Razgovarali smo s jednim od troje hrvatskih umjetnika koji su se predstavili na 17. Mediterranei, Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, održanom krajem 2015. godine u Milanu
U sklopu programa Motel Trogir: Alice Does't Live Here Anymore, udruga Slobodne veze predstavila je nekoliko stranih umjetnika, a uz njih i Bojana Mrđenovića i Anu Zubak iz Hrvatske te vaš rad kojim tematizirate Vitićev trogirski motel, inače spomenik kulture RH koji je u stanju propadanja. Taj vaš rad povezuje vrijeme izgradnje motela i godinu proizvodnje fotoaparata koji koristite za rad. Koja vam je bila namjera?
Predstavio sam video koji je još u procesu nastanka i koji kombinira timelapse nastao uz pomoć fotoaparata iz 1963. godine. Dvije godine nakon njegovog izbacivanja na tržište otvoren je spomenuti motel. Kako snima pola kadra, na jedan film stane dvostruki broj fotografija pa je često bio korišten od strane amatera, turista, odnosno potencijalnih gostiju motela. Format negativa orijentacijom i površinom pak odgovara 35-milimetarskoj filmskoj kameri. Tako nastale sekvence služe kao pozadina za kratke scene čiji su protagonisti bijele siluete koje bi trebale sugerirati životne situacije iz prošlosti, sadašnjosti ili daleke budućnosti na prostoru Motela Trogir koji je u još uvijek u neizvjesnoj situaciji. Sam projekt je motiviran hvale vrijednom inicijativom da se na poseban način revalorizira moderna arhitektura nastala na ovom području te se zaštiti od divljeg kapitalizma.
Čitav je niz inozemnih gradova gdje ste izlagali u zadnjih godinu dana. Kada bi jedan od tih gradova usporedili ili na neki način povezali s radom koji ste u njemu izložili, koji bi to grad i rad bili i zašto?
Najizraženiju takvu vezu mislim da ima video rad Yesterday after... napravljen kao niz sekvenci koje sugeriraju subjektivni pogled na ulice Zagreba kroz veliko-formatni video, tehnike koja je posuđena od medija fotografije. To je vjerojatno prvi takav slučaj u povijesti videa i takav eksperiment kanim proširiti. Snimljen je kroz povećalo zbog čega je polje oštrine vrlo plitko. Po tehničkim kriterijima slika je vrlo loše kvalitete ali zbog toga u sebi nosi nekakav vizualni arhetip poznat svima. Tu točku zajedničku svim promatračima olakšava i nepostojanje teksta i klasičnog narativa. Video je prikazan u Beču, Cetinju, Grazu, Novom Sadu, Mariboru, Sarajevu, Trstu i Veneciji. Ti gradovi nisu toliko udaljeni od Zagreba i s njim svakako imaju dodirnih točaka.
Zagrebačke palme
Izložba kustosice Irene Borić U mojoj zemlji palme rastu održana je 2014. u riječkom Malom salonu, a pozabavila se metaforom palme. Za potrebe vašeg rada jednu ste palmu posadili na Medvednici.
Radi se o palmi čiji je fosilni nalaz s Medvednice opisao Đuro Pilar u svojoj knjizi Flora fossilis Susedana iz 1883. godine. Rasla je na području Medvednice prije nekoliko milijuna godina a izbrisalo ju je ledeno doba. Stanište današnjih pripadnika tog roda je u Americi.
Palme su, uz kaktuse, i vaša privatna fascinacija. Sami ih i uzgajate. Što vam predstavljaju?
Zanimaju me i relikti europskih lovorolisnih šuma koje su prekrivale ovo područje prije zadnjeg ledenog doba, a danas su prisutne na Kanarima, Madeiri i Azorima. Neke vrste su preživjele ledeno doba te su i dalje prirodno rasprostranjene kod nas i ostatku Europe. Biljke me zanimaju jer je putem njihovog proučavanja moguće osjetiti klimu podneblja iz kojeg potječu, a koja utječe i na ljudski temperament pa tako i na cijele kulture. Njihove migracije ponekad nemaju logičnog objašnjenja i mogu otvoriti razne pretpostavke koje su povezane s populacijama koje su živjele u razdoblju povijesti koja je slabo dohvatljiva zbog nedostatka pisanih tragova. Posjedovanjem nekolicine biljaka i znanja o njihovom podrijetlu se na neki način pred sobom ima mali živući model svijeta.
Uz ostalo, ambijent palme s Medvednice bio je zastupljen i na vašoj nedavnoj izložbi naslovljenoj 1x1 u Zagrebu kojom slike svodite na zajednički nazivnik. Zašto vam se to pitanje danas čini aktualno?
