Donosimo dio razgovora s mladim dramaturginjama koji se vodio na okruglom stolu Pisanje preko granica održanom 23. 11. 2014. u sklopu programa KUFERedu
Tanja, možeš li nam reći nešto o dramama Pošto pašteta i Grebanje; zašto su napisane, kojim se temama bave i kako su realizirane?
Šljivar: Bitno mi je pisati drame jer mi ta forma najviše odgovara: zaljubljena sam u dramski tekst tako da sama forma određuje suštinu tih drama. Strukturalno razmišljam u monolozima, a jezik kao takav je oduvijek u meni. Pritom mi je odnos prema srpsko-hrvatskom užasno bitan, no problem je da, izgleda, taj jezik nikog ne zanima, tj. koje su njegove mogućnosti. Moje drame su o prostoru: Pošto pašteta odvija se u mesnici i prepuna je monologa mesara Stojana koji je zaljubljen u Slavicu Eccelstone, uz početno pitanje: o čem sanja čovjek koji zakolje vola od jedne tone. Prostor Grebanja je osnovna škola i to je drama o odrastanju kojom sam obradila dječji jezik: kako ona govore lomeći jezik, nelogično koristeći rečenice, ne odgovarajući jedna drugima i slično. Obje su drame napisane kao studijski zadaci, s tim da mi je Grebanje bila diplomski rad. Naravno, postoji razlika u produkciji teksta kad se studira, jer su rokovi drugačiji.
Ti tekstovi su bili izvedeni uz potporu fakultetskih profesora, tvojih mentora. Kakva je situacija kad si nakon toga, bez takve akademske pozadine, “prepuštena samoj sebi”?
Šljivar: Čudno je, zapravo, kako se kod nas dolazi do produkcije. Situacija je bila drukčija kad sam studirala, a promjenom vlasti, na nivou grada i države, promijenjeni su način financiranja i kadrovi u kazalištima, kao i uredništvo dvaju časopisa (Teatron i Scena) u kojima su moje drame objavljene. Ti časopisi su se bavili relevantnim stvarima u suvremenom svjetskom kazalištu.
Dimitrijević: Osim toga, ti časopisi su imali i težinu kojom se daje neka preporuka jer su njihova uredništva bila sastavljena od etabliranih dramskih pisaca ili teatrologa; postojala je neka dinamika i oblik prezentacije dramskog teksta. Promijenjena paradigma se ispromovirala upravo kroz te institucionalne časopise.
Šljivar: K tome, Scena mi je platila i prijevod na engleski. Takvih mogućnosti više nema.
Jesu li ti nakon dviju produkcija otvorene nove mogućnosti?
Šljivar: Mislim da i nisu. To, zapravo, može bilokad prestati. Kako poznajem valjda svakog tko se u Bosni i Srbiji bavi kazalištem, budući da su su to male sredine, poslala sam svoju novu dramu na dosta adresa, no moram reći kako trenutno ne vidim način kako i gdje bi se ona postavila.
Imaju li mladi dramski autori ipak negdje prostor za svoje radove?
Dimitrijević: Ma kakvi. Beogradsko dramsko pozorište ima svoj neki program Dramski prvenac, ali, koliko sam shvatila, radi se o katastrofalnim uvjetima rada: honorar je simboličan, ako ga i ima. Sve vrlo brzo prođe i zaboravlja se. Tu je, naravno, kriza medija i kritike koje nema pa se to ne može adekvatno ni ispraviti.
Šljivar: Ne postoje skoro nikakvi natječaji, osim kompromitiranog Sterijinog pozorja. U Bosni pak je jednom bio jedan, jedini natječaj.
Dimitrijević: A drame koje i pobijede se ne postavljaju, što bude jedan od uvjeta natječaja. I što je najgore, te drame nitko ne čita i nitko ih se ne sjeća. Za Sterijin natječaj saznajem u kafanskim razgovorima, tog uopće nema na društvenim mrežama. Također, ne možemo pričati o suvremenoj drami, a da ne pričamo o kapitalizmu: ukidanje subvencija kazalištu, prelazak na tržišno funkcioniranje i koprodukcije u kojima se svatko suzdržava od plaćanja.
Šljivar: Da, no ljudi ne razumiju da živimo u kapitalizmu i nitko ne zna pisati projekte, niti zna što su to koprodukcije, a više nema državnih para od kojih bi se živjelo.
