Prenosimo priču hrvatske književnice i gošće Festivala europske kratke priče.
Autorica: Stanislava Nikolić Aras
***
– Bižite ljudi, bižite ljudi, dolaze Mupavci – ponekad bi viknula glasno, ali Gracijela je uglavnom mantrala kroz zube vukući na nogama po ulici raspadnute, muške cipele. Dan je prekinula oštra zvučna sirena za zračnu opasnost. Na taj znak za start sva su se vrata kuća otvarala. Iz kuhinja koje su vonjale po ručku izlazili su ljudi i kretali prema našoj ulici. Šjora Doma je počešljana poravnala suknju i staloženo zaključala zelena, drvena vrata svoje kuće. Jelka je brzo šepala iz svoje ulice pa su se srele na uglu i krenule zajedno. Starci Krpa i Sovo obojica nositelji spomenica iz NOB-a su sa štapovima tapkali kroz svoja kišom namočena dvorišta. Pršut četrdesetosmaš s rukama na leđima kao nezainteresiran uputio se sporo, eto tek tako, slučajno izišao u šetnju i nema se namjeru sklanjati od aviona. On je samo prolazio ulicom i pozdravljao susjede:
– Zdravi bili, gospođo Jele.
– Živili, živili šjor Krpa.
– Je li ovo zračna ili opća?
– Opća, opća ovo vam je opća – mudrovao je.
Sirena nas je izvrtala kao jezike iz cipela, kao rukave naopako, svih na ulicu, na pladanj da se ogledamo na ulaštenom licu novog, mladog rata.
Nekoliko generacija žena, staraca i djece muvalo se sada kamenim ribarskim selom. Mlade majke bile su neodlučne, da li to zaista znači da sada svi moramo napustiti svoje, do tog trena, tako bitne poslove i naprosto sjesti u neku sobu s vrećama pijeska na prozorima i tako tu čekati. Ulazile su i izlazile iz svojih dvorišta, dozivale djecu, pogledavale u nebo kao da gledaju hoće li staviti rublje sušiti jer možda će kiša. A ispod svega tišina koja se smjestila u dvorišta i kale, tišina i nelagodna smetnja zavukla se u konobe pa tu čuči i promatra sve kao maloumna. Osjećaj da se događa nešto smrtonosno i važno lebdio je u zraku, a sunce kod nas grije i mačke se sunčaju i lopta lupa o beton i kapara raste iz zida. Muškarci su ostavili polja salate i svoje leute vezali za kraj, obuli čizme iz rezerve oni koji su imali, a oni koji nisu brzo su dobili svoje. Noću su malim topom montiranim na zadnji dio kamioneta, mijenjali položaj i čekali da topovnjača iz kanala raspali paljbu. Ali nije. Svih pet dana koliko je stajala pred selom nije ispalila zvuka iz sebe. Jednog jutra je sivi brod s bijelim brojem odmilio u maglu, vojna lica su se rasplinula u južini. Otišli, napustili kasarnu. Crta, rez, gotovo. Ćao đaci.
Ja sam stajala na rivi s rukama u džepovima traperica i gledala kako odlaze ostavljajući za sobom bijelu brazdu. Momci na terasi kafića su tada skinuli hlače i uz gromoglasan smijeh pokazali guzice pučini. Okrenula sam se i pored crkve kamenom ulicom krenula kući. Pokušavala sam razlučiti kako se sada osjećam i brojala kamene ploče. Što ovo uopće za mene znači? Rat? Oko mene sve je bilo tiho. Moj otac bio je tamo daleko, s one strane, gdje moj glas ne može doći. Ja stojim tu, na obali mora, nježno je bablje ljeto načelo polja i sjene su drugačije. Samo to, ja vidim samo to. Počinje li za mene neki novi suludi proces ili neki završava? Kako da znam? Svjedočila sam novom postavljanju stvari s knedlom u grlu. Sjetila sam se sebe male kako sam u prevelikom sakou tatinog prijatelja s epoletama i s modrom bijelom šapkom pred ogledalom pjevala Zakuni se ljubavi, na ramenu mom i prošlost zaboravi u trenutku tom. Vrteći u glavi stari hit Srebrnih krila izbila sam na gornja vrata u svoju ulicu.
– Barba Sovo, imate li kutiju keksa u borši? – susrela sam starca koji je bez pozdrava ulazio u naše dvorište.
– O pa vi nemate ni boršu – inzistirala sam da me primijeti jer ovi su svi ljudi jedan po jedan ispunjavali naš dnevni boravak bez pozdrava pri ulazu u kuću i tu bi ostajali dok ih nekako ne bismo uspjeli nagovoriti da odu svojim kućama jer da nema više opasnosti.
– Rekli su da u torbi morate imati baterije, tranzistor, čisto rublje, bocu vode i kekse, barba Sovo, evo sjedite tu, Dobar dan – naglasila sam.
– Dobar dan – izgovorio bi napokon starac iz kojega je bazdio bijeli luk i neka mješavina smrada od dima, starosti i ustajalosti. Ispočetka me zabavljala ova igra Noine arke, gdje bi čitava povorka primjeraka ulazila k nama, ali onda je moja zajedljvost narasla kao pjena solne kiseline i lagano nagrizla gostoljubivost i suosjećanje. Gadili su mi se. Bila je to naprosto banda umiruće, smrdljive, polulude i nepristojne starčadi koja je lagano prduckala u naš trosjed i išla mi na živce. Zrakomlati, gonjače, ubodnice, dalekovidnice, kune i zvučne sirene, budnice i davorije, uniforme, zalutali meci, izvanredne vijesti dolazile su u rojevima. Sve mi je zajedno išlo na živce od prvog zamračenja zamračila sam se i ja, a nelagoda i bijes su se povećavali kako je vrijeme odmicalo. Posteri novog predsjednika s lentom kao neka poruga, gruba šala, bili su polijepljeni po izlozima poljoprivredne zadruge, kapelice, štale. Sa svih strana se kesio s rukama spojenim iznad glave. Izazivao mi je jezu. Noću sam skidala s gađenjem njegove slike sa zidova na kojima su bili grafiti Talking heads, Evribadi goez tu d pička materina, Živili partizani, Hajduk i sl.
Iako je sirena ubrzo najavila prekid opće, zračne ili već, bog te pita, koje opasnost, povorka staraca je milila asfaltom prema našoj kući jer je u našem dnevnom boravku bilo sklonište i njima se nije dalo vraćati s pola puta kad su već krenuli.
– Evo, svira kraj, možete se vratit – dobrohotno bi ih pokušala presresti. Kao da me nema produžili bi pored mene, a teta Jela je rekla:
– A šta ćemo sad kad smo već tu. Jučer su svirali opet kad smo se vratili.
– E, a šta ćete bezveze ić vamo tamo – rekla sam kroz smijeh poražena. Sklanjala se gerijatrija od projektila, gelera, krmača, haubica, pašteta, zvončića i sličnih novotarija. Gracijela je paradirala ulicama u sve većoj histeriji poput neke dječje igračke na navijanje, ponavljala kletve i upozorenja.
– Jeba van pas hrvatsku mater. Bižte jebaće vas mupavci. Njen pas Srđan trčkarao je za njom. Gracijela je cijeloga života čuvala vojno odmaralište Avala, iako je bila osebujnog karaktera s njom se do nedavno moglo komunicirati. Onda joj je pogled jednog dana postao dalek, a glas jak i sveprisutan, pukla je. Vikala gadarije, vršila nuždu javno na ulici, samo bi čučnula, a ispod nje bi potekao tanki potočić. Stalno je jadna izvodila cirkus.
– Mama, nemoj molim te kuhati čaj, nikad neće otići ako im ti budeš kuhala čaj i davala im kekse. Poslije ja moram usisavati i prati suđe. – Moja mama je šutke stisnutih usana spuštala veliki lonac pun vode na štednjak.
–Čuješ li, ne moraš im ti kuhati čaj, neće nikada otići – šaputala sam uz nju.
– Ajde pusti me – samo bi spustila niz bradu tu rečenicu kao pljuvačku. Vidjela sam kako ju tišti. Kako šuti i drži čeljusti skupljene. One jake kosti brade spustile su se sa strane i usnice stisnule u tanku ružičastu crticu. Što se njoj sve motalo po glavi, nije nikada izgovorila. U finalnom računu bivše blagajnice bivšeg brodogradilišta, total je bio Nepravda. Gutala je tu nepravdu i nije se bunila. Kad sam ja bila sitna znala bi mi reći 'Progutaj to!' I ja bih progutala.
Dok je majka prstima usitnjavala grančice suhe mente nad lonac s vodom s ulice se čula vika
– Ljudi, zovite hitnu, ajme luda li je, ma šta si učinila nesrićo. Pohitala sam na ulicu i vidjela Gracijelu kako se ukopala pored koša. Niz usta joj se slijevala plavkasta tekućina, povraćala je balone od sapunice pa ih ponovo gutala daveći se.
– Koji je vrag Majo, što je bilo? – prilazila sam košu i Maji, mladoj susjedi koja se motala oko nje u panici.
– Hitnu zovite, ludača se nalokala sanitara, biće se tila ubit. Alo brzo zovite Hitnu pomoć.
Tijelo uplašene starice se u kontrakcijama potresalo. Baloni su veselo izlijetali iz usta kao iz crne rupe pa onako ljubičasti i zeleni i plavi lomili u sebi svjetlo i lebdjeli niz ulicu nošeni zračnom strujom.
Vika s ulice privukla je kolonu umirućih da se iz moga kauča izvuku na svjetlost dana.
– Ajde brže zovi ambulantu – rekla mi je Maja.
Ja ne mogu zvati hitnu, nama je isključen telefon jer se vodi na ime moga oca, pa su nas isključili za svaki slučaj, rekla sam. – Za koji slučaj? – blenula je Maja.
–Kužiš, isključili su nam telefon jer mi je stari Srbin – ravnodušno sam ponovila. –Šta ćemo s njom?
Gracijela je kolutala očima i povraćala u krugu blaziranih staraca, sunce je zalazilo.
Za gospu blaženu, ma di su vas isključili i napravili sklonište u vas, Maja se prekrižila ovlaš. Starci su negodujući gledali u Gracijelu i polako tekli niz ulicu sporo kao sluz.