta 8, 1987., Documenta 11, 2002., Documenta 12, 2007., Documenta 13, 2012.), na njezinom trinaestom izdanju kojega je kurirala američka kustosica Carolyn Christov-Bakargiev i koje je na svoje izložbe i programe predstavljene u različitim prostorima u Kasselu privuklo 860 000 posjetitelja.
Bilo je glasina da je većina umjetnika koji su sudjelovali na Documenti 13 pozvana da posjete specifične, politički “kontaminirane” lokalitete u susjedstvu Kassela relevantne za njihove umjetničke radove. Od posebne važnosti bilo je putovanje u Breitenau, nacistički edukacijski i radni kamp. Smješten kojih 15 km južno od Kassela i osnovan 1933. godine, prvotno kao odgojna ustanova, Breitenau je evidentno bio najočitija destinacija. U ovom tekstu posebno ću se referirati na dvodijelni istraživački projekt Sanje Iveković Neposlušni/e (The Disobedient, 2012.). Prvi dio Neposlušni/e (Revolucionari/ke) (The Disobedient (The Revolutionaries) sastoji se od instalacije izložene u Neue Galerie, a drugi dio Neposlušni/e (Razlozi za privođenje) (The Disobedient (Reasons for Imprisonment) sastoji se od plakata predstavljenih na raznim javnim mjestima na Documenti 13, a koji su bili rezultat njezinog posjeta Breitenau i njezinog istraživanja različitih, s njim povezanih arhiva.
Potraga za brojem Tijekom posljednjih nekoliko godina u našem suvremenom društvu rasizirani odnosi postali su naglašeniji, što je postavilo pitanje njihove genealogije i analogije s njihovim povijesnim prethodnicima. (Milevska, 2009.) Postoji stereotipna pretpostavka koja dominira na Balkanu i u istočnoj Europi u umjetničkim i akademskim kontekstima: ta da je rasizam nešto što se istočne Europe ne tiče te da smo, zato što je Europa pretežno “bijela”, mi daleko od rasizma, to jest, od “onog” fenomena nužno povezanog s “rasom” u najjednostavnijem biološkom načinu shvaćanja rasa – kao podjele ljudi na crnu, bijelu ili žutu rasu. Naravno, takva pretpostavka sasvim briše nacional-socijalističko razdoblje i negira ikakav kontinuitet između suvremenih društava i njegovih antihumanističkih zločina i antifašističkog otpora. U tom smislu držim da je važno priznati ovogodišnji pokušaj Documente 13 da se pozabavi ovim osjetljivim pitanjem, no važno je također pronaći granice njezinoj spremnosti da se lati problema temeljito i otvoreno kroz predstavljene umjetničke projekte.
Strategije umjetničkog istraživanja Sanje Iveković, koje su u središtu njezina najnovijeg rada, bile su posvećene upravo istraživanju imaginarija iz nacional-socijalističkog razdoblja. Ovdje želim podsjetiti na to da je Iveković već na Documenti 11 predstavila projekt koji je, iako je bio osobniji, također koristio razne istraživačke strategije i referirao na isto razdoblje. Mislim na projekt Tražim mamin broj (Searching for my mother’s number, 2002.), koji je zapravo naglasio isprepletenost osobnog i političkog jer se u njemu umjetnica bavila biografijom svoje majke Nere Šafarić-Iveković, umrle 1988. godine.
Glavna motivacija njezinog starijeg projekta bilo je zatočenje umjetničine majke u Auschwitz i potraga za njezinim zaboravljenim tetoviranim “zatvoreničkim brojem”. Broj je postao metafora za sjećanje na jedan život te tako, prema umjetnici, ovaj projekt nije bio strogo ograničen na narativ o majčinoj biografiji. Projekt Tražim mamin broj zamišljen je kao “istraživanje u tijeku” koje je trebalo aktivirati sjećanje. Kao dio izložbe Documenta 11 (2002.), Sanja Iveković je u jednoj sobi Muzeja Friderecianum u Kasselu postavila istraživački ured nalik na arhiv. Prostor projekta postao je lokacija-događaj (site-event) gdje su posjetitelji mogli pratiti proces postupne potrage za tragovima tijekom koje su razne organizacije i svjedoci zamoljeni da daju detaljne informacije o majčinu zatočeništvu u Auschwitzu. Neprestano ažurirana izložba pokazivala je trenutni status istraživanja, u kojem su se sakupljali novi detalji i koje se razvijalo u različitim smjerovima. Paralelno s tim, posjetitelji su mogli pogledati tri videa, Čitanje maminog dnevnika (Reading My Mother’s Diary, 21 min, 16 sek), Obiteljska arhiva (Family Archive, 6 min, 53 sek), Sloboda (Freedom, 10 min, 44 sek). Iako je motivacija iza ovog projekta za Iveković značila veliku osobnu investiciju, umjetnica ga nije smatrala isključivo biografskim radom. Preciznije, budući da su različiti istraživački postupci bili ujedno tema i temelj mnogih njezinih prethodnih umjetničkih projekata, ovaj projekt postao je još jedan arhiv i time još više naglasio tanku liniju između osobnog, javnog i profesionalnog.
