2.6.2005.

Rik Rawling  

Hram svetogrđa

tema broja

Za one koji nisu upućeni: Trevor Brown je Englez koji živi u Japanu kao svojevoljan izgnanik, koji je iz zemlje otišao zbog potpunog nedostatka tržišta za njegovu (najblaže rečeno) grešnu umjetnost, te zbog svoje sklonosti Japankama. Dugo je bio suradnik etikete Susan Lawly, a specijalizirao se za slikanje lutkica i mladih djevojaka zračnim kistom, poigravajući se vlastitom estetikom koja se može tumačiti kao “pedofilska”.

On negira bilo kakvu otvorenu pedofilsku namjeru, no s ljubavlju izrađene slike izubijanih i posječenih lutkica kojima gušteri gmižu prema međunožju, te malih pankerica očito pretpubertetske dobi koje čuče i piške, vrlo mu malo idu u korist. Pa ipak, Trevor Brown je inteligentan čovjek kojemu je odavno dosadila rasprava o dječjoj pornografiji koja prati njegove radove. Mnogo njegovih obožavatelja i onih koji kupuju njegove radove su žene, privučene nadrealnim izražavanjem seksualnosti i ikonografijom koju ni one, ni sam umjetnik ne mogu potpuno objasniti.

Uz slike, koje čine veći dio njegova stvaralaštva, a i zarade, on izrađuje i crno-bijele radove rapidografima. To je medij koji je osamdesetih godina bio njegov prvi odabir za izražavanje ideja u knjižicama poput Graphic Authopsy, Necro Porno, i neizbježne Graphic Autopsy 2.

Temple of Blasphemy zbirka je svih njegovih radova iz tog razdoblja u jednom tomu, usavršena zavidno dotjeranim produkcijskim vrijednostima.

Promatrajući danas njegove rane radove, izgledaju oni prilično amaterski, s očitom namjerom da šokiraju: isjeckani prizori, sastavljeni poput stripovskih kvadrata, jedni pokraj drugih stavljeni Himmler i bebe na respiratorima, vezane djevojčice začepljenih usta, vagine izvrnute prema van, prikazane poput izbuljenog Kiklopova oka. Myra Hindley. Serijski ubojica Son of Sam. Intravenozno ubrizgavanje. Olupine automobila. Utjecaji su očiti, a iz današnje perspektive sve to malo previše sliči praznom revolveru iz kojeg su sve šokantne metke odavno ispucali i lošiji strijelci. No, rani radovi prikazuju kako je čovjek učio, razvijao tehniku i istraživao estetski senzibilitet. Stil crtanja je štur: uvijek jednaka debljina crta, ravne crne plohe. Povremena uporaba energičnog toniranja i poprskanost krvavo crvene boje poboljšavaju cjelokupni dojam, koji je jednako sumoran kao i vozilo hitne pomoći parkirano na pustopoljini tresetišta u Saddleworthu.

Brownova selidba u Japan očito je utjecala na njegovo stvaralaštvo – odjednom su modricama prekrivene i vezane djevojčice, orijentalnog izgleda. Nadahnute ekstremnom pornografijom Dalekog istoka, njegove slike postaju prepune scena Kinbaku bondage prakse s užetom, i prizora zaista neugodnog ponižavanja: fekalije, mokraća i menstrualna krv preplavljuju stranice. Brownov stil crtanja postaje malo tečniji, no još se očito oslanja na detaljne fotografske referencije kako bi zabilježio izraze iscrpljenosti bolom i neiskrene osmjehe za koje Brown tvrdi da su mu jako privlačni.

Mjesta na kojima se odigravaju perverzne radnje napuštene su medicinske tamnice u kojima tjelesne izlučevine prikrivaju bijele pločice, stolice i odvratan, oštar smrad. Sporna je činjenica prikazuju li ti radovi seksualne sklonosti umjetnika ili su oni njegov odgovor na razotkriveni libido jednoga gotovo sasvim stranog društva. No, ostaje činjenica da vam se ti prizori, snažnije od kasnijih radova – koji u krupnim planovima prikazuju penise koji pišaju u ženska usta, ili vezane Japanke koje srču kremaste mlazove sjemena – svojim šiljcima urezuju duboko u sjećanje. Najbolja slika cijele te kolekcije je poznata Brownova Black Eye Madonna, izvrstan crtež popularne pjevačice iz njezinih ranih godina kada je, nalikujući na malo debeljuškasto štene, tek pokušavala uhvatiti ritam, s krvavom modricom na oku, crtež zbog kojeg se blesavi uvod Petera Sotosa čini potpuno suvišnim.

Budući da su svi crteži očito nastali prema fotografskom predlošku, nameće se pitanje zbog čega toliki trud? Prizori već postoje u jednom obliku, a čak i reducirani na crno-bijelu verziju, u svojoj biti ostaju ta ista slika. Možda smisao takva pristupa leži u činjenici da je Brown utrošio potrebno vrijeme i trud kako bi u novom obliku prikazao izvorni prizor? Možda će onome tko gleda esencijalna istina privlačnosti slika postati očita ako provede jednako mnogo vremena gledajući u njih koliko je Trevoru Brownu bilo potrebno da ih nacrta? Možda.

U konačnici, to je jedinstvena zbirka detaljiziranog prikazivanja stalne opsesije jednog čovjeka, ali teško je reći kolikom bi se broju drugih ljudi ona mogla svidjeti. I na kraju, mnogo sreće svakome tko je odluči prošvercati kroz britansku carinu. Carinici će se na to izdanje okomiti kao muhe na govno.

 

Pod naslovom Temple of Blasphemy objavljeno u časopisu Heaadpress, No. 20, 2000.