U nekim prethodnim radovima sam se bavio idejom konačnog broja slika koje mogu postojati unutar važećeg 8 bitnog rgb sistema. Radi se o tome da ako postoji određen broj piksela u nekoj zadanoj rezoluciji i svaki od njih može imati određen broj boja, kada se iscrpe sve moguće kombinacije, može se reći da se unaprijed posjeduje sve slike koje biće u svom postojanju može ali i ne mora vidjeti. Dakle, njihov broj je unutar takvog ograničenog sistema velik ali konačan.
U slučaju ove izložbe postupak je drukčiji, jedna fotografija se svodi na prosječnu vrijednost svih boja koje u sebi sadrži odnosno smanjuje na jedan piksel. Ta boja se zatim izlaže pored izvorne fotografije. Taj “drugi tip spoznaje” je strogo senzoran i bolno nepovratan. Nisam htio da potencijalni narativni kontekst odvraća pažnju sa samog postupka i zato sam se pri izboru fotografija trudio da motivi budu što elementarniji za ljudsko životno iskustvo. Izabrao sam da to budu ljudi i prostori poput popisa likova prije početka dramskog teksta. U slučaju videa koji ipak ima vremensku komponentu, radi se o prizorima vezanim uz situacije u kojima je čovjek prisiljen stati sa svojim dnevnim aktivnostima poput čekanja zelenog svjetla na semaforu ili vožnje liftom. Srednja boja fotografije ima svoju šifru unutar rgb sistema i ta šifra je u ovom slučaju ujedno i naziv svake pojedine fotografije. Zanimljivo je da postoji teoretska šansa da dvije različite fotografije, fotografirane na drugom mjestu od druge osobe koja prikazuje nešto drugo, može imati istu srednju boju. Šansa da se to dogodi čak nije mala. Pri izboru fotografija za izložbu su mi se dogodile situacije u kojima su srednje boje nekih fotografija bile vrlo blizu iste vrijednosti. Na kakvu “rupu u sistemu” upućuje takva situacija? Radi se o sukobu dva sustava, iracionalno-iskustvenog i racionalno-mehaničkog. Racionalno je to vrlo jednostavno objasniti, ali iracionalno gledano ostavlja jedan zanimljiv osjećaj. Mislim da je danas kada sistem pokušava sve automatizirati to pitanje vrlo aktualno. Tu dolazimo do starih sukoba u teoriji spoznaje gdje su se odnosi snaga u današnjem “mehaničkom” svijetu promijenili.
Dürerovo putovanje
Kako je to rekao Octavio Paz, ono što razlikuje modernu i suvremenu umjetnost od umjetnosti iz prethodnih razdoblje je kritičnost. Gdje je u tome vaš pristup umjetnosti?
Moderna i počinje s razvitkom “slobodne misli”. Umjetnički rad je često vezan uz vrijeme i kontekst u kojem nastaje, a poželjno je da ima i svoj vlastiti život koji se na neki način nastavlja nakon njegove izrade. Kritičnost je prisutna bila ona jasna i direktna ili indirektna i dobivena kroz interpretaciju istog. Danas je ona često ishodišna točka nekih umjetničkih radova no rijetko i sama sebi svrha jer inače ne bi bilo potrebe da se izriče kroz umjetničku formu. To vrijedi i za najfundamentalniju konceptualnu umjetnost.
Film na kojem sad radite dotiče se Dürerovih putovanja u Italiju i Nizozemsku, a preispituje jesmo li u našem vremenu na prekretnici kao što je zapadna kultura bila u renesansi. Ako jesmo, kakva je ta prekretnica i kako je pokušavate predstaviti?
Spomenuti film do takvih odgovora pokušava doći kroz medijski eksperiment. Predmet takvog istraživanja nije sociološki ali se može dovesti u vezu i s takvom vrstom pitanja. Današnja prekretnica je u vremenu njezinog dešavanja evidentnija od one prije petsto godina ali se i dalje odvija dovoljno sporo da njezin ishod ne bude sasvim jasan. Film je parafraza Dürerovog putovanja po tome što je sniman u jednoj, ja bih rekao izvrnutoj Cargo cult akciji gdje se njegovo putovanje ponavlja u sadašnjosti i koristi kao platforma za eksperiment.
Kultura nije samo ogledalo društva, već i njegov formativni element. S druge strane, Hrvatska ima jedan od najnižih proračuna za kulturu u EU. Kako na to gledate?
Smatram da Hrvatska kao mlada država još uvijek boravi u “adolescentskoj” fazi koja je zapravo najnepogodnije razdoblje za uskraćivanje kulturnih sadržaja. Fascinantan je trud kulturne scene da izdrži jedno takvo stanje međutim ono postaje sve gore i gore. Takva politika već ima vidljive trajne posljedice.