Razgovor u povodu lecture performansa Sve nekako počinje… održanoga 20. prosinca 2015. u SEK-u, SC, Kultura promjene, Zagreb
Zbog čega ste se odlučili na lekcijski performans Sve nekako počinje… u kojemu tehnologiji, kako je bilo najavljeno, pridružuje naracija, govor i svoju fizičku prisutnost na sceni? Iako ste pritom naveli da Vam je to prvi put da ste se odlučili na narativizaciju vlastite izvedbe, čini mi se da ste narativni performans izveli prigodom promocije Života umjetnosti 2013. godine, broju posvećenom rubnim umjetničkim praksama, a na poziv Sandre Križić Roban.
Kao prvo bih trebao razjasniti da je “lecture performans” samo trenutno stanje projekta, a ne finalni rezultat. U toku priprema shvatio sam da sam napravio ogroman dio tehničkih priprema, dok izvedbeni dio još nije bio strukturiran. Indoš je bio na probi i rekao mi: “Imaš odličan lecture performans, a izvedbeni dio… e, za to moraš još dosta raditi.” (smijeh) Ta izvedba je bila tek proba; želio sam izvesti nešto pred publikom kako bih dobio tvrdu točku iz koje mogu ići dalje, što će se u konačnici vidjeti u završnom obliku u svibnju u SC-u – u sklopu Izloga suvremenog zvuka.
Na promociji Života umjetnosti radio sam performans koji je sasvim slučajno započeo objašnjavanjem mehanizma i tehnologije rada kao odgovor na pitanje iz publike. Šiš je na samom početku izvedbe tražio da pojasnim što to točno radim, pa sam to i napravio, ali to je ipak bio AV performans, dok je sada forma predavanja uzeta s jasnom namjerom.
Narativom sam se bavio i u glazbenom performansu koji sam radio za Festival prvih 2003. godine, gdje je bilo bitno, kao što su nalagale propozicije Festivala, da budem debitant u kategoriji u kojoj nastupam. Shvatio sam da nisam još nikad javno pjevao, pa sam prijavio glazbeni nastup Tata, kupi mi sve u kojem izvodim songove iz reklama iz svojeg djetinjstva. Za izvedbu sam se pripremao dosta dugo, skoro pola godine. Većina priprema se odnosila na same songove, skupljanje tekstova i izradu glazbenih podloga. Tek poslije premijere sam shvatio da sam paralelno sa songovima stvorio i narativ koji sam izvodio između songova, u otvorenoj komunikaciji s publikom. Taj narativ sam izgradio nesvjesno, u hodu, i premda nikada ništa nisam zapisivao, tekst sam reproducirao manje više identično na svakoj izvedbi.
TRANSFER, LIKOVNA KRITIKA
Tko je sve do sada kvalitativno pisao o Vašemu radu te koliko su Vam u promociji rada pomogle specifične TV-emisije poput Transfera?
Mislim da se općenito premalo kritički piše o likovnoj umjetnosti. Vrlo često velike i važne izložbe prođu, a da ne izađe niti jedan jedini osvrt. Većina press materijala su najčešće najave izložbe s istim tekstom.
Transfer je svakako pomogao u promociji – u arhivu emisije ima sigurno 30-40 izjava i priloga vezanih u moj rad, od prve emisije pa nadalje, međutim Transfer je stručna emisija koju većinom gledaju kolege i uski krug ljubitelja suvremene umjetnosti. Mislim da je potrebna šira prisutnost suvremene umjetnosti u medijima. No po svemu sudeći, to se neće dogoditi tako skoro.
Iva Rada Janković, Radovan Vuković, Marko Golub, Sunčica Ostoić, Olga Majcen Linn i drugi pisali su o mome radu, no Iva Rada Janković ipak se tome najviše posvetila i tekstovima sam vrlo zadovoljan. Generalno mislim da je u pisanju o mojoj umjetničkoj praksi velika prepreka nedostatak razumijevanja mehanizama kojima rad nastaje – programiranje, različiti uređaji, kompleksni tehnički sistemi…
UDRUGA RADIONA I TEHNIČKA KULTURA
Da li se, s obzirom na spomenuti lokalni kontekst, osjećate umjetnički usamljeno na našoj sceni s obzirom na Vaš specifičan izraz i koliko Vas umjetnika-kolega uopće razumije?
