S pjesnikom i opernim libretistom nastanjenim u Londonu razgovaramo u povodu njegove druge zbirke pjesama, Padajući izbornik (Fraktura, 2015.)
Kako ste u jednom intervjuu naveli, u novoj zbirci čitatelja pozivate na kultiviranje mana i na – nestrpljivost.
Mrzim gradualnost, strpljenje, strategiju, odmjerenost, održivost. Sve to vodi u ludilo. "Dobrota" koju propisuje društvo nije ništa drugo nego ideološka podobnost koja osigurava maksimalnu iskoristivost pojedinca za potrebe vladajućeg sloja. Stalno čujem da je zdravo rano ustajati premda to uopće nije točno. Navodno su tri četvrtine sisavaca noćne vrste. Ljudi ima i dnevnih i noćnih, što je povezano s time da je u pradavno doba netko morao čuvati stražu. Ali ako ste danas pojedinac kojem se od dnevnoga svjetla zijeva, proglasit će vas bolesnim i preporučiti tisuću metoda koje će od vas učiniti funkcionalnu, odnosno uslužnu individuu spremnu sudjelovati u diurocentričnoj civilizaciji koju smo izgradili otkad smo iselili iz pećine. Iduća ogavna režimska laž je vjernost – kako partneru tako i mjestu rođenja. Čovjek je, izvorno, nomadska vrsta isto kao što je i nemonogaman. Sjedioci, bračni partneri i ranoranioci morali smo postati razmjerno kasno i taj način života odgovara tek određenom broju ljudi.
Nova zbirka sadrži i nekoliko proznih tekstova. S obzirom na to da se radi o zbirci poezije, kako gledate na te tekstove kao dio cjeline?
Oni su zamišljeni kao odmor od stihova. U knjizi ih je ukupno sedam. Da bih neku ideju uobličio u pjesmu moram biti naročito uzbuđen prije nego što počnem zapisivati. Kad sam u nešto manje povišenom raspoloženju, ideja se odmotava u obliku nestihovanog teksta. Isto tako, ako je informacija važnija od forme, onda umjesto stihova posežem za rečenicama.
Urednik zbirke je pjesnik Delimir Rešicki. Kakva je bila suradnja s njim?
Senzacionalna! Delimir razumije i raspiruje moju mahnitost, a nije popustljiv. To je rijetka kombinacija. Osim toga, on uvijek ima više energije od bilo koga drugoga. Uopće mi nije jasno kako! Ipak ovdje moram stati jer ću u protivnom početi ispisivati hvalospjev, a to je već nepristojno.
Poezija, proza... opera
Mislite li da je pjesništvo općenito slabo vidljivo? Kako ga učiniti vidljivijim?
I meni samom brzo bude dosta pjesništva. Ponekad uzmem Cvijeće zla, pročitam dvije, tri pjesme i ne mogu dalje – osjećaj je kao da sam se prežderao. Poezija je zasićen tekst uz koji se nemoguće opustiti, odnosno, treba biti posebno raspoložen da bi se prišlo pjesmama. Svejedno, mislim da se pjesništvo može i treba učiniti vidljivim tako da se konačno krene s imenovanjima državnih laureata kao što je to običaj u mnogim zemljama. Laureat bi opjevavao zasjedanja Sabora, referendume, sportske trijumfe... bilo bi sjajno!
Kakav je za vas odnos poezije i opere?
Operni libreto je primijenjena poezija, odnosno poezija upregnuta u kazališne svrhe. Razlika je možda slična onoj koja postoji između dizajna i umjetnosti. Dizajn na domišljati način rješava neki problem i dizajnersko rješenje uvijek ima praktičnu primjenu. Umjetnost, s druge strane, domišljato rješava ili ne rješava neko pitanje iz domene duha, no pritom ne mora služiti ama baš ničemu. Zbog toga libretist mora imati opako precizan osjećaj za producentske reperkusije svakog stiha dok je pjesnika za to baš briga. Na početku mog opernog studija, šef Katedre nas je okupio i upozorio da nikad ne zaboravljamo da smo svi mi samo i jedino pripovjedači, a naš rad vrijedan je u onoj mjeri u kojoj smo publici u stanju ispričati priču.
Suvremene opere općenito ne ponavljaju uspjehe kanonskih opera. Zašto?
Dajte mom kompozitoru i meni samo djelić budžeta prosječnog holivudskog filma i garantiram vam dva sata prvorazredne zabave. Lako se zaboravlja da su Puccinijeva djela holivudski filmovi svog vremena i da im se tada pridavala usporediva ekonomska važnost. Veliki problem suvremene opere je i proces narudžbe novih djela. Obično se kontaktira kompozitore koji su se proslavili ne skladajući za glas, a to što je netko napisao dobru simfoniju ne znači da mu je zagarantiran uspjeh u operi. Stvar se dodatno pogorša kad ti kompozitori krenu u suradnju s libretistima koji, premda npr. vrlo poznati pjesnici, nemaju iskustva s opernom dramaturgijom. Tako na kraju dobijemo anemičnu operu i publika odmah živčano povlači crtu zaključujući da je opera mrtva i da je ipak bolje po stopedeseti put otići na Traviatu.
Što vas je inspiriralo za vaše dvije opere?
Ograničenja, odnosno format zadatka. Prva opera je trebala poslužiti potrebama ansambla od 42 člana, druga je trebala biti komorna s tri pjevača. Jasno da je i naručena dužina trajanja utjecala prvo na brainstorm, a onda i na razvoj ideja. Osim toga, u oba slučaja sam vodio računa o tome što bi bilo zanimljivo kompozitoru tako da se ovaj ne počne osvećivati i muzikom potkopavati libreto. Nadalje, trebalo je zadovoljiti još neke, ispod glasa izrečene, ali prevažne zahtjeve režisera, dirigenata, pojedinih pjevača i slično. Opera je od svih umjetnosti najsličnija politici.
Nobelova nagrada 2015. godine dodijeljena je nekome tko nije ni autor pripovjedne proze ni poezije. Kako na to gledate?
Užasnulo me kad sam čuo da je Aleksijevič, novinarka (!), dobila Nobela. Dovraga i stvarnost, pomislio sam, i svi njezini zagovaratelji! Možemo li, za promjenu, malo izmišljati život? A onda sam, kako bih potvrdio da su predrasude na mjestu, u knjižari dohvatio njezine Glasove iz Černobila i ostao zapanjen. Ovako dobrog laureata nismo imali još od Kertésza! U knjizi o Černobilu ćete saznati što se dogodilo kućnim ljubimcima koji su zaglavili u radioaktivnoj zoni, o eliminacijskim odredima koji su išli iz sela u selo i radioaktivno tlo zakopavali – u zemlju, o mlijeku koje radijacija pretvara u prah, o trudnicama koje su od toksina spasili fetusi, o ljubavi, o dosadi, o čudovišnoj ljepoti prirode tog kraja, o kumici na placu koja prodaje radioaktivne jabuke iz Černobila i kupci dolaze sa svih strana ne bi li ih uzeli na poklon šefu ili svekrvi, o vojnicima samoubojicama koji su ronili ispod reaktora ne bi li spriječili miješanje vode i radioaktivnog materijala – da su se dvije smjese spojile nastala bi eksplozija neviđenih razmjera i Europa ne bi bila pogodna za život narednih sto tisuća godina. Pogovor knjizi autorica završava riječima: "Ti ljudi [oni koje je za knjigu intervjuirala] već su vidjeli ono što je svima ostalima i dalje nepoznato. Osjećala sam se kao da dokumentiram budućnost".
Nebopis i prosjaj
Čitava zbirka bogata je toponimima i putovanjima, a za sebe ste jednom i rekli da ste geoseksualni. Što to znači i je li vama važno putovati?
Putovanja su za budale koje nisu u stanju obračunati se s problemom pod imenom ovdje i sada pa zahtijevaju promjenu ne bi li shvatili stvari. I sam neprestano tako živim pa znam o čemu govorim. Nije istina da nas putovanja obogaćuju, ona jedino pomažu izvozu frustracija osnažujući status quo. Da sve zemlje svijeta najednom zabrane putovanja, došlo bi do revolucije. Nema civilizacije bez droga, kao što naglašava Huxley, a danas se drogiramo ovako: oh, mrzim svoj posao i svoj život, dajte mi 5 grama Amsterdama, 10 grama Seula, i 3 grama New Yorka! Što se tiče geoseksualnosti – fenomenu kad vam je netko privlačan samo zato što je iz São Paola ili neprivlačan zato što je iz Bratislave – to mi je mana. Premda se ne radi o obliku snobizma, jer ponekad je Ekaterinburg poželjniji od Pariza. Zbog geoseksualnosti čovjek će, bez problema, zanemariti i vlastitu seksualnu orijentaciju.
