Prvo, gaža me naučila da je skroz drukčije prevoditi za izvedbu nego za čitanje. Ne toliko drukčije u onim predvidljivim, banalnim smislovima (glumci to trebaju moći izgovoriti... nema fusnota...); drukčije po filmu koji počnete vrtjeti u glavi. Znate onu Bulgakovljevu: pravi je dramatičar tip koji, dok piše, zamišlja kutiju po kojoj se kreću mali ljudi. To je to.
Paralelno, gaža je urodila i šokom spoznaje: koliko sam ja, koji si u napadima neskromnosti volim laskati da sam nekakav anti-filolog, i sam sputan čvrstim lancima profesije. Jer, prevodeći prvi put u životu za pozornicu, postao sam svjestan da bih radio posve drukčije da to nije za kutiju s malim ljudima. Čak i da prijevod nije namijenjen okamini poput Vrhova svjetske književnosti, nego najopuštenijem nepretencioznom paperbacku, rezultat bi ipak bio mnogo “doslovniji” – “ozbiljniji” – suhoparniji.
Ovako, došlo je kazalište, došli su mali ljudi – i okrenuli stvar na drugu bandu. Počeo sam se igrati. (Hvala onome čiji je to projekt – dobio sam odriješene ruke.) Igranje je značilo: napustiti svetinju “povijesne obaviještenosti” i početi ganjati ono što bi na sceni moglo živjeti – izgovoreno i utjelovljeno živim tijelima, živim riječima, za živu publiku.
Prijeći rampu
Odgojen sam tako da mi refleks na takav pristup bude: “Totalna pljuga!” Filolog daje stopedeset posto kredibiliteta Euripidu, nula koma nula njegovim modernim reinterpretatorima; Nachleben, “recepcija”, odnosno život antičkog djela u suvremenosti, tek je obligatan post scriptum onome glavnom – djelu u njegovu antičkom kontekstu. “To je sve zgodno, al nema veze s antičkim teatrom...”
Pa ipak – razmislimo malo – i sam je Euripid radio nešto slično. Ne samo time što je uzimao mitske priče i prekrajao ih kako mu je pasalo – nego i time što je, prije nego je postao “grčki klasik,” bio kazalištarac. Čovjek teatra. Onaj kojemu je apsolutno najvažnije – da stvar ima energije i da prelazi rampu. To filolozi, u svom kompulzivnom slaganju “wie es eigentlich gewesen” puzzlea, lako previde... ako se sami ne nađu u sličnoj situaciji.
(“Vidi ga – preveo petsto stihova i odma zna sve o kazalištu!”)
Joj mene mene mene joj
Druga stvar koju mi je otkrila gaža s Euripidom jest tzv. IO MOI MOI sindrom. O čemu je riječ: u jednoj od drama junak ubija uzurpatora vlasti; ubija ga u kući, tako da se čuje samo uzurpatorov glas u offu. Zločestak viče IO MOI MOI.
Kako to prevesti?
Na prvi pogled, trivijalan problem; svaki će nam rječnik reći, IO je “jao”, MOI “meni”: doslovno “Jao meni meni!”, ili “Joj mene mene!” ili “Jao meni jao!” i ostale prevodilačke permutacije.
Ali, ljudi, kako to zvuči? Radite za pozornicu, sjetite se – za žive glumce i živu publiku. Koji živi hrvatski glumac može izvesti “Joj mene mene!” a da ne zvuči kao nešto iz Gruntovčana (ili, u najboljem slučaju, Kolarove Breze) – da zvuči kao predsmrtni krik vladara, pa bio on i diktator?
Ili , isti problem u drugom pakovanju: kako danas vapije diktator kad ga ubijaju?
Aaaaarghhh!
Moje je iskustvo s diktatorima još oskudnije od mog iskustva s kazalištem, ali mi se činilo da bi se današnji diktator – makar onaj filmski (zamišljam ga kao Jamesa Woodsa ili Willema Dafoea) – srušio na pod, s rukama prepunim vlastitih crijeva, tek uz jedno jedino “Aaaaarghhh!” Ili , eventualno, kakvu masnu “P... vam svima... materina!!!”
Ali to ne valja. To, istina, više nisu Gruntovčani, ali su James Woods i Willem Dafoe. Opet nije Euripid. (Može se činiti da proturječim samome sebi iz prethodnog teksta. Recimo preciznije: nije Euripid koji prelazi rampu, a da još uvijek na neki način ostaje Euripid. Euripid koji radi ono što Hollywood i Eurokaz ne mogu bolje.)
Razmišljate dalje. Da, očito, IO MOI MOI je proizvod konvencije, kao što su i “Aaaarghhh” i “A u P. M.!” Ali koje konvencije? One kazališne, prema kojoj je IO MOI MOI dio sustava znakova grčkog teatra, signal koji je grčka publika primala i tumačila jednako spremno i neproblematično kao što mi tumačimo štrcanje crvenog kečapa u odsudnom momentu?
