10.3.2005.

Trpimir Matasović  

Grupna terapija

tema broja

Tekst je, po mogućnosti, uvijek potrebno čitati u kontekstu. No, da bi se i tekst i kontekst moglo objektivno sagledati, potrebno je i od jednog i od drugog imati kakav-takav odmak. No, kada trebam nešto reći o Zarezu, dolazim do dvostrukog problema: s jedne strane, kao jedan od onih koji stvaraju ovaj časopis, htio-ne htio moram biti pristran, te promatrati Zarez iz vlastite perspektive nekoga tko je unutra. Ako, pak, želim to svoje, ionako subjetivno čitanje Zareza kao teksta (i to ne samo u doslovnom smislu) staviti u kontekst, primjerice hrvatskog društva, kulture i/ili časopisne scene, i opet me involviranost u kontekst ograničava u objektivnosti. Stoga ovom prilikom niti ne želim pisati o onome što mislim o Zarezu, nego o tome kako ga doživljavaju oni čija je utopljenost u njegov tekst i/ili kontekst manja od moje, ili čak nepostojeća. U tom smislu, opažanja, ali i iskustva ljudi s kojima sam se susreo u nekoliko prilika kada sam predstavljao Zarez na nekim međunarodnim skupovima pokazala su se dragocjenima, ali i, ne manje važno, zbunjujućima, pa čak i međusobno kontradiktornima. Osim toga, jednako dragocjeno može biti i osluškivanje mišljenja ljudi koji, doduše, jesu uključeni u hrvatski društveni kontekst, ali čija povezanost sa Zarezom ostaje samo na čitateljskoj razini. S nekima od tih mišljenja mogu se i ne moram složiti, no činjenica jest da i oni stvaraju javno mnijenje o časopisu u kojem radim – a javno mnijenje, svidjelo se nekome ili ne, jest nešto što uvijek treba uzimati u obzir.

Göteborg

U rujnu 2002. pozvan sam da predstavljam Zarez na Europskom susretu časopisa za kulturu u Göteborgu. Osobno, bila mi je to prva prilika da u nešto većem opsegu vidim kakvi se časopisi za kulturu proizvode u Europi, koje je mjesto Zareza među njima, te što se može naučiti na iskustvima kolega koji se u svojim sredinama zacijelo susreću s istim ili sličnim problemima. Doduše, organizatori su cijeli skup uklopili u program Sajma knjiga u Göteborgu, pa je mogućnosti za interakciju sudionika dijekom tri dana, zapravo, bilo prilično malo. Svaki je od pedesetak sudionika imao tek tri minute za predstavljanje svog časopisa, što baš i nije mnogo, pogotovo za one od nas koji o sebi samima, kad god nam se pruži prilika, volimo razglabati nadugo i naši?oko. (Ovaj tekst tome je dobar dokaz.) Što sam, dakle, tom prilikom naučio o Zarezu? Na svoje nemalo iznenađenje, otkrio sam da je koncept dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja, koji izlazi u novinskom formatu, te, k tome, sadrži najvećim dijelom tekstove koji su izvorno pisani za njega, u europskom kontekstu svojevrstan kuriozum. Takvi časopisi inače ili izlaze rjeđe i u drukčijem formatu, ili je, pak, riječ o tjednicima ili dvotjednicima koji uglavnom prenose sadržaje iz drugih novinskih i/ili časopisnih izdanja.

Iskristaliziralo se tom prilikom još ponešto. Naravno, bila je tu opća neizostavna svakidašnja jadikovka o problemima financiranja, distribucije i privlačenja čitateljske publike, te o potrebi snažnije međusobne suradnje (Eurozine, koji je organizirao taj skup, projekt je osmišljen upravo u tu svrhu. No, zamjetno je bilo i da kolege sa “Zapada” redovito, što svjesno, što nesvjesno, stavljaju znak jednakosti između Europe i Europske unije, koristeći svaku priliku da dociraju kolege s “Istoka”. A, zapravo, kada se sve skupa zbroji i oduzme, časopisima za kulturu u Europskoj uniji, u biti, nije ništa mnogo bolje od onih izvan nje – ili bi se barem tako moglo zaključiti iz svakidašnje jadikovke, koja je manje-više ista i na “Zapadu” i na “Istoku”.

Bukurešt

Dvodnevni skup Časopisi  za kulturu kao forum dijaloga zemalja Jugoistočne Europe, održan u Bukureštu u prosincu 2003., ponudio je, naizgled, sličan okvir kao i skup iz Göteborga. No, naglasak na kontekst “jugoistoka” odnosno “Balkana” (pojma s kojim, čini se, u ovom dijelu Europe problema imaju samo Hrvati) bitno je utjecao i na ton svih diskusija. I opet je tu bila ista svakidašnja jadikovka, u čemu su ovaj put prednjačili brojčano najzastupljeniji rumunjski domaćini i njihovi kolege iz susjednih zemalja poput Bugarske i Moldavije. No, nasuprot nametnutoj konciznosti izlaganja u Göteborgu, vremenskog ograničavanja, barem u praksi, gotovo da i nije bilo. U toj svojevrsnoj grupnoj terapiji našao sam se u prilično čudnoj situaciji – Zarez je ondje, naime, doživljen kao časopis sa “Zapada”. Poteškoće s kojima se on sureće, koliko god bile istovrsne onima rumunjskih i inih kolega, predstavljaju “mačji kašalj” u odnosu na ono s čime se susreću domaćini skupa – ili barem to oni takvim doživljavaju.