Vaša prva zbirka, Nabrajanja, donijela je neke potpuno nove riječi, a i inače ih osmišljavate. Primjerice, zajedno s Magdalenom Došen, smislili ste nebopis kao hrvatsku verziju engleske riječi skyline ili prosjaj kao inačicu japanske riječi komorebi za zrake sunce koje prodiru kroz lišće ili šumu.
Netko je rekao da je izmišljanje riječi jedan od simptoma šizofrenije. Magdalena i ja, i cijela naša generacija odrastala je baš u doba kad su u jezik pompozno uvođeni tuđmanizmi – pučanstvo, zrakomlat, krugovalna postaja! Valjda zato svako malo smišljam nove riječi. Ponekad ih i zapišem u svoj supertajni rječnik pa to izgleda ovako: nove riječi, studeni: nubliežeez (značenje promjenjivo); nove riječi, prosinac: čudosuđe (onaj trenutak kad se u umjetnosti dogodi čudo i kad čovjek osjeti da je u društvu duha kao što se često događa u romanima Svetlane Aleksijevič). Za moju prvu operu, The Colony, trebalo je izmisliti jezik mrava što je bilo silno dosadno jer mravi komuniciraju sasvim matematički. Bez obzira na književna naprezanja svakodnevno radim na medvjeđem jeziku: "gaa" – inzistiram. Međutim, ono što me u zadnje vrijeme fascinira je vokabularna "nemaštovitost" i postupak kojim je najobičnije, najsivije riječi moguće poslagati tako da djeluju uzbudljivo i točno.
Vraćate li se ikada na ranije napisane pjesme ne bi li napravili svojevrsnu retrospekciju?
Vraćam se jedino kad moram. Na primjer, prije nego što predam rukopis uredniku. Ili kad počnem s prevođenjem. Ili kad mi novoobjavljena knjiga napokon dođe u ruke. Često tad popravljam stihove što je apsurdno u slučaju kad je tekst već osvanuo u knjizi, ali ne mogu si pomoći. Kad mi je Padajući izbornik stigao poštom, knjigu sam pročitao na licu mjesta. Zaklopivši je pomislio sam – dobro je! Unatoč tome, olovkom sam usput unio nekoliko korekcija s kojima sad nemam pojma što ću. Možda mi posluže tokom narednih čitanja, samo što prije nastupa ponekad opet mijenjam tekst. Jednom sam, sjećam se, ponovo čitao kritiku koja mi je davno objavljena u Zarezu i opet u tekstu precrtavao i dopisivao. Slično, nedavno u Japanu, prijatelj mi je pokazao staru zajedničku fotografiju i prvo mi je došlo da si fotošopiram frizuru. Unoseći promjene u nešto već fiksirano, čini mi se, oživljavamo stvari i ponovno ih puštamo u opticaj sadašnjosti.
Možete li za kraj reći nešto o predstojećoj kineskoj godini Majmuna?
Oduvijek sam htio biti baba vračara. U Kini kažu da majmun ima više sreće od bilo kojeg drugog znaka. Lukav je, ali ne zato što je proračunat, već zato što je iskompleksiran. Sjećam se legende koja kaže da je nekoć davno zmaj zgrabio majmuna koji je sjedio na grani i rekao mu – odnijet ću te svojoj ženi koja jede isključivo majmunska srca. Mrtav hladan majmun je odgovorio – oh, pa baš sam srce zaboravio na grani. Nato, glupi zmaj vrati majmuna na drvo, a lukavac nestane u krošnji. Iz toga zaključujem da će 2016. biti godina spretnih obmana, godina impresivnog falsifikata koji će se ne trenutak činiti ispravnijim od istine. Esenciju 2016. sažima novi predsjednik vlade koji jer prvi izmišljeni premijer na svijetu. Po običaju, slabije i srednje razvijene zemlje osjetit će majmunsko komešanje u 2016. nešto jače od takozvanih razvijenih društava koja su, slično kao i bogati pojedinci, otporni na horoskop.