Darija Žilić  

Identiteti na granici

skupovi

U Umagu i Kopru od 27. do 29. svibnja 2004. održan je peti simpozij Tomizza i mi – susreti uz granicu. Potrebno je istaknuti da se taj književno-znanstveni skup održava u spomen na književnika Fulvia Tomizzu koji je značajan i zato što je u svojim književnim tekstovima duboko promišljao odnos individualca i zajednice, zatim pitanje granice, pograničja u Istri. Nerijetko je zbog svojih načela i zastupanja convivenze doživljavao kritike i Talijana i Hrvata. Tako su, na primjer, nakon što je objavljen njegov roman Bolji život, ističe Milan Rakovac (voditelj projekta), uslijedile nevjerojatne denuncijacije, javni i anonimni napadi i to iz talijanskih desničarskih krugova, istarskih; iz hrvatskih i “ljevičarskih’’ i desničarskih krugova, i to opet istarskih. Razlog za to nerazumijevanje Rakovac pronalazi u tome da tomicijanska l identiteta di frontiera ne uspostavlja granicu, ne pokušava je osnažiti, nego oslabiti, obesmisliti. Ovaj skup želi kontinuirano promicati povezanost svih naroda koji žive u tome pograničnom prostoru. A Tomizzini tekstovi uporište su i uvijek zanimljiv izvor za nova promišljanja liminalnosti.

Stanovnik ničije zemlje

Tema ovogodišnjeg skupa bila je Međuzemlje & ničija zemlja. Možda su priređivači bili inspirirani prošlogodišnjim izlaganjem Laszla Vegela. Govoreći o eksplozivnom širenju politike identiteta, o urušavanju univerzalističkog sustava, Vegel ističe da se umjesto tradicionalne ideje građanina svijeta i umjesto ideje lokalpatriotizma pojavljuje stanovnik ničije zemlje, koji se ne smješta između ta dva pola, nego iznad njih. Ničija zemlja, zaključuje u tekstu Granica i ničija zemlja (koji je objavljen u zborniku iz 2003.), širi se začuđujućom brzinom i lišava granicu njezina mita i moći.

Na sam naslov simpozija ponajviše je referirao Antun Vujić koji je dosad bio prisutan samo kao predstavnik vlasti (ove godine ga je na tom mjestu “zamijenio’’ doministar Čedomir Višnjić). Predstavio se kao izlagač, i to vrlo uspješan. Vujić je u svom referatu Identitet ničije zemlje krenuo od konjunktivnog naslova i zapitao se što su priređivači skupa zapravo pokušali odrediti kao okvir za ostala promišljanja. Međuzemlje bi bio prostor između zemalja koji nije moguće podvesti samo pod jednu zemlju, a ničija zemlja prostor koji nijedna zemlja ne prepušta nekoj drugoj, ističe Vujić. I zatim promišlja varijetete njihova odnosa, odnosno pod koje ih je skupove moguće podvesti. Kada problematizira identitet ničije zemlje, tada ističe da je to identitet bez posesivnosti; ničije zemlje imaju prognanike i pisce. Upravo preko takvih pisaca koji pišu iz egzila stvara se identitet, i tako te zemlje prestaju biti ničije. On i nabraja neke pisce kao što su Günter Grass, Czeslaw Milosz, Fulvio Tomizza, pisce koji su stvorili identitete neovisne o političkim programima granica. Najbolji identiteti ničijih zemalja ispisani su na stranicama njihovih pisaca i tako identitet ničije zemlje postaje međuzemlje. A taj je prostor autentičnog izraza već dostignute kulture uzajamnog života. Važno je napomenuti da kulturni pluralizam može biti prihvaćen bez političke legitimacije. Na kraju, Vujić je naglasio kako je nova ničija zemlja novi položaj ugrožene kulturne različitosti uopće.

