“U kojem trenutku smo pogriješili, kada je točno sve otišlo u smjeru nepovratnog?“, pita se pripovjedač Svjetlosti iz davnine, kao i likovi drugih romana koje potpisuje irski književnik John Banville
Najbolji romani Johna Banvillea mogu se svesti na jednostavnu premisu: povratak na mjesto nesreće. Pripovjedač, koji je kod irskog pisca ponekad ironičan, ponekad ohol, ponekad sitničav, a uvijek preosjetljivi rob određene duhovne fiksacije, na to se fatalno mjesto ne vraća kroz prostor već kroz vrijeme. U prošlosti postoji događaj ili događaji u čijoj je vlasti pripovjedačeva sadašnjost, odnosno koji su početak i uzrok njegove trenutne nesreće. Banvilleov svijet stoga je prvenstveno onaj tuge, melankolije i neumoljive čežnje u kojoj su njegovi junaci zatočeni poput utvara osuđenih na vječnu potragu za izgubljenom autentičnošću. Na mjesto nesreće se ne vraćaju kako bi rekonstruirali koban događaj (jer su duboko svjesni kako je takvo što nemoguće), niti kako bi mu pripisali konačno značenje (koje za njih mora ostati čarobno u svojoj nespoznatljivosti), već kako bi vječno živjeli u za njih jedinom bitnom trenutku – onom nedostižne prošlosti. Jer njihovo je sadašnje ja tek utvara onoga prošloga koja mora da je bilo istinitije, življe, autentičnije – vibriralo svim onim što im sada nasušno nedostaje. Vrijeme prošlo i zauvijek izgubljeno jedino je u kojem vrijedi živjeti ili, riječima Banvilleova junaka iz romana More (The Sea, 2005.): “Prošlost kuca u meni poput drugog srca.“ Opetovano rekreiranje prošlog dvostruk je zadatak koji od povratnika zahtjeva iracionalno idealiziranje nepostojećeg i besramno poricanje prisutnog – sadašnje postaje tek sjena prošlog. Kafkijanski je to svijet u kojem se esencijalni nedostatak samopouzdanja potmulo transformira u vječni osjećaj krivnje.
Trilogija o tragičnoj obitelji “Gospode, imam dojam da mi je opet petnaest godina“, uzvikuje na početku romana Svjetlost iz davnine (Ancient Light, 2012.) pripovjedač, glumac Alexander Cleave, nezasitno se vraćajući pola stoljeća unatrag, u doba kada je sretno ljubio (barem u seksualnom smislu) majku svog najboljeg prijatelja Billyja Grayja. Razlog zbog kojeg se gospođa Gray, ljepuškasta majka dvoje djece i supruga seoskog optičara, svakodnevno upušta u erotske eskapade s pubertetlijom čija je emocionalna zrelost obrnuto proporcionalna njegovoj potenciji, do kraja nam romana ostaje nepoznata. Tome je tako jer jedina perspektiva koju nam Banville nudi jest ona šezdesetogodišnjeg, tugom i gorčinom izjedenog i ne odveć uspješnog glumca u kojeg se taj pohotni dječarac pretvorio. I dalje obdaren neukrotivim hirovima, pohotama i egocentričnom strašću, on živi kroz rekreiranje uspomena na ljeto ljubavi s gospođom Gray dajući tek trunