Happy End?

Ovaj će Egotrip biti kao pravi doživljaj LSD-tripa, jer je sastavljen iz različitih inserata vremena, prostora i događanja, poput filma montažiranog iz nekoliko dijagonalno oprečnih, no ipak podvezicom zavuzlanih filmova. Uza sve što mi se zbivalo zadnjih tjedana, nije za čudit se to pretapanje sličica i krvavih slova.

Nikada naivan al ni zatupljen, začmem vedro… sejvat… čitateljima mejlišku iz  vremeplovnih mane(vrisaka), već godinu dana starih poruka sa Šešula Chata. Ampak 100 gradi & iskreno nas je (asistenta herr Kompmanna i mene), ajoj, više toga IZNENADA IZNENADILO, te uznemirilo i pišmevrit sejvat poslalo, no naposlijetku smo ipak proradili daljšu, ne, intervenciju, na mom već i tako zaboravljenom “više… manje”, umjetničkom TEKST(uljku). Da sejvamo!

Partizan Franjo plem. Tuđman

O, ne; zašto mi baš sada mora biti više zlo nego inače, sada kada treba postaviti PRIGODNU IZLOŽBU  u galeriji Meandar media, koja će biti fest zakeljena uza dugodogovaranu, iščekivanu,  te napokon realiziranu moju knjigu priča o življenju i radu umjetnika Zagubljeni portreti, čija će PROMOCIJA biti točno na dan početka SP-a u nogopodmetanju. Baš danaska; kada moram još nekima institucijama i “IN” pojedincima dodatno slati cirkularnim mejlom kratki zapis o genijalnom artisti, originalnom uzorku originalnog s Bola na otoku Braču

 (zbog bolesti jedva napisan tekst)… obavijest o nastupu Ivice Puke Jakšića u splitskoj galeriji Ghetto (također s početkom masovnog ludila). Krv iz nosa čini deset metarske krvavice, a draga dr. Zahradka iz SUVAGa telefonski Jedinoj preporučuje neke kapi, staviti led na vrat, dugo mirovat, no da je ipak najbolje otići u bolnicu. 

“Re: Dobro jutro!

Blanki namjenjujem pismu - Deutschland uber (s umlautom!) alles!!!

& JEBA JE DEMOKRACIJA!!! Ova Hrvatska je dežela gdje su na svim izbornim listama isti majmuni i gdje neznas tko je veci lopov!

Inace sam bio u “D” 2 x, i nikada mi nije bilo tako ludo dobro”!

 (Ovako vedro, u stilu prošloga, počeo sam pisati novi Egotrip, kad li TRAS, s katoličkih nebesa iznad Dojčeraja, upadne u NO MOJ SVIJET –  STRES,  nu ipak nastvaljamo Kompjutero i Ja, optimističko pisanje o protoku informacija s prijateljima, koje smo već smislili (jerbo, ima vremena vratiti se u budućnost!):

“Znamo mi na Šešula Chatu biti i mnogo bre ozbiljni, pogotovo kada su u pitanju interesi(tni) političari, koji imaju pune oči odstajale ljudske krvi; nacionalni interesi, kao u ovom slučaju, prošlogodišnje glasovanje u Hrvatskoj.

Pogled sa zapadne korčulanske rive, čijeg se imena sramim, ma koliko hrvatskih  centimetara imao zagorski prvi predsjednik, druge samostalne NDH - azije. Gled ka izlasku iz Pelješkog kanala, sve umjerenijim valovima maestrala na kojima se zrcale posljednje zrake tonućeg sunca. As ti Gospe; Vele, Male, i one Srednje –Snježane… odavno san reka da se to neda opisati, niti snimiti, a kamli, ne, sliknuti (gluh, vjerujem niti glazbeno zabilježiti). Bem ti jarca i jaricu, pa kaj onda pišem o tome? Kako mi je sam od sebe, kao iz poderanih traperica… ispao taj tekst, bez ikakvog razmišljanja, racionalnog prosuđivanja? Pojma nemam; jedino što znam da me nije povukla fotka sa radne površine kompjutora, koju je snimio i poslao mi Krunček (a Ja si je postavio da me ipak malo podsjeti na zapadajuće sunce, makar velim, nije to ni blizu stvarnom, onom u živo), niti osjećaj skorog odlaska u taj “mali Dubrovnik”, jošte manje kretenizam od naziva ponajljepše rive na Jadranu i ostanjcima mora, kojeg ne mogu ne prešutiti i automatski izbija revoltirano iz mene: OBALA FRANJE TUĐMANA!!! Isuse, jesu se, i gdje su se našli prokleti Zagorci da nam osnivaju “jugoslovensku” & hrvatsku mornaricu, kao da nikada nije prije postojala, da isti krstare oceanima, brčkaju se po Brionima, ne jebu jug Jadrana za suhu smokvu, a taj im “JUG IZ LJUBAVI” imenuje ili ukida najvažnije ulice, trgove i nebo iznad njih! Možda će jugosi jednoga popodneva, kada će biti kišna škura bura, oli jako nesnosno i glavoboljno jugo, namjesto da zazivaju sv. Nikolu & druge za te stvari zadužene svece i svetice… ime Suncu dati “Partizan Franjo plem. Tuđman” a bonaci “Vitar doživotnog predsjednika i maršala Josipa Broza – Tita”.