Teško je aplicirati poštovanje prema Drugome

O svom iskustvu novopečenog europskog državljanina govorio je književnik iz Slovenije Iztok Osojnik. On naglašava stanja prvog vala panike kao stresa koji poznaje iz nekih drugih situacija. Naime, to je točka stvaranja koja se pojavljuje u kreaciji i koja nema ništa s fiziološkim procesom – u toj se točki premješta kemija u znak, tvar u politiku. I poziciju čovjeka koji je otišao spavati kao Slovenac i probudio se kao Europejac, promatra kroz očište križanja virtualnog svijeta znakova i svijeta materijalne produkcije. I ustvrđuje kako prijelomnog trenutka preobrazbe uopće i nije bilo; čak ga naglašavanjem tjelesnosti minorizira. I zato se morao zapitati samo to kako on doživljava Europu, odnosno kako je njegova zemlja “dočekala’’ Europu. Ističe poplavu provincijalizma u Sloveniji, pragmatični privatizam i ravnodušne ignorancije lijevih stranaka i liberala u pogledu kulture i javnog sektora uopće.

 O aporijama multikulturalizma govorio je Aljoša Pužar sa Sveučilišta u Rijeci. Taj stalni sudionik simpozija svojim lucidnim, ali i provokativnim govorima, uvijek dohvati vruće krumpire koje drugi ponekad previde u želji da samo opjevavaju ideje koje nisu nimalo jednostavne, a još manje slatkaste. A to se odnosi i na ideju multikulturalizma. Pužar ističe kako je prihvaćati Drugoga postao moralni imperativ, a prihvaćanje bez dubinskog shvaćanja i nije osobito dobar put. On je iznio vlastiti primjer – njega su kao Hrvata, zbog svoga znanstvenog i uređivačkog djelovanja, šikanirali i hrvatski nacionalisti, ali i Talijani. Time je na najbolji mogući način pokazao kako je teško aplicirati poštovanje prema Drugome. Pužar je u svom izlaganju naglasio i da standardizacija jezika pretpostavlja hegemonizaciju, te da je put nacije put podrezivanja manjina. Stoga je uvijek moguće nazvati mitom Istru u društvu koje stidljivo osvjetljava marginu. On je upozorio i na primjere iz neakademske prakse – na mlade ljude koji osnivaju no border kampove, dok neki drugi istodobno ne žele azilante u svojoj blizini.

Pozitivna i negativna tolerancija

Tomislav Žigmanov, filozof i pjesnik iz Subotice, održao je referat pod nazivom Marginalije o fenomenologiji bijelog prostora uz mnogolike granice. On polazi od fenomenološkog pristupa, od stava da je granica ta koja obilježava prostor važenja nečega i postojanja nekoga. Postoje mnogolike granice u prostoru, granice čovjeka. No ono što je imanentno svim granicama je to da su uvijek postavak između nekoga i/ili prema nečemu, a razlikujemo ih po onome između čega ili koga i onoga na temelju čega, ali i po naravi, svrsi, razlozima. Ona određuje i dijeli, određujući dijeli i dijeleći određuje. To je ilustrirao na primjeru parohijalnosti. Parohija počiva na principu ekskluzivnosti, njezine granice isključuju strance. Drugi boravi na dnu, on je različit, nevidljiv. U pograničju je također prisutna parohijalnost, ondje se distribucija moći ne događa pravedno. A središte sve više pokazuje vlastitu superiornost. Premda je već desetljećima djelatan postmodernizam koji obilježava gubitak smisla za cjelinu, ovdje sve kasni, naglašava Žigmanov, a granice za očitovanje onih s ruba su prevelike. Zatim je samoironično konstatirao kako se jedino u inozemstvu može reći nešto o tome, i to ne zato što u svojoj zemlji to ne može, nego zato što se doma nema prilike.

