#440 na kioscima

18.11.2013.

Trpimir Matasović  

Hiperglikemija političke korektnosti

Rafiniraniji bi posjetitelj možda poželio i neko dublje iščitavanje predloška, iako je pitanje bi li tog istog rafiniranijeg posjetitelja uopće zanimala ova (ili bilo koja druga) Humperdinckova opera


Kako je i zašto u bespućima repertoarne zbiljnosti Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu odlučeno da jedan od triju ovosezonskih premijernih opernih naslova budu Ivica i Marica Engelberta Humperdincka, nije baš sasvim jasno. Jer, ako se htjelo raditi operu za djecu, Humperdinckova dvosatna pseudovagnerijanska trakavica teško da je idealan izbor za održavanje pozornosti ciljane publike; ako se htjelo raditi operu za odrasle, onda se zacijelo moglo naći i neki relevantniji i/ili “reprezentativniji” naslov.

Ivicu i Maricu može se, naravno, iščitavati (i iščitava se na svjetskim opernim pozornicama) i u jednom i u drugom ključu, u rasponu od šarenih bajkovitih slikovnica do psihoanalitičkih studija za starije od 18. Autorski tim najnovije HNK-ove produkcije, predvođen redateljem Ivanom Leom Lemom, odlučio je, međutim, interpretacijski gordijski čvor razriješiti kompromisnim konceptom obiteljske predstave.

Romi s Hrelića i konzumeristička Vještica O tom se i takvom konceptu može (i treba) raspravljati, no neosporno je da je u ovom konkretnom slučaju (scenski) profunkcinirao – sudeći po reakcijama publike, predstavu su jednako dobro prihvatili i najmlađi (uz komentare koji su podsjećale na one u dječim kazalištima) i odrasli, koji su uživali (i) u referencama koje su najmlađima promakle. Taj koncept jest kompromisan, i takav kompromis ima svoju cijenu – rafiniraniji bi posjetitelj možda poželio i neko dublje iščitavanje predloška, iako je pitanje bi li tog istog rafiniranijeg posjetitelja uopće zanimala ova (ili bilo koja druga) Humperdinckova opera.

U svakom slučaju, Lemo je, na površinskoj (ne nužno i površnoj!) razini, ponudio prepoznatljivo razigran i šaren spektakl, u kojem su bitnu ulogu odigrali i ostale članice i članovi autorskoga tima – Vesna Režić (scenografija), Mirjana Zagorec (kostimi), Deni Šesnić (svjetlo), Larisa Navojec (koreografija) te Willem Miličević i Vice Rossini (videoprojekcije). Scenska je slika pritom možda ponekad bila i prenatrpana, iako ne bez razloga – trebalo je, naime, slikom kompenzirati mahom statične glazbene sadržaje.

Odraslima je svjesno (uz ciljanje i na podsvijest dječje publike) prezentirana i politički korektna (re)interpretacija predloška, uz predstavljanje naslovnih junaka kao “djece iz jako siromašne obitelji koja živi u kombiju uz odlagalište otpada nekog velikoga grada, možda čak i Zagreba.” A, “tamo kamo bacamo svari koje nam ne trebaju, bacili smo i ljude koje smo kao društvo odbacili, na primjer Rome.” Poruka o Ivici i Marici kao Romima s Hrelića je, dakle i verbalno i vizualno eksplicirana. Problem je jedino što je kao takva jasno prisutna samo u prvome čini. No, nakon drugoga čina, s najprije “golom” šumom, kasnije pretrpanom “indoazijskim mitološkim koreografskim i kostimografskim asocijacijama”, a pogotovo nakon prezaslađene slike trećega čina, teško da se još itko sjeća priče o Romima s Hrelića. Ne pomaže ni to što su “pojmovi kao što su kapitalizam, korporacije, konzumerizam, spektakl, manipulacija, iluzija, laž i luksuz,” koji “lebde” oko “scenskog entiteta” Vještice naznačeni, ali ne i razrađeni. Ukratko, premda se čitava predstava temelji na opreci između “Roma s Hrelića” i “konzumerističke Vještice” (i/ili “Vještice konzumerizma”), do pravog dijalektičkog odnosa među njima, zapravo, ne dolazi – prvi se koncept rasplinuo i prije pojave drugog.

Sladunjava logoreja I dok je Lemo još i imao pred sobom relativno zahvalan zadatak vizualizacije općepoznate arhetipske priče, dirigent Saša Britvić našao se pred razvučenom Humperdinckovom partiturom, kojoj, za početak, sigurno ne bi ni najmanje škodilo da je se humano skrati za (barem) pedeset posto ukupnoga trajanja. (U tom smislu, i glazbeno i scenski, a posljedično i glazbeno-scenski, bolje bi funkcionirala prva inačica djela, oblikovana na način njemačkog singspiela.) Ipak, Britvić je, kako je znao i umio, predstavio integralno djelo i pritom odradio pošten posao – možda i pošteniji nego što ta partitura zaslužuje. Doduše, tijekom uvertire nije bilo jasno jesu li projekcije uplakane djece komentar na glad u svijetu ili na sviranje sekcije rogova HNK-ova orkestra, no osim tog ekscesa (i standardne količine sličnih) glazbeno je izvedba bila zaokružena, smislena i protočna – barem onoliko koliko je to već bilo moguće u odnosu na zadani notni tekst.

Ipak, najveću vrijednost ove predstave – kao kvalitetna poveznica glazbenog i scenskog aspekta – predstavljaju interpretacijie Helene Lucić Šego i Marije Kuhar Šoše u naslovnim ulogama. Uza sve manje manjkavosti režije i veće manjkavosti partiture, one su Ivicu i Maricu predstavile plastično i sugestivno, i upravo se zbog njih ovoj predstavi u konačnici (ipak) vjeruje. Pritom je bitno pomogao i prijevod libreta (Zdenko Niessner i Danijela Petrić), koji je stilski sjajno korespondirao s njemačkim izvornikom iz pera skladateljeve sestre Adelheid Wette (štogod inače o tom sladunjavom i logorejičnom libretu mislili).

Od ostalih solista, scenskom se prezentnošću izdvojila Ivanka Boljkovac kao Vještica; Tamara Franetović Felbinger kao Majka pokazala je da joj dobro leže komične uloge (možda i bolje nego uplakane heroine koje češće tumači), dok u tom fahu već udomaćen Davor Radić u uloci Oca ni ovaj put nije razočarao. Epizodistice su više-ili manje korektno iznijele svoje uloge, a ugodno je iznenadio i Dječji zbor Zvjezdice – ako ni zbog čeg drugog, onda zbog toga što je u njemu ovaj put bilo i dječjih, a ne samo djevojačkih glasova.

Ivica i Marica su u konačnici sasvim pristojna predstava, koja, premda (osim interpretkinja naslovnih uloga) nekih osobito jakih točaka nema, nema ni posebno slabih. A činjenica da se u lektirnom kazalištu (predstava je planirana u doba sad već bivše Uprave HNK) dogodila predstava koja barem nastoji biti društveno angažirana – pa makar u tom nastojanju ostala negdje na pola puta (je li možda ponestalo mrvica?) – već je sama po sebi vrijedna poštovanja. Ali ne i divljenja.

preuzmi
pdf