O zlim predznacima, divovskim zunzarama, sunčanici usred veljače te o onome zbog čega bi – svi, sve i sva – mogli imati posljedica
Točno sam znao da će mi se tog 18. prosinca te i te godine usta ukiseliti. Ne zato što bih patio od neke od onih, već uobičajenih probavnih boljki – heliko bakterije, nadutosti ili žgaravice, popularne žgare – već zato što su rečenom ukiseljenju prethodila brojna znamenja, zli predznaci bez premca.
Predznaci ukiseljenja Navodim samo neke od njih:
Zalazeće Sunce samo je tako, bez razloga, napravilo oštar zaokret ulijevo – dežurni u zvjezdarnici objasnio mi je da na nebu ne postoji lijeva strana.
Na tom istu nebu u jesenje predvečerje pojavilo se 16 koma dvije komete i svaka je imala glavu drukčije boje, prema redoslijedu u duginom spektru – dežurni u zvjezdarnici objasnio mi je da sam pijan. A ja punih šest godina polako ispijam ovu svoju treću pivu. U životu!
Maca u susjedstvu omacila je dvanaest praščića, dok je krmača Greota, maskota lokalne mesnice, oprasila četiri mačića. U svibnju iste godine ista je maca oprasila neutvrđen broj mačića, dok je krmača… ne, ona je zabunom ušla u svinjokoljsku selekciju, tako da ništa.
U zgradi se, među nosećim zidovima, čulo čudno pucketanje, a predstavnici stanara otpala je ukrasna alka sa šifonjera.
Svećenici su zauzeli školu i proglasili Božji štrajk, tvrdeći kako više ne mogu dopustiti “da se djeca odgajaju za đavolji pseudosvijet”. Štrajk je prekinut kada je vlada uvela vjeronauk “za sva Božja stvorenja”.
Konji su organizirali bijeg iz hipodromskih štala i nestali u nepoznatom pravcu; nekolicina nepouzdanih očevidaca kunu se da su ih vidjeli kako jedne zimske, jasne noći osvijetljene napadanim snijegom, sa samoga Sljemena uzlaze put neba.
Sedmodnevni “štrajk nepromatranjem noćnoga neba” u zvjezdarnici ugušen je intervencijom štrajkolomaca astrološke provenijencije.
Krtice su izašle iz podzemlja da mu se nikada ne vrate; sada škilje po najvećem suncu i hrane se pasjim govnima.
Prodavačica na kiosku rekla je: “Oj!”
Doktor Konjevod Naravno, nakon svih tih nedvosmislenih znakova, dogodilo se ono na što su i ukazivali: ukiselila su mi se usta. Znajući kako rečena boljka nema racionalan uzrok, odlučio sam ne otići doktoru.
I, ipak sam otišao.
“Doktore”, rekao sam, “ukiselila su mi se usta.”
“Ukiseliše li ti se opanci?”, pitao je doktor Konjevod, jedan od onih naših liječnika opterećenih humorističkim nagnućima.
“Ne, usta”, odgovorio sam hladno.
“Mora da je heliko bakterija”, rekao je i naložio mi da pušem u mali balon.
Taj balon je bio test:
“Ako pocrveni, imate heliko bakteriju”, rekao je doktor Konjevod.
Duhnuo sam; nije pocrvenio nego poplavio, balon taj, znači čist sam, pomislio sam!
“Nije pocrvenio nego poplavio”, rekao je doktor Konjevod, “znači nije heliko bakterija nego crveni vjetar!”
“Doktore, valjda plavi!”, primijetio sam.
“E, za ovo ćete na bolovanje”, rekao je doktor Konjevod, kad je kroz prozor, nošena tim famoznim crveno-plavim vjetrom, valjda, uletjela muha, divovska zunzara veličine vrapca; sletjela mi je na rame, poremetila ravnotežu i ja sam pao na pod ordinacije.
Nisam bio ozlijeđen, a to što sam pao, neka, nije ni važno. Važno je to da je to, baš to, je li, baš ta muhetina od dobrih trideset deka, baš ona bijaše znak.
Još jedan znak, ali taj jedan znak, pomislio sam, valjda već najavljuje ono nešto, konačno ono nešto.
Doktorica Pašman Ali nije se dogodilo, ono nešto. Veliko razočaranje. Stoga sam od HZZO-a zatražio promjenu liječnika. Kao razlog sam naveo neugodan tjelesni vonj jedne od ameba što se krila u crnom ispod nokta pašanca sestre doktora Konjevoda, kojeg sam jednom ustvari i vidio, baš u ambulanti. HZZO je progutao mamac. Dodijeljen sam doktorici Pašman u Domu zdravlja-centar na Oker-Brijegu. Već drugoga dana otišao sam na pred-pregled. Pripremio sam koloplet simptoma.
“Rekao bih da su to simptomi sunčanice”, rekao sam doktorici Pašman, “i da bi moduse liječenja trebalo prilagoditi toj, rekao bih, fundamentalnoj spoznaji.”
“A je li?”, upita očito zaintrigirana doktorica Pašman. “’Rekao bih, ovo rekao bih ono.’ A recite vi meni otkud netko može oboljeti od sunčanice usred veljače!”