Ili je IO MOI MOI proizvod jezične – općejezične – konvencije: one po kojoj hrvatski umirući diktatori viču “Aaaaarghh!” jer se tako umire na hrvatskom, dok se na grčkom umire “IO MOI MOI”? (Na slične se raskorake spotičemo i u komplimentima – tipičan je američki stil komplimentiranja za američke Indijance neugodno pretjeran, a Japanci tako nešto jednostavno ne mogu prihvatiti – a i u psovkama, pa je tako za ono na što hrvatski troši kamione P. M. i ostalih tabuirano-magičnih organa, švedskom dovoljno otprilike “Idi u šumicu.”)
Ili se čak – a ovdje već filologa zasvrbe prsti – razlika krije u psihi?
Grci i Gruntovčani
Ovako nekako: grčka je psiha primitivnija od naše – primitivnija u smislu “bliža dječjoj”. Stoga je – poput dječje psihe – okrenuta više prema van nego prema unutra. Ili: nedovoljno jasno odijeljena od okoline, nedovoljno individuirana. Zbog toga kod Grka (opet kao kod djece) jezik ne služi samo komunikaciji s drugima – nego i komunikaciji sa samim sobom. Posljedica – ono što mi samo osjećamo, Grci osjećaju i izgovaraju. Govorim da bih se bolje koncentrirao na ono što mi se događa; govorim da bih shvatio ono što mi se događa.
Eto zašto se IO MOI MOI ne može (artikulirano) prevesti na kôd književnog standarda – ali može na kôd Gruntovčana ili kôd Dalmatinske Zagore. Te su hrvatske civilizacije dovoljno “primitivne”, “primordijalne”, “oralne”.
Ali sve te “iskonske” civilizacije govore; ne urlaju neartikulirano. Govore. Koliko je onda opravdano spominjati primitivniju psihu? Nije li, radije, to što Grci mogu ideal svake psihoterapije? Formulirati traumu – pretočiti je u riječi? Nije li, radije, grčka tragedija model preko kojeg se jedno društvo nosi s onim nepodnošljivim – s ultimativnim traumama?
Hm. A što ćemo onda s Gruntovčanima i Zagorom? Baš i nisu uzorne terapeutske zajednice. I što ćemo onda, k vragu, s vrlo nezgodnom spoznajom da, pošto ste mozgali i mozgali nad prijevodom IO MOI MOI i sličnih replika – pošto ste izbjegli Scilu Gruntovčana i Haribdu filologije – na kraju krajeva dobivate meksičku sapunicu? Ne dramu – melodramu?
Riječi nisu bitne
“Riječi i glas su za mene materija, kao i tijelo, ali tekst nije materija”, kaže jedna od zvijezda ovogodišnjeg Eurokaza. “Riječi nisu bitne.” Tome, nimalo slučajno, prethodi: “Tragedija danas nije moguća.” (A kad to kaže, zvijezda misli – proizlazi iz intervjua – prvenstveno na katarzu, na razrješenje: “U Grčkoj smo situaciju etičkog konflikta kao dramskog mehanizma mogli riješiti histeričnim smijehom zajednice, a smijeh je formalno dolazio kao četvrti dio tragedije, dakle ili kao komedija ili kao satirična igra.”) Je li zvijezda Eurokaza u pravu? Živimo li, naprosto, u doba kad je tekstualna – verbalna – tragedija nemoguća? Je li naša kultura na tom stupnju rafinmana da riječi – ta genijalna tehnologija za prenošenje značenja – prenose još samo ironiju? (O, kakav bouquet sedamdesetih ima ova teza – kao da držite u rukama prve albume Ramonesa.) Jesmo li za jednu sliku olako dali svih tisuću riječi?
A možda je riječ i o nečemu drugom: o goloj golcatoj kulturalnoj bahatosti. O gledištu “napredne” civilizacije za koju su sve druge – i drukčije – “zaostale’’.
Zato što nisu imali laserski light show, kompjutorsku grafiku i mobitele, Grci su odmah, nužno i automatski “iskonski”, “prvotni”, “primitivni”. A što ako je njihova civilizacija – poput mnogih ostalih pred-industrijskih – bila sofisticirana koliko i naša, ali na područjima koja ne traže 220V i motor s unutarnjim sagorijevanjem? Na područjima koja su, zbog toga, iz današnje perspektive gotovo nerazaznatljiva? Što ako su i Euripid i njegova publika raspolagali bogatim repertoarom riječi i fraza za iskazivanje emocija – repertoarom koji mi, čiji je ideal “autentična” nemuštost, prvotni krik orgazma, euforije, bola ili mržnje – repertoarom koji možemo pročitati samo kao “sentimentalan” (jednako kao što tako čitamo romane iz osamnaestog stoljeća, na čijim stranicama muškarci i žene, bogati i siromašni, mladi i stari – bez razlike – svako malo plaču i suze... kao babe)?
Tehnologija emocija. Razmišljajmo malo o tome dok nogometaši, nakon što je pao gol, stisnutih pesti i razjapljenih usta voze avione po cijelom igralištu.
P. S.
(Ostao sam dužan P. S. Kako sam, konačno, preveo IO MOI MOI? – “Aaah! Ajme! Ajme!” S tim da je to, u mojoj glavi, replika na urbanom dalmatinskom – ili općeprimorskom – na gradskoj čakavici. Za beznadnog kontinentalca, naravno, put do Grka i Rimljana ide pokraj Jadrana. Neka nama naših utopija.)