Istraga i plakati Neposlušni/e (Revolucionari/ke) predstavljen je kao instalacija koja se također bavila ranim nacional-socijalističkim razdobljem. On je izravna posljedica Ivekovićinog kopanja po lokalnim arhivima. Umjetnica je razvila svoj umjetnički proces istrage oko jedne jedine fotografije otkrivene u novinskoj arhivi. Fotografija koja je inspirirala jedan dio rada (objavljena u Hessische Volkswacht u travnju 1933. godine) prikazuje nacističkog časnika i magarca okružene bodljikavom žičanom ogradom na prepoznatljivoj lokaciji: fotografija je snimljena na Opernplatzu u Kasselu, preko puta Documentine glavne dvorane Friedrichsplatz. Prizor ukazuje na jednostavnu metaforu – onu da je koncentracijski logor bio namijenjen tvrdoglavim građanima (tvrdoglavim poput magaraca), a uz to je pozivao ljude da ne kupuju od Židova.
Uz predstavljanje fotografije i popratnog teksta, Ivekovićina instalacija u Neue Galerie uključuje muzejske vitrine ispunjene magarcima-igračkama koje supostavlja imenima pojedinaca koji se nisu pokorili nacističkom režimu u Njemačkoj i njegovoj opresivnoj politici protiv Židova, kao i imenima različitih “neposlušnih” osoba koje su se u dvadesetom i dvadeset i prvom stoljeću “tvrdoglavo” pobunile protiv različitih nepravdi širom svijeta. Imena Rosa Luxembourg, Martin Luther King, Che Guevara, Primo Levi ili Ahmed Basiony od Arapskog proljeća naglašavaju važnu ulogu singularnosti i pojedinačne žrtve za bilo kakav društveni projekt političkog otpora, bilo u prošlosti ili danas.
Drugi dio projekta pod naslovom Neposlušni/e (Razlozi za privođenje), 2012., sastoji se od šest plakata izvedenih u offsetnom tisku (svaki je tiskan u 100 primjeraka). Plakati, proizvedeni u suradnji s Documentom 13, predstavljeni su na reklamnim stupovima na raznim javnim prostorima u Kasselu i u različitim ustanovama: u podrumu Neue Galerie, Hessenland hotelu, Kulturbahnhofu, Sveučilištu u Kasselu, školama Martin Luther King i Paul Julius von Reuter, Landesgerichtu , Paritätischer Wohlfahrtsverbandu i Kunstuniversitätu. Dodatno izdanje manjih formata distribuirano je uz potporu Ayse Gulec iz lokalnog Kulturzentrum Schlachthof (Documentin projekt Maybe Education).
Tekst na plakatima navodi “legitimne” razloge koji bi mogli dovesti do zatvaranja neposlušnih pojedinaca ili skupina ljudi. Na primjer, umjetnica navodi “slušanje radija na radnom mjestu” ili “odbijanje noćne smjene koja mu/joj je dodijeljena” kao neke od razloga za privođenje. Postoje i parovi postera, različite verzije za muškarce i žene, jer su se razlozi za zatočenje muškaraca i žena razlikovali. Međutim, rad također donosi mnogo radikalnije otkriće – u dnu plakata umjetnica navodi logotipe sedam velikih njemačkih ili svjetskih brendova koji su profitirali od antisemitizma i holokausta. Prema umjetnici, logotipi su morali biti nanovo dizajnirani kako bi se izbjegla povreda autorskih prava i druge parnice. Osmi logo trebao je otkriti informacije o glavnom krivcu, jednom od glavnih sponzora Documente 13 – Volkswagenu – ali je umjesto toga mjesto ostavljeno potpuno prazno (nakon što je kustos odbio autoričin prijedlog da se logo rotira za 180 stupnjeva). To je zapravo otvorilo platformu za neku vrstu improviziranih aktivističkih akcija: tijekom prvih dana izložbe neki od praznih krugova postali su provokacija za “participativne grafite” od strane publike. To jest, Volkswagenov logo ionako je dodan na neke od plakata na različitim lokacijama, jer je dobro informiranim lokalnim aktivistima očito bilo jasno tko je na popisu najmoćnijih brendova nedostajao.
Imperijalizam i rasizam Želim reći da je odnos između imperijalizma i rasizma, kojeg se latila već Hannah Arendt, kroz ovaj rad jasno ustanovljen. (Arendt 1962:503-04) Zapravo, rasizam je, prema Arendt, samo sredstvo koje zamagljuje vid, dok imperijalizam djeluje prema svojim interesima koji bi se danas mogli staviti u kontekst neoliberalnog, probuđenog rasizma. Promjena logotipa i ostavljanje osmog mjesta praznim ukazuje na to kako institucionalna strategija imenovanja, brendiranja i posramljivanja prakse nastavljanja nacionalnog socijalizma u post-nacističkom prostoru dolazi do slijepe ulice, ali također otkriva da je umjetnica-istraživačica čvrsto odlučila pozabaviti se najdelikatnijim skrivenim tajnama iz prošlosti, razotkriti ih i kritizirati, tako dugo dok se one ne dotiču suvremene situacije i dokle god ne pokušavaju uspostaviti kontinuitet prošlosti s njezinim posljedicama u sadašnjosti.