Područje koje mene zanima je dosta usko i specijalizirano. U regiji se novim (i starim) medijima na ovaj način bavi malo umjetnika, pa mi nedostaje lokalnoga konteksta. Svakako bih rado imao više kolega koji se bave sličnom problematikom u okolici.
Inače, mogu reći da u Zagrebu i Hrvatskoj imam dobre uvjete za rad, i u produkciji i u smislu izlagačkih prostora… izlagao sam u Umjetničkom paviljonu i Pogonu Jedinstvo i Svetim srcima u Puli, koji su spektakularni prostori; imam odlične osobne i profesionalne kontakte s ljudima koji se ozbiljno bave tehnologijom pa mogu izvesti vrlo kompleksne projekte.
Što se tiče razumijevanja rada, važno mi je da bar u jednom segmentu ljudi imaju ideju što to gledaju, dakle, da li je to analogno ili digitalno, kako otprilike nastaje… da se razumije otkuda to dolazi, kuda spada i u kojem smjeru ide. S druge strane, sve više mi se čini da sav taj trud da objasnim prirodu tih radova, kako nastaju... da sve to i nije toliko bitno… da je na kraju, najvažnije kako rad ljudima sjedne, što osjete kad se suoče s njim.
Stvari se na tom području na svu sreću mijenjaju, pojavom inicijativa tipa udruge Radiona, gdje nastaje jedna nova generacija autora i publike. Kad mislim o Radioni, sa zadovoljstvom mogu koristiti pojam tehnička kultura.
Davorka Begović iz Kulture promjene vrlo mi je bitna u podršci vezano uz ovaj performans, kao što mi je i strateško mjesto djelovanja SC, gdje vidim da nekako pripadam; i nije slučajno što je i Indoš tu pronašao svoj prostor slobode. Jako cijenim način na koji Davorka Begović radi Izlog suvremenog zvuka; način na koji promovira umjetnike. Ona razumije da umjetnički procesi traju godinama, da je potrebno vrijeme da se materijali i jezik izgradi i ne inzistira na stalnoj produkciji novih, različitih radova, što je zahtjev koji se danas često čuje.
ART-SANKILOTI
Podsjetite nas na Sharp Drive koji je izveo Emil Matešić na Eurokazu ratne 1991. godine. Tko je sve sudjelovao u osmišljavanju navedenoga performansa-zvučne skulpture? Emil Matešić je naveo da ste za tu prigodu sjajno izmiksali glazbu benda SexA i dodali efekte. Kakva je bila scena krajem osamdesetih i u kojim ste se krugovima kretali?
Družili smo se svakodnevno, vezala nas je muzika, bili smo fanovi Kugla glumišta i Kugle, Emil je tada već radio sa Šišem. Bili smo bliski prijatelji. Jednoga dana je došao i rekao: “Prijavio sam nas na Natjecanje mladih koreografa; ja ću biti auto, ti ćeš biti vozač, a Sonja (Sonja Leboš) će biti policajka, i ti ćeš izmiksati Sexu”, što sam i učinio dan prije nastupa. Na opće zaprepaštenje koreografa i plesača Emil je dobio nagradu, jer prema nekim njihovim klasičnim procjenama to nije koreografija, odnosno, kako su neki komentirali – “Došao je i bacio se”. (smijeh)
Bile su mi to neke najljepše godine u smislu radne discipline i ono što bih posebno izdvojio – nije bilo opterećenja što će dalje biti jer smo zaista radili iz čiste ljubavi. Uvijek kad mislim o ovoj problematici, podsjetim se da velik dio onog što osjećam u vezi s tim vremenom leži u činjenici da sam onda bio mlad. Meni su kasne 80-e bile formativne godine, zaista sam uživao u sceni i svim događanjima, ali ne mislim da to vrijeme treba posebno uzdizati. Ključno je vjerojatno da je to bila zadnja dekada jednog zrelog kulturnog prostora koji se raspao zbog rata. Poslije takve velike traume ništa nije isto, a vrijeme prije ostaje konzervirano i previše se romantizira. I sam povremeno donosim paušalne ocjene o tome koliko su tada stvari bile bolje, koliko smo bili predaniji u radu... a sve se na kraju svodi na činjenicu da sam bio mlađi i da me sve uzbuđivalo i zanimalo, što je zajedničko svim mladim ljudima.