Književnica koju bi se, prema Vujićevoj klasifikaciji, moglo odrediti kao pisca ničije zemlje – Daša Drndić – govorila je o tzv. pozitivnoj i negativnoj toleranciji. Ona, pozivajući se na Eca, naglašava razliku između imigracije i migracije. Za razliku od imigranata koji se uklapaju u novodošlu sredinu, migranti radikalno mijenjaju kulturni teritorij na kojem se naseljavaju. Migracije su poput prirodne pojave; dogode se, nitko ih ne može kontrolirati. Eco je uvjeren da se u procesu pretvaranja Europe u mnogorasni kontinent istovremeno proliferira netolerancija prema drugima i drukčijim, i tvrdi da je netolerancija najopasnija kada nije utemeljena na doktrini, nego kad je proizvod prirodnih nagona koji se pretapaju u rasističku doktrinu. Najstrašnija tolerancija je netolerancija siromašnih koji su prve žrtve različitosti. Pozivajući se na Todorovljevu klasifikaciju putnika, ona posebno izdvaja asimilatore, tj. osvajače, profitere, turiste. Asimilirani je imigrant; prilagođava se, izgnanik se nastanjuje u zemlji koja nije njegova, ali kao egzot, izbjegava asimilaciju. Izgnanik je pak osoba koja svoj život u inozemstvu tumači kao nepripadanje sredini koju voli baš zbog toga. Ona navodi i fikcionalne primjere u kojima je ilustrirana dvosmjerna jezična netolerancija između egzota koji sa starosjediocima ne dijeli njihove navike, ali ih uočava, pa mu to omogućava i usporedbe, ali i jezične nesporazume. Njezin je stav da tolerancija podrazumijeva sprečavanje nastanka bilo kakve dominantne strukture vlasti.

Istra kao dodirna periferija

O značenju granica u Istri govorio je Boris Banovac. On polazi od teze da je Istra uvijek funkcionirala na rubnim prostorima političkih sustava. Ona je periferija zato što je imala svoje centre. Za razliku od vanjskih periferija koje su gospodarski, politički i kulturno izolirani dijelovi društvenih sustava, Istra funkcionira kao dodirna periferija, a to znači da je u kulturnom smislu uspjela opstati tako da ne slijedi zahtjeve političkih elita. Točnije, političko-administrativni teritorijalni zahtjevi koji ističu granicu kao prostornu barijeru nisu mogli spriječiti dodire kulturnih identiteta u periferiji. Autor također navodi kako je povijest puna primjera o pokušajima svođenja grupnih granica u Istri na teritorijalne, a takva su zbivanja vezana uz hegemonističke aspiracije centara ipak ostavljala razlomljeni identitet i zato je uvijek iznova potrebno isticati nužnost convivenze.

S rezultatima svog istraživanja upoznao nas je Željko Boneta. On se bavi istraživanjima religijskih granica u Istri. Zapitao se je li religija u razdoblju prvog vala modernizacije u Istri imala ulogu markera među grupama, odnosno je li religija stvarala granice među grupama. Stoga je najprije pokušao ocrtati ekonomsku modernizaciju u Istri, i to od prvog vala modernizacije sredinom devetnaestog stoljeća. Utvrdio je da se Istra brže razvijala od hrvatskog prosjeka. Pišući pak o političkoj i kulturnoj modernizaciji u Istri, uočio je da Hrvati, Slovenci i Talijani dijele zajedničku religiju, pa ona nema nacionalni simbolički naboj. Usprkos migracijama i raznolikostima, nema etničkih sukoba. Analizirao je etničku distancu, i to kroz pet varijabli. A ta je distanca selektivna. Tako su Istrani otvoreniji prema tome da pripadnici različitih etničkih skupina žive u Hrvatskoj, da rade zajedno i da im budu susjedi, a sumnjičaviji su prema tome da nehrvati obavljaju čelne funkcije u politici, te prema sklapanju rodbinskih veza s drugima. Distanca se povećava što je razina intimnija i što je razina javnija i utjecajnija (to se posebno odnosi na politiku). I zanimljivo je da se ne primjenjuje na sve jednako; Romi i Albanci su nepoželjniji, a Talijani poželjniji od ostalih. Naravno, religiozni iskazuju veću distancu prema svim skupinama nego nereligiozni. Nereligiozni natpolovično prihvaćaju sve skupine osim Albanaca, a najveće su razlike između religioznih i nereligioznih u odnosu prema Bošnjacima, Romima, Crnogorcima i Srbima. To pokazuje kako je religioznost danas povezana s etničkim distanciranjem.

