Valent je imao ambiciju napisati roman koji će biti ili remek-djelo ili katastrofa - i nije uspio
Milko Valent, Umjetne suze, Profil, 2013.
Beskompromisnim poduhvatom objave romana na tisuću četiristo stranice, Profil se uistinu profilirao kao izdavač koji je, prije svega, voljan objaviti knjigu bez adekvatnih uredničkih intervencija u opsegu i sadržaju knjige. Ono što je Valentu nedostajalo je dobar i iskusan – ili barem bezobrazan urednik koji bi bitno skratio roman koji je sam po sebi u redu, i to je to.
Međutim, volja svih okupljenih ugovornih strana da pošto-poto objave treći najopsežniji roman u Hrvata, kao što smo mogli posvuda čitati – ipak je prevladala i oduzela Valentu i bolju i širu recepciju romana, a svakako i veću čitanost. Pa makar među kritičarima i najužim ešalonima književnog demimondea. Takav si luksuz ponajprije mogu priuštiti “profesionalci” koji se isključivo bave lijepom riječju. Ostali polusvijet mora nekoliko puta započeti isponova roman koji, k tome, usložnjava cijeli podvig neprekidnim repeticijama.
Postavljanje romana u medijski prostor kao trećeg po broju stranica (nakon Zagorkine Gričke vještice i Krležinih Zastava) doima se izvrsnim marketinškim trikom (osobno nisam provjeravala stoji li ta trivijalna činjenica), no vjerujem da na nahtkastlima nadobudnih mladih intelektualaca i sličnih im još uvijek čami prijevod Franzenove Slobode pa će Umjetne suze morati pričekati još neko vrijeme. Dok je Franzen trebao impresionirati opsegom i kobajagi još jednim velikim američkim romanom, ovdje nas je prije svega, zaista, impresionirala volja izdavača da objavi tu knjigu koja u konačnici najviše impresionira svojim iznimno kvalitetnim uvezom koji je spreman za sve položaje čitanja (a svaki je neudoban zbog težine sveska). Dakako, u torbi je nosite na vlastitu odgovornost.
Van borbe s fizičkim zadanostima Umjetnih suza, neobično je doživjeti bilo kakva prestižnija izdanja od strane hrvatskih izdavača koji se hrvu s tržišnim nedaćama. Većina domaćih knjiga (pogotovo poezije) brzo nepovratno uroni u zaborav vremena. Tako da jedino preostaju trivijalna književnost, javni skandali, literatura s kioska ili kvalitetan rad manjih izdavačkih kuća. “Ozbiljnija” domaća književnost ne nalazi prostora na listama najčitanijih i najposuđivanijih naslova, a nakon nekog vremena završe u kutu po budzašto cijenama ili stoje na policama Zarezova ureda zajedno s nekoliko drugih od dvadesetak naslova Milka Valenta.
Pornografska naginjanja Roman prolazi kroz živote bračnoga para u razlazu, stanovitih Marka i Tine Globan. Iako naočigled prati dvoje protagonista, roman na odgovarajući način prati samo Marka koji, doduše, počesto zapadne u diskurs šiparice s poremećajem raspoloženja. Od tzv. “toaletnih listića” zamorniji su (i neuvjerljiviji) samo razgovori Marka sa Žacom, njegovim ocem Emilom i drugim muškim prijateljima. Markova potraga za “urednom djevojkom” po razvodu s (prasicom?) Tinom ga vodi iz naručja u naručje raznih bjelosvjetskih, također neurednih djevojaka i žena, a nijedna od njih nije poput njegove ljubljene majke Maje koja je prerano preminula. Pretjerano idealiziranje oca koji pati od istih “urednih/uredovnih/uredničkih” patologija i neskrivena mizoginija prema svim ženama ne-majkama (ili onima koje ne preuzimaju na ovaj ili onaj način ulogu majke), zakrivena iza sve bujnijih i obilatijih opisa seksa kako se roman bliži kraju (a koji se sve više, kako počinju odnositi prevlast, počinju doimati kao “punitelji” prostora), s vremenom postane izvor mnoge frustracije za žensko (a vjerojatno i ne samo žensko) čitateljstvo.
Svemu ne pomaže ni “magična” mentalna veza između dvoje protagonista koja se očituje u tome da jedan zna stvari koje se trenutno događaju s drugime, iako to ne bi mogli znati. Crescendo romana, nažalost, nije nikada došao – činilo se da bi to moglo biti ozbiljno proljetno čišćenje Tininog stana uz profesionalnu pomoć ili ritualno čišćenje vatrom stana na Marulićevom trgu, što bi se uklopilo u nelagodu suočenosti s europskom kanalizacijom duha i tijela koja se izlijeva po cijelome romana od Murtera do Edinburgha. Kako su djevojke sve neurednije psihički i fizički, tako je i sve više pornografskih naginjanja – ne samo u smislu seksa, nego i zatupljujuće prepiske i dnevničkih zapisa.