Obraćala mi se arogantno i prisno, kao da ovo nije prvi put da se srećemo po katakombama zdravstvenog sustava, kao da se znamo već godinama, kao da smo skupa ovce šišali dvoručno ručnim trimerom. Bilo je to čudno, zato sam se i osjećao čudno; uz to, osjećao sam potrebu da se doktorici obratim riječima: “Znamo li se nas dvoje odnekud?”, ali su mi se sintaksa i potencijalne konotacije toga pitanja učinile preizazovnima.
Zavjera simptoma Zato sam nastavio kukumavčiti o svojim simptomima:
“Ali mene boli glava, ja povraćam, ja imam visoku temperaturu. Ova je veljača, vele u DHMZ-u, najtoplija u zadnjih 80 godina! Vi, doktorice, kao da ne vjerujete u realnost globalnog zagrijavanja.”
“Ih, pa kako ne bih vjerovala, nisam debil! Ali za sunčanicu su nužne temperature zraka iznad 30°C, tako da ćete tu, priznajem, vrlo opasnu bolest u veljači biti kadri fasovati za kojih 100 godina. A do onda će se već i ledenjaci otopiti, a emisija CO2…”
“Nema to veze”, rekao sam. “Ja sam najmanje 72 sata bio direktno na suncu. To, naravno, nije ljetno sunce, ali 72 sata su 72 sata, i to bez prekida! “
“Vaša tjelesna temperatura iznosi famoznih 36 sa 9, a tolika vam je – piše, evo, u kartonu – već punih deset godina, također bez prekida!”
“36 sa 9 jest povišena temperatura!”
“Pa nije to 37!”
“Ali moglo bi biti, fali samo 0.1 stupanj, a s obzirom na trend globalnog zagrijavanja…”
“Adame, ne serite! Nemate sunčanicu i gotovo.”
I tako se doktorica Pašman provulgarila, a ipak zadržala nadmoćan stav. Nadjačala me, vražja doktorica, morao sam to priznati, samome sebi i nikome više.
“E, onda”, bitka je izgubljena ali ne i rat, pomislio sam, “osim sunčanice imam i divizijsku migrenu: javljaju mi se aure, svjetlosne krune, a potom i jake glavobolje, preosjetljivost na mirise i okuse. I tako…”
“Znate što”, reče doktorica Pašman, “upravo sam se vratila sa Sveliječničkog međunarodnog kongresa u Koppenheimu; tamo su nam, mili moj, priopćene stanovite medicinske spoznaje koje bi, javno obznanjene, imale koban učinak na suvremeno svjetsko pacijentstvo. No vama ću ipak reći, premda bih mogla imati posljedica, reći ću vam zato što ste mi, već u ovako ranoj fazi suradnje, osobito dragi: bolesti ne postoje. One su umišljaj naših paranoidnih umova sklonih racionaliziranju svega i svačega. Izoliramo odgovarajući bakterijski soj, izmjerimo blago povišenu temperaturu, uočimo kašalj, krvoliptanje, kaverne, i odmah mislimo – tuberkuloza! A zapravo smo sve pomiješali: nije bakterija uzročnik tuberkuloze, ona je tek slučajna nuspojava. Uzročnici su svi simptomi skupa. Kada ih um uoči tako skupljene i naveže na jedan te isti organizam, u davno ispranom mozgu pali se lampica, bolje rečeno neonski znak s natpisom: tuberkuloza! To je slično sklonosti tog istog uma da posve nasumične vizualne uzorke poveže tako da mu sliče ljudskom licu. Čovjek na Mjesecu i te stvari…”
Nebuh “Zar imam tuberkulozu?”, pitao sam.
“Ne, to je bio samo primjer. Ali isto važi i za tu vašu navodnu migrenu. Da ne znate za migrenu, ne biste je ni imali!”
“Znači, imam migrenu!”
“Ok. Imate migrenu, priznajem. Sestra će vam napisati tucet uputnica i recepata. Može tako pa da se rastanemo u miru?”
“Može, može, lijepo od vas, samo…”
“Što je sad?”
“Mislim, dobro, migrena. Dođe i ode. Ali od tuberkuloze se umiralo. Postoje i druge krajnje opasne bolesti. Ako su sve one umišljene, kako velite, od čega onda umiru svi ti silni ljudi?”
“Od smrti! Koja je još jedan umišljaj. To je druga od medicinskih spoznaja sa ovog zadnjeg kongresa. Ni o njoj vam ne bih trebala govoriti. Mogla bih, kako već rekoh, imati posljedica.”
“Smrt – umišljaj. Pa gdje su onda nestali svi ti navodno umrli?”
Nisam to trebao pitati. Jer odmah su se ukazale posljedice. I nije ih imala samo doktorica Pašman. Nego i ja. Uglavnom ja.
Svi ti navodno umrli iz nebuha su se i bez umrlice pojavili u ordinaciji doktorice Pašman i stali me žustro gladiti po glavi. Bilo ih je mnogo, bilo ih je bezbroj, bilo ih je najveći mali milion u cjelokupnoj povijesti. Ustrajavali su i ustrajavali u tom svom mrtvom žustrenju po mojem na naglo izraubanom tjemenu. Došli su iz nebuha i u nebuh se vratiti neće.