Jules Verne u Istri

Davor Šišović je na temelju jednog književnog djela pokazao kako se prelamaju hrvatsko-talijanski odnosi u Istri. Riječ je o romanu Julesa Vernea naslovljenom Mathias Sandorf koji je prvi put objavljen 1885. Riječ je o opsežnom romanu u kojem je radnja smještena u 1867. godinu, kada trojica ugarskih plemića u Trstu pripremaju zavjeru za odcjepljenje Mađarske od Austro-Ugarske, a avanture koje slijede događaju se u Trstu, Pazinu, Rovinju, Dubrovniku, Monte Carlu... Autor teksta pita se kako je moguće da se još ne zna pouzdan podatak o piščevim izvorima i uključenju Pazina u priču. To je čudno jer je jedan francuski speleolog došao istraživati Pazinsku jamu, a pritom je isticao da su ga u Istru doveli upravo opisi jame iz Verneova romana. Iako je pazinski gradonačelnik najviše pridonio uvrštenju pazinskih prizora u Verneov roman, nigdje se ničim nije pohvalio, pa se Šišović pita kako je moguće da se ‘’talijanski’’ Pazin odrekao Mathiasa Sandorfa kojim se diče mnoge zemlje. Ujedno i odgovara na to pitanje – prema mišljenju talijanskih kritičara (istarski o njemu uopće nisu pisali), u romanu Istra nije prikazana dovoljno talijanskom. U Hrvatskoj nema nikakvih studija o tom romanu. Na sreću, pazinski ‘’Jules Verne klub’’ pokušava nadoknaditi neopravdan interes za taj roman koji bi mogao biti resurs i za kulturu i za turizam.

I na ovim susretima bilo je riječi o novim tumačenjima Tomizzinih književnih djela. Mlade znanstvenice iz Celovca, Željka Grabovičkić i Tatjana Gidič, propitivale su relaciju Tomizza – Rakovac, odnosno kako su se tijekom studiranja upoznavale s Tomizzinim tekstovima i kako su ih počele interpretirati. A do takvih istraživanja došlo je baš zbog Rakovčevih predavanja koja je održao na tamošnjem sveučilištu. Irena Visentini također je izlagala o Istri kako ju je zamišljao Tomizza. O Tomizzininoj literaturi granice govorio je književnik Giacomo Scotti. Gost iz Slovenije Miki Roš promišljao je karakteristike regija u Sloveniji i Hrvatskoj, a to su Porabje, Prekmurje i Međimurje. Među izlagačima bili su i Boris Pahor, Bojan Brezigar, Sandi Blagonić…

Sve više osobnih primjera

U sklopu Tomizzinih dana predstavljen je i zbornik radova s prošlog simpozija pod nazivom Eros, Thanatos, Limes u kojem nalazimo tekstove Borisa Budena, Lasla Vegela, Žarka Paića, Aljoše Pužara, Ljiljane Avirović, Nevena Ušumovića, Sandra Damiania, Drage Jančara, Ulderica Donadinija, Milana Rakovca, Borisa Pangerca...

Svakako je potrebno istaknuti i vrstan program kroz koji su nas vodili Milan Rakovac, Nives Franić i Irena Urbič, a koji je uključivao posjet Televiziji Koper, razgledavanje znamenitih fresaka Ivana iz Kastva u Hrastovlju, odlazak u Materadu, otvaranje izložbe Claudija Ugusija, koncert odličnog Livija Morosina i njegova benda, nastup pjesnika i pjesnikinja – Laure Marhcig (sjajne pjesnikinje koja zaslužuje da se njezin pjesnički rad snažnije predstavi u čitavoj Hrvatskoj), Borisa Biletića (koji je održao nadahnuto, poetsko izlaganje o zemlji Istri), Tomislava Žigmanova, Igora Grbića, Tahira Mujičića... U muzeju grada Umaga doznali smo ponešto i o revizijskom arheološkom istraživanju Sepomaja 2003., čiji su najvažniji rezultati otkriće nekropole istočno od poznatog ladanjskog dvorca na rtu Tiola.

Organizatori su za iduću godinu najavili novosti, na primjer organiziranje okruglih stolova. Naime, i tijekom ovih susreta pokazala se potreba sudionika da raspravljaju nakon izlaganja, čak su se razvile i zanimljive diskusije koje bi iduće godine mogle biti čvršći okvir. Treba istaknuti da su sudionici sve više angažirani i da sve češće navode osobne primjere (koji su i inače neizbježni na simpozijskim izlaganjima). A upravo ta angažiranost za književnost, za jezik, za suživot čini obilježje koje ostaje konstanta u ovim susretima. I zato ih je nužno i dalje održavati.