IMPROVIZACIJA KAO PROSTOR SLOBODE
Osobno mi je u Vašem lekcijskom performansu bila zanimljiva svojevrsna nelagoda koju ste osjećali pred publikom, a koja se u nekim trenucima i nije izvedbeno projicirala kao nelagoda, već nelagoda na razini koketiranja, u stilu “možda ću baš po tome biti simpatičan”. Kako ste došli na ideju da postavite papiriće-šalabahtere na pod?
Neugodu i nesigurnost u živim nastupima istražujem već dugo. Krajem 90-ih, početkom 2000-ih radio sam seriju zvučnih performansa, uvijek vezanih uz neki program – konferenciju, otvorenje izložbe itd. Zanimala me situacija u kojoj se pripreme za nastup odnose na istraživanje tematike i prikupljanje sirovog materijala za izvedbu, ali bez ikakve probe, vježbanja i bez pripreme ikakve strukture same izvedbe. Zanimala me neugodna, trenutak izvedbe kad sam izložen i nesiguran. Izvedbe iz te serije glazbenih performansa su bile vezane uz programe WHW – Broadcasting (Prekid programa) i obilježavanje 150 godina Komunističkog manifesta (If I had a hammer) te izložbu Here Tomorrow u Gliptoteci (I am the DJ I am what I play).
I zatim performans Synchronicity bio je polusatni nastup, također bez konkretnih proba i priprema sadržaja, ali jedna drugačija situacija jer sam prostor izvedbe izdvojio od prostora recepcije. Prostorija je bila ozvučena mikrofonima i snimana kamerama, i to se prenosilo uživo u vrt Gliptoteke. Tehnički postav je bio jednostavan, samo 4 mikrofona i 4 kamere, bez miksanja bilo kakve vrste. To je bila situacija u kojoj ne znam što točno publika čuje i vidi. Bio sam sâm u prostoru, imao sam 30 minuta da napravim nešto, istovremeno bez feedbacka o tome kako to zapravo zvuči i izgleda vani.
Papirići na podu... to mi je palo na pamet kao praktična alatka koja mi pomaže da zapamtim što sve kanim reći i napraviti, a istovremeno mi omogućuje da u svakom trenutku presložim tok izvedbe. Svidjelo mi se i to što je materijalno i jednostavno, i što me odmiče od ekrana i tehnike.
Postoji li možda tim ulaskom u narativizaciju svojevrstan strah od smrti, strah na koji će način biti sačuvana Vaša djela, hoće li uopće biti kvalitativno interpretirana za budućnost?
- Ne vjerujem da će mi tu narativ puno pomoći. Riječi definitivno nisu moj teren.
Video i novi mediji zastaruju najbrže, najteže ih je sačuvati i ne postoje jasne tehnike prezervacije i čuvanja. Zbog brzog razvoja tehnologije, moje i slične radove bit će vrlo teško prikazati u originalnoj formi već za 10-20 godina. Ali kad govorimo o site-specific instalacijama, u što spadaju sve moje veće recentne izložbe, svaki taj rad zauvijek nestaje zatvaranjem izložbe i više nikada neće biti postavljen na potpuno isti način. Čak i da dođem u isti prostor s istom opremom, nema šanse da kamere postavim na potpuno ista mjesta, što odmah mijenja izgled izložbe. U tom smislu, dokumentacija i arhiviranje je vrlo bitan dio mog posla.
Ivan Marušić Klif
(Zagreb, 1969.) diplomirao je na Visokoj školi za oblikovanje zvuka u Amsterdamu. Kao kompozitor, tonski snimatelj i producent, radi glazbu, šumove i tonsku produkciju za kazališne i plesne predstave, film i TV kao i za umjetničke projekte drugih autora. Dosljedan je predstavnik sjedinjenja umjetnosti i tehnologije, odnosno transformacije tehnologije u umjetnički medij. Bavio se i izradom svjetlosnih objekata i instalacija te povremeno scenografijom za kazalište, film i TV. Izlagao je i nastupao u Hrvatskoj, Europi i Japanu. Dobitnik je nagrade Salona mladih (2001.), Godišnje nagrade Vladimir Nazor za likovnu umjetnost (2013.) i nagrade publike na izložbi T-HTnagrada@msu.hr (2013.). Posljednjih nekoliko godina istražuje osciloskop, elektronički uređaj za grafičko bilježenje i prikazivanje pokreta i frekvencija, kojemu je umjetnik još uvijek dosljedan u svome eksperimentiranju s analognom tehnologijom iz 1960-ih i 1970-ih godina.