MOJE VELIKO JA je netko i nešto!

“Doprinos knjige je što na neposredan i osoban način donosi priču o nizu umjetnika o kojima se ne može pročitati u većini publikacija posvećenih umjetnosti, pa su Jermanovi tekstovi u Jutarnjem listu imali funkciju približiti široj javnosti, koja nije dio umjetničkog miljea, autore za koje možda nikad nije ni čula”… piše mila Lovorka Magaš, a Ja sav iscrpljen, debelosurlat od umetnutih tampona, svejedno krvarim nad tastaturom i ne samo da nemogu do popularnog Meandra, nego nemogu nikako koncentrirat se na kolumnu, ama baš sada kada je Zarez napadnut zbog nje, JOJ MENE JOJ, sve je zmrdala terapija lijekom Pigrel, zbog vaskularnih problema. Moram mirovati!

Morti… ali sada se moja “margarinska” pamet (oprostite gospodine Putar) dosjetila, zašto mi se osim na “šljakerskoj podlozi” kompića, zalazeće crvenilo na izlazu iz Pelješkog kanala, javlja dok čekam autobus Mirogojček na Kaptolu, odlazim u staru jezgra Zagreba Gornji Grad, gdje me čekaju Demur i Martek, ili zatitra prije i za spavanja? Je, da, dosjetih se i učas zaboravim, dragi Radoslave ne zbog Vašeg putrizma iliti mog margarinizma (odnosno zaboravizma) u glavi!

Nego, biti će; onaj METEOR VON DEUTSCHLAND me uistinu vam kažem, uspio malko izbaciti iz kontakta sa zdravijim dijelom osobnih moždanih vijuga. Što bi popu nad gastarbajsterskim popima i popicama (duvnama, sestričnama i sl.), da se s dva tjedna zakašnjenja obruši na Zarez, specijalno ciljajući na ludog smetlara i još luđeg umjetnika? Zasebice, poimenice, posebice: na moj EGOtrip Pomolimo se (i nedužnog Ivicu Juretića) objavljenog 18. svibnja 2006. (brojač 180), dodavši svojem antimišljenju i antipameti vascelu vatikanokatoličku švapsku dijasporu, oliti pastvu kao vlastito stado, ofce štono umiru od nesreće ako se ne dočepaju novog, visokotiražnog zarezanog dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja. Prema njegovom INKVIZITORSKOM MIJENJU, hrvatski vjernici iz Frankfurta na Majni prosvjedovali su čak kod ministra kulture Bože Biškupića, zbog toga jer financira novine čiji tekstovi “vrijeđaju sve Hrvate”. Ma, kao prvo: MOJE VELIKO JA je netko i nešto! Neka don, fra il kaj je već pregleda šjor Guglića, pa će vidjeti da ima posla s doajenom hrvatske post – neoavangardne multimedijalne umjetnosti, o kojem je 28. svibnja u nedjelju popodne,  u seriji Hrvatska fotografija na HTV 1, u gotovo dvadesetak minuta prikaza njegova rada, znana autorica Markita Franulović završila slijedečim riječima: “Osim fotografijom, Jerman se izražava i performansom, grafikom, akcijama, tekstovima i novinskim kolumnama. Njegova je umjetnost uvijek izraz krajnje iskrenosti kojom nesmiljeno otkriva i preispituje svoje intimne, egzistencijalne i umjetničke preokupacije”. (Zasipan čestitkama sa svih strana… osjeti JA – PONOS)!

A kao drugo, FRADON Josip Bebić,  osim što je pastir, uređuje vrlo čitano glasili svoje pastve – “Živa zajednica” i priređuje amaterske priredbe (u stilu KUD – OVA?), kako mu mlađa rulja nebi zbrisala iz katoličkog čopora u kakav sotonski, prostački disco klub (gdje darkeri nose naopačke okrenut CRNI KRIŽ i gdje bi mogli doć u napast pa ušmrcati kokicu, ufiksnuti si mokicu, naći gay partnera i sliknuto)… nije ništa kreativno, niti duhovno stvorio. Uspjesi i dometi takovog djelovanja, između ostalog su objavljeni i nagrađeni radovi s natječaja i to za najbolju kratku priču, pjesmu i crtež na temu Biblije pod nazivom “Biblija - knjiga moga života”. Tako je za najbolju kratku priču pod nazivom Budi volja Tvoja..., nagrađen Marijan Markotić, iz Regensdorfa; za najbolju pjesmu pod nazivom Biblija - libar života mog, Sanja Balić Vuković iz Berlina i za najbolji crtež pod nazivom Istočni grijeh pred Božjim sudom, Vlasta Jambrak iz Stuttgarta… (J), koji art…

Bez masovne potražnje za Maxom Stirnerom

Baka i nona mi se pojavljuju nakon što za uru–dvije nagnutosti nad umornom tipkovnicom, toliko zakrvavim slova da ih više ne razaznajem, te s kockom leda na gornjem nepcu padnem u horinzontalu, & neznam jel sam (još) na Ovom il (već) na Onom Svijetu i zborno čakajštinski popivaju – “Zvoni zvonce, čoban tjera ovce / Mila mati mene čoban prosi, daj me pusti nek’ me srića nosi”. JOJ! Pošizim: “Što ste lešinarke i vi došle, gonite se u crkvu kamo ste mene gonile, gdje vam je mjesto”. Nona: “Grem va mašu samo ako ćeš obući nove postole, i biti prvi ministrant, za popom nosit Bibliju”. Baka: “Pem, sam ak buš smenom molil u prvom redu, išel se ispovedit i uzel hostiju”! Sad mi je i tako visok tlak (210 / 130 mmHg) do daske skočil: “Kabanica u dvi’, u tri pole, poljubi me, milo janje moje”. Zapjevam, rastjeram duhove, pridignem se nekako, krpom očistim tastaturu, natočim si hladan sok i makar mi se švingla velim si…”Nastavak”!

“Iza brda i dolina valja se nečija suha slina – počinje mi vibracijama govoriti moj dugo, u kolumni zaboravljeni prijatelj Mobislav, s kojim uvijek drugujem i maltene spavam – međutim imaš puno poruka podrške, koje bolestan nisi vidio, a posebice poslije odličnog, nepristranog članka u Magazinu Jut.lista Pisci protiv crkve (autor Željko Ivanjek, 10.6.)… jedna štovana umjetnica (nećemo joj objaviti ime iz sigurnosnih razloga) doslovce ti piše: ‘Čitam kolumne koje do sada nisam i uživam. Hvala! Piši i dalje’… hoćeš još, možeš raditi ili…”. “Danke, dosta je. I tako mi predbacuju da sam pun sebe, veliki egocentralista”.

“Blanki namjenjujem pismu - Deutschland uber (s umlautom!) alles!!!... Inace sam bio u “D” 2 x, i nikada mi nije bilo tako ludo dobro”! (SEJVAM ŠTO SAM U POČETKU ZASEJVAO)… e, da bude jasno, da sam pomalo germanofil, da sam baš u oba posjeta Germaniji zadržao se dosta u Frankfurtu, da i dalje održavam e-mail veze s nekim našim “gastičima”, ter ipak nekaj kužim o pastvi. Oni koji imalo drže do sebe, uopće se ne mješaju sa tim stadom, ne stoga što se stide svojeg porjekla, nego, kao individualisti, ne žele biti ovce u toru sputanog nazadnjaštva…

Malo mi je bolje, krvavice su skraćene, pak mogu podsjetiti svoju čitateljsku “pastvu” na početni moto Egotripa, što će pojasniti i proskribirano moje štivo.

Prije skoro četiri godine počeo sam pisati Egotrip prema Max Stirnerovim (knjiga Jedini i njegovo vlasništvo)… uzoritim anarhoindividualističkim stavovima…”Ideal čovjek” jest realiziran, ako se kršćanski nazor preokrene u stav – “Ja , ovaj Jedini, jesam čovjek”… “Ich hab mein Sach auf Nichts gestellt” (Ja sam svoju stvar na Ništa postavio)... Njegova slika svijeta u kojoj su sve vrijednosti ukinute, a ostaje samo Ja, Ja, Ja... utjecala je na niz značajnih ličnosti (Dostojevski, Bakunjin, Breton, Herbert Read, Rudolf Steiner…).

Još samo da stavim Točku na Zarez, kao nedavno moj omiljeni Jutarnji propovjednik. Editor ANARHOBIBLIJE u neobaveznom razgovoru uz čašicu, spomenuo mi je, kako su komunisti htjeli zabraniti knjigu, a njega strpati v rešt. Spasio ga je Stipe Šuvar, objasnivši svojim priglupim drugovima, da će se tek tada propagirati malotiražno izdanje, zainteresirati mnoštvo… i bi HAPPY END. On na slobodi, knjiga izdana, prodano stotinjak primjeraka… sve bez ikakve halabuke, senzacionalnih novinskih komentara i masovne potražnje za Max Stirnerom. Stvarno – HAPPY END?