No, upravo zbog tog njihova konteksta, koji je, čini se, još nezavidniji od onog hrvatskog, impresionirala me i kvaliteta i, još više, kvantiteta rumunjskih časopisa za kulturu. Spektar je iznimno širok, pa u njemu niti dvotjednik (ili tjednik) za kulturna i društvena zbivanja na novinskom formatu nije nikakva “egzotična” rijetkost, nego posve normalna pojava – samo u Bukureštu izlaze dva-tri časopisa, uz nekolicinu u drugim rumunjskim gradovima.

Beč

Nešto ranije iste te 2003., u rujnu, zajedno sam s kolegicama Katarinom Luketić i Agatom Juniku pozvan da sudjelujem u predstavljanju Zareza, koje je u Esslovom muzeju suvremene umjetnosti u Klosterneuburgu kraj Beča organizirano u sklopu izložbe Blut & Honig – Zukunft ist am Balkan. S obzirom na to da je bila riječ o zapaženoj izložbi, u okviru koje se održavao i niz kvalitetnih promocija, predavanja i panel-diskusija, sve smo se troje temeljito pripremili i raspodijelili uloge – Katarina je govorila o nastanku Zareza i kritičkom propitivanju novije hrvatske povijesti, Agata se usredotočila na pojam “alternativne” umjetnosti i način na koji se ona prezentira u Zarezu, dok sam ja pripremio svoju tada već višekratno iskušanu mantru o Zarezu kao prostoru otvorenom za “drukčije” i “različito”, s posebnim naglaskom na suradnju s aktivističkim udrugama nevladine scene.

No, umjesto u visoko sofisticiranom intelektualnom “europskom” kontekstu, najednom smo otkrili da se osjećamo kao “kod kuće”, i to daleko više nego što smo htjeli. Čak niti prevoditelju, inače vrlo simpatičnom gradišćanskom Hrvatu, nije baš previše bilo jasno o čemu mi to govorimo, a pojmovi poput, primjerice, “rodnih manjina” pokazali su se nepremostivim preprekama. Još smo veću zabunu izazvali među publikom, najvećim dijelom sastavljenu od bečkih Hrvata, koji su se ondje očito našli zato što se pojavio netko “njihov”, a ne zato što bi o temi o kojoj se govori išta znali ili bili išta voljni čuti, a kamoli razumijeti. Situacija je bila upravo “montipajtonovska” – mi smo pričali svoje, publici ništa nije bilo jasno, a jedino su se veleposlanik Vukov-Colić i njegova supruga (nekadašnja članica uredništva Zareza) evidentno dobro zabavljali u takvom kontekstu. Kao “točka na i” pojavilo se pitanje jedne djelatnice veleposlanstva, koju je, u njezinu rodoljubnom zanosu, silno zabrinulo što nije ništa čula o “nacionalnoj” kulturi.

Zagreb

U konačnici, sva su tri navedena primjera, zapravo, manje znakoviti u smislu stjecanja nekih novih znanja, a više u smislu onoga s čime se u vlastitoj sredini redovito susrećemo svi koji stvaramo Zarez. Jer, o njemu i inače najčešće diskutiramo ili s onima s kojima dijelomo iste ili slične stavove, ali i probleme (kao na skupovima u Göteborgu i Bukureštu), ili, pak, vodimo “razgovor gluhih”, kao što nam se dogodilo na predstavljanju u Beču. Skupina koja u sva tri slučaja nedostaje jesu oni koje Zarez potencijalno može zaintrigirati, koji na ono što Zarez nudi nisu gluhi, ali i koji, s druge strane, ne pristaju a priori na sve što im se nudi. Takve diskusije nije bilo ni u Göteborgu, ni u Bukureštu, ni u Beču, a, nažalost, uglavnom je nema niti u Zagrebu. I pet godina nakon osnutka, Zarezu je još potrebno ne samo da se u njemu kritički propituje hrvatski društeni, kulturni i časopisni kontekst nego i obrnuto – da taj kontekst propituje sam Zarez. Ovo prvo činimo, ili barem pokušavamo činiti, već 150 brojeva. Ono drugo, pak, uvijek je potrebno, no nadam se da će se i ta rasprava napokon izdignuti iz okvira paušalnih diskusija o tome je li bolji ovaj ili onaj časopis, je li neki od njih lijevi, a neki desni i slično – jer, taj nas pristup sam po sebi nije doveo ni do kakva korisnog zaključka.