Kako feministička teorija nije dospjela do hrvatske arheologije
Nastala u kulturnom, društvenom i političkom kontekstu 18. i 19. stoljeća, arheologija je u svojoj suštini buržujska znanost, izrazito androcentrične perspektive, često u službi imperijalnih i kolonijalnih pothvata1. Prikazivanje prošlosti i načina života populacija u isto je vrijeme izraz i izvor moći, jer je svako znanje Drugoga i povijesni i politički čin. Taj se čin prelijeva u društveno polje današnjice te s lakoćom uokviruje odnose društvene nejednakosti, s obzirom na to da sadrži ideološke i hegemonijske osobine koje predstavljaju kako povijesne, tako i pojedinačne interese.
“Konvencionalna” je arheologija polje duboko ukorijenjeno u zapadnoeuropskom kulturnom kontekstu, čiji se orijentalistički pristup neeuropskim kulturama te iskustvo dodira s Drugim prevodi u disciplinarno znanje koje konstituira i omeđuje svoj predmet istraživanja.
Ta se diskurzivna konstrukcija Drugoga često može proširiti na seksualne prakse i rodne uloge kulture koja se istražuje, te u sprezi s kulturnim predrasudama spriječiti arheološku struku da uvidi vlastiti problem nerazlikovanja spola i roda, kao i pitanja podjele između spola kao biološke i roda kao sociokulturne kategorije materijalizirane kroz performativne prakse (uzmemo li u obzir da i sam spol može biti promatran kao sociokulturni konstrukt s vlastitom poviješću i genealogijom, čije razumijevanje ne moramo nužno dijeliti s različitim društvima u prošlosti). Valja osvijestiti da transplantiranje heteronormativnih ideja u prošlost naturalizira suvremeni zapadnjački društveni red (kao što to tvrdi Geller); štoviše, sam pojam heteronormativnosti izrazito je epistemološki i kulturološki nabijen i vezuje se za društvene prakse bliže nama nego prošlosti.
U današnjoj se političkoj klimi često poteže pitanje “svetosti braka”, isključivo kao zajednice žene i muškarca (“sve ostalo je nešto Drugo”). No arheološka istraživanja koja se bave odstupanjima od normativa društva u vidu istospolnih zajednica mogu nam pomoći pri raspršivanju mitova o “prirodnosti” bračnog ugovora. Proučavanja reproduktivnih strategija (lišena esencijalizma), mogu nam otkriti kulturno specifične porođajne prakse, narodno znanje, prirodne kontraceptive i abortifacijense; također imaju potencijal pružiti nam alternativu modernoj političkoj retorici i biomedicinskim praksama koje ženama štete te im oduzimaju agensnost (“agency”).
Dekolonizacija: Politički i intelektualni čin
Sagledavanje godina, etniciteta, rase, klase, itd. u relaciji s rodom (koji jest suštinski, ali ne uvijek i središnji princip koji konstituira identitet individue u određenom povijesnom ili društvenom kontekstu), obuhvaća kompleksnost, kontradikcije i pluralnost življenih iskustava. Conkey ocrtava potencijale intersekcionalnog pristupa koji objedinjava feministička i indigenous2 pitanja. Na primjer, neizmjerno mnogo možemo naučiti iz teorija crnih feministkinja, pogotovo o simultanim analizama različitih vektora strukturalne opresije, tj. o konvergenciji roda, rase i klase. Tako kroz teoriju možemo u konačnici povijesno marginaliziranima omogućiti pozicioniranje na mjesta u povijesti s kojih su sustavno bili brisani, kao i rastaviti strukture bjelačke nadmoći. Ta je dekolonizacija kako politički, koliko tako i intelektualni čin. Feminističke kritike dihotomne, univerzalizirajuće epistemologije također mogu olakšati proučavanje kulturne konstrukcije maskuliniteta, različitosti muških uloga i interpersonalnih odnosa, tj. rasvijetliti činjenicu da postoji još načina muške egzistencije, osim one patrijarhalnog, bijelog, zapadnjačkog heteroseksualca.
Implicitna epistemiologija
Polje rodne arheologije u Europi daleko je od homogenoga. Brojne razlike u sadržaju – kao i samom stupnju prihvaćenosti i uspjeha – ovise o faktorima kao što su nacionalna povijest, pozicija feminizma u određenom društvu, lokalna povijest arheologije i dominantne paradigme, akademske strukture, istraživački timovi, kao i nastojanja znanstvenika da u diskurs discipline uključe feminizam i znanje o rodu. Nove se generacije mladih arheologa u Hrvatskoj postepeno otvaraju teorijskim temama: možemo svjedočiti diplomskim radovima koji se bave rasizmom unutar arheologije, simbolikom, marksizmom i ideologijom u interpretaciji arheološke građe, kao i tematiziranjem rodno uvjetovanog nasilja u arheološkoj evidenciji. Ipak, teorijsko-metodološki potencijali rodnih, feminističkih i kvir arheologija na našem području (uz iznimku Srbije gdje je u posljednjih nekoliko godina nekolicina arheologa učinila rod u prošlosti eksplicitnim ciljem istraživanja), ostaju uvelike neiskorišteni.
Na feminističku bioarheologiju kakvoj pri svojim istraživanjima teži Geller, onu koja bi pri rekonstrukciji prošlosti inkorporirala razmatranja društvenih teoretičara s obzirom na performativnost (Butler), praksu (Bourdieu) i fenomenologiju (Merleau-Ponty) –pritom ne odbacujući i ne trivijalizirajući postojanje fizioloških procesa i mjerljivih razlika – te uokvirila proučavanje tijela kao kulturnog koncepta i življene stvarnosti, još ćemo neko vrijeme morati pričekati.3 Osjeća se nedostatak literature koja bi problematizirala status biologističkog diskursa kao krajnje legitimirajuće instance u konceptualizaciji spola (i roda!), kao i one koja bi postavila pitanje o tome govori li nam pronalazak žena, kao i muškaraca, u arheološkoj evidenciji nešto o rodnim odnosima njihova doba, te u kojoj se mjeri možemo pouzdati u etnografske analogije i direktni historijski pristup. Također se osjeća i nedostatak tekstova koji bi kritički pristupili epistemološkim osnovama arheologije u Hrvatskoj, što posljedično dovodi do pitanja postoji li konzistentna teorijsko-metodološka pozicija ili je arheološka epistemologija kod nas samo implicitna. Barem dvije promjene paradigme kao da su nas zaobišle, što je izrazito problematično, s obzirom na to da samo disciplina koja konstantno preispituje svoja oruđa može biti produktivna i ispunjavati svoju svrhu. Nužno je uvesti svijest o društvenoj odgovornosti arheologa, značaju akademskih narativa koje proizvodimo, kao i njihovom prelijevanju u društeno polje, jer i arheološko je političko.