Infantilna muška fantazija Ekskursi i eksplikacije još su jedna stvar koja upućuje na potrebu da se roman skrati za koji ud – dok je ispočetka jasno da je Marko sitnoburžujski frapiran nasiljem koje je počinio nad svojom ženom (nota bene: šakom) pa se nalazi u petlji stiješnjen s taksistom koji ga frapira svojom tjelesnom nespremom i frapiran sporim protekom vremena, kasnije se nastavljuju množiti iste priče, prisjećanja, misli, pa i dijalozi istih likova što, ako je i trebalo igrati ulogu opomene da živimo u bezlično i ničim iznimno doba, ipak nije potpuno uspjelo. Objašnjavanje da je ruksak pomodni izraz za naprtnjaču ili fusnota da nam bude jasno što znači LGBT, neprestano ulaženje u banalne činjenice svima dobro nam poznate, oduzimaju lakoću hoda romanom, kao i insistiranje na detaljnim činjeničnim navodima o pojedinim (možemo reći) zajedničkim dijeljenim iskustvima i doživljajima na, de facto, “nacionalnoj razini”, da bi se pomni čitatelj u nekom trenu zapitao (zaintrigiran minucioznošću i pripremljenošću faktografije iz 1990-ih) kolika je bila nezaposlenost 2003. godine ili koliko je koštao mobitel za Račanove vlade pa se ushitio jer je pronašao grešku.
Jedan od najsuvišnijih dijelova romana je Tinin ratni dnevnik koji djeluje poput materijala za TV kalendar, a valjda treba u nju uliti neku samosvojnu personu jer, eto, i Marko piše dnevnik. Dnevnik promašuje utoliko što je potpuno depersonaliziran, kao da se radi o novinarskoj vježbi, što možda i jeste slučaj jer je Tina ugledna novinarka.
Ženska je perspektiva u Valenta krnja – mnogo međusobnih ženskih razgovora čini se kao proizvod muške fantazije, a Tinine stranputice u Markovu odsustvu kao njegovo zamišljanje njegove egzistencije bez njega. Rekli bismo da Tina nema života poslije Marka, ta velika intelektualka (koju Marko omalovažava jer čita trivijalnu književnost vjerojatno da zaboravi ozbiljan rad koji obavlja na radiju – za čijim radnim uvjetima danas možemo samo uzdisati) i sredovječna feministkinja, dok je njen muž naravno zreo, pa onda ona nariče i pije, odluči se prostituirati ne bi li mu napakostila, a zatim i zavesti njegova oca u kojeg je zaljubljena.
Bitno je napomenuti i da su sve žene biseksualne, bez samopoštovanja, vole da ih se ponižava u krevetu i životu, a autor ih ipak predstavlja kao feministkinje. Doduše, feministkinje koje se protiv abortusu i feministkinje koje smatraju da neke žene naprosto žele da ih se siluje (da ne spominjemo nelagodno insistiranje na poželjnosti djevojčica između 13 i 17 i relativiziranju njihove seksualne promućurnosti, životnog iskustva i sposobnosti da shvate dalekosežne posljedice svojih činova.).
K tome, “novinarska zvijezda“ Tina, nakon što je muž udari šakom pa ne može obavljati svoj posao, gubi mjesto u prestižnom “europskom” projektu, dok njen muž, koji je do tog incidenta radio džinglove, dobije priliku mjesecima putovati Europom i svojom domovinom bez ikakvog prethodnog novinarskog iskustva – valjda za nagradu na uspješnom uspostavljanju tradicionalnih muško-ženskih odnosa u svojoj obitelji u razvodu. I u matematici, jer jedna sociologinja “još uvijek ne zna precizno pretvarati eure u kune”.
No, dakako da same likove i njihove stavove ne možemo prilijepiti i na autora koji nam pokazuje te uredne i neuredne gadove. Ipak, politička nekorektnost se u romanu uzdiže kao vrijednost istinoljubivih, zasićenih prijetvornošću svijeta, a pomalo i Badiouom, Hardtom, Negrijem i drugim misliocima poznatima široj javnosti kao ljevičarima. Ostaje samo ono “Live and let die”. Svejedno, teško je prihvatiti da roman koji vremenski zahvaća (doduše veoma usku društveno-ekonomsku skupinu, dok se egzotiziraju migrantski radnici, a širi gađenje prema ljudima s ulice ili onima koji čitaju ili gledaju “krive” filmove i knjige) toliko zanimljivo razdoblje u našoj novijoj povijesti, pa i svojim opsegom naznačuje velike ambicije autora, ostaje samo “u redu“, ne dosežući visine romana jedne generacije ljudi koja je odrasla malo ustranu od turobnih događanja 1990-ih, gledamo li njihove radne i egzistencijalne uvjete. Ali koja ima svoje vlastite zebnje koje se ovdje rasplinjuju u oblaku životarenja i besciljnog lutanja koje si ne može priuštiti svatko, pa je po tome roman uistinu izvan svoje epohe, ali unutar ove naše epohe banalnosti i posustalosti.