Dimitrijević: Kako nema? Ima na sve strane, samo je pitanje distribucije.
Kapitalizam i klaustrofobična političnost
Grebanje je trebalo igrati na Sterijinom pozorju, no redateljica Selma Spahić je povukla dramu u znak protesta protiv sudjelovanja Emira Kusturice na festivalu, što je podržalo i matično kazalište. Opravdavaš li taj čin i koliko se tebe uopće pitalo?
Šljivar: Tu se radi o dvije bitne teme. Prva je položaj dramskog pisca/spisateljice u regiji, a druga je političko kazalište i što ono danas znači, ako išta. U ovom slučaju je očigledna hijerarhija prema kojoj se kod nas radi kazalište, jer je redateljica, koja nije vlasnica, vlastitim postupkom povukla cijelu predstavu. Iako je selekcija Sterijinog bila relativno dobra, novo vodstvo, pozivanjem Kusturice da otvori festival, imalo je potrebu tom vrstom provokacije dati jasan znak vulgarizacije javnog diskursa i kulture. Spahić je u svom pismu rekla da povlači predstavu u svoje ime, što je de facto značilo da je predstava još u selekciji, ali to nije tako ispalo. Mediji su odradili svoj posao, u tome da su predstavu svi vidjeli kao samo njenu; nitko nije spominjao moje ime. Tri producentske kuće, koje su vlasnici predstave, pristali su uz tu odluku. Ja taj postupak ne opravdavam, pogotovo zbog načina na koji je to kasnije bilo predstavljeno. Što se tiče političkog konteksta, Bosna je za mene neodrediv pojam. Čak i kad plakativno radimo predstavu, koju sam, prije svega pisala, o antropološkom zlu, ona u ovoj inscenaciji i koprodukciji, ispada model prema kojem se inače radi: Srpkinja i Bošnjakinja zajedno rade predstavu o tome kako su djeca propatila u ratu. Takav projekt, bez obzira na kvalitetu teksta i režije, automatski prolazi jer ima tu notu. Mi smo se bavile pričama koje su nam dolazile iz trbuha te je kasnije taj cijeli proces i ideja zbog koje je došlo do suradnje devaloriziran. Nije to bio suptilan angažman, nit je forma lemanovski politična, već je sadržaj eksplicitno političan. Tako da ne pokazati tako nešto na festivalu je zapravo apolitičan čin. Selma je, zapravo, odvojila diskurs umjetnosti i politike koji su po meni u potpunosti neodvojivi. Sve je politika: kapitalizam je tu, u umjetnosti. Kazalište nastaje u društvu, od članova društva, za članove društva, i ono je dio civilizacije, ne prirode.
Olga, Radnici umiru pevajući nastao je u koproduciji Hartefakta i Bitef teatra, nagrađen je na Sterijinom pozorju. Koje je tvoje iskustvo te produkcije i, općenito, rada u Beogradu i drugdje?
Dimitrijević: Taj tekst je namjenski nastao za potrebe natječaja koji je raspisao Hartefakt postavivši žiri s integritetom i tražeći angažirani dramski tekst. Meni je ta nagrada promijenila život, donekle i financijski, a oni su napravili predstavu u trenutku kad je još bilo novaca (2011. godine). Radnja drame se događa unutar štrajkaške atmosfere jedne tvornice u tranzicijskim okolnostima. Za mene je to primarno melodrama o ljubavnom trokutu i ljudima bez posla, a Anđelka Nikolić je izrežirala socijalno angažiranu melodramu. Predstava je rađena za malu scenu Bitef teatra, a to je prostor stare crkve, te se ona iz tog ograničenog prostora preselila na veliku scenu mastodontskog Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. I odjednom se predstava ograničena zidovima nađe na brisanom prostoru s markacijama. No, ta mi nagrada, koja se smatra najvažnijom u Srbiji za dramski tekst, nije donijela neke buduće angažmane. Ne postoji scena koja će prepoznati mlade dramske pisce. Tržište: to je termin koji treba koristiti. Problem je otići u bilo koje kazalište u Beogradu i reći: ljudi imamo projekt. Oni će na to odgovoriti: oprostite, koliki je vaš honorar? Ti bi ipak neki pristojni honorar, no automatski spuštaš cijenu. Jer tko će plaćati “živog” pisca? To je rizik za blagajnu, a Moliere se, primjerice, ne treba platit. I sve završava u tom kolopletu manjka financija i nakaradne tržišne logike.
Turbo-folk nije nacionalizam
Radi se o angažiranom dramskom tekstu u formi turbo-folk pjesme. Zašto?
Dimitrijević: Da se ne lažemo, ja prije svega volim turbo-folk pa mi samim time bilo zabavnije pisati.
Predstavljaš se kao feministikinja i teoretičarka queer kulture, a istovemeno voliš turbo-folk?
Dimitrijević: Da, meni nitko ne vjeruje. Nije mi ni mentorica Biljana Srbljanović kad sam joj objašnjavala zašto znam napamet pjesme Dragane Mirković. Kada ste iz beogradskog tzv. “kruga dvojke”, dakle urbani, mladi, obrazovani i subkulturni, nezamislivo je da, volite Draganu Mirković, koja ima divne ljubavne pjesme. Meni to nije došlo afektivno, ni iz čeg, već iz zanimanja kako se tužne ljubavne priče artikuliraju u široj društvenoj sferi i što, primjerice, razbijanje čaša i patnja za ženom toj sferi znači. Ako govorimo o Radnici umiru pevajući, pa normalno je da radnici te generacije iz neke od tvornica u malim gradovima Srbije neće slušati EKV, nego, kroz svadbe i oproštaje, slušati upravo takvu muziku. Ona je njihov soundtrack života. Građanska protu-miloševićevska elita se prevarila u kulturnoj borbi jer je a priori izjednačila turbo-folk s folkom, a folk s nacionalizmom i kirurški ga odstranila kao kulturno nepoželjno. Posljedica tog odstranjivanje je resantiman spram širokih narodnih masa, čime one automatski postaju ključni krivci za rat i nacionalizam jer slušaju folk i time su neobrazovane i glupe, a elita koja konstruira tu priču je abolirana. Bilo mi je bitno da kroz tekst razbijam plan te kulturne borbe, ne bi li se ispostavilo da su stvari dosta kompleksnije.
A postavljanje "Narodne drame" u Vranju?
Dimitrijević: U Narodnoj drami dvije žene se vole, a treći im smeta. Sve se opet dešava u srpskoj provinciji i, vremenski, u nekim tranzicijskim godinama, no ne nužno. U patrijarhalnoj seoskoj sredini imamo djevojku kojoj nije do udaje, dok njena porodica odlučuje da je uda u brak iz interesa, za lokalnog vlastodršca. Tada u kafanu oca glavne junakinje dolazi nova pjevačica, u koju se zaljubljuje, te one bježe u Beograd i kreće potpuni kaos s noževima i osvetama: pravi komad s pucanjem, pjevanjem i plakanjem.
Kako je došlo do produkcije?
Dimitrijević: To mi je bio diplomski tekst i nuđen je raznim kazalištima. Bizarnom igrom slučaja, kazališni festival u Vranju, malom mjestu na jugu Srbije poznatom po Bori Stankoviću, pozvao nas je da napravimo javno čitanje koje se odvilo u kafani, tako da se moglo pojest i popit za vrijeme čitanja. To je prošlo super, dogovorili smo se za produkciju sljedeće godine i sve je vrlo glatko prolazilo. No, njima usred te produkcije izgori kazalište staro 120 godina, spomenik kulture. Bilo je zahvaćeno vatrom susjedne diskoteke koju je jedan mafijaš zapalio drugome. Iz kazališta su pak zapeli da imaju premijeru na zgarištu, no na kraju se predstava održala u Domu vojske. Kako se radi o melodramčini s lezbijskom tematikom, bila je prilična tenzija kako će je publika primiti, a ansambl je, pritom, bio ujedinjen da brani predstavu. Ali ta tenzija je meni ispala internaliziranom jer sam shvatila da ljudi zapravo gledaju ljubavnu priču sa zanimanjem što će se desit na kraju, a gdje ja napravim twist i ispadne sretan kraj. Pljesak je krenuo prije posljednje rečenice i tad sam shvatila da je melodrama profunkcionirala. Kasnije smo imali i divnu zabavu završivši u kafani na željezničkom kolodvoru koja je meni bila vrlo teatralna i bliska mojoj osobnoj poetici kazališta.
Odabrao i priredio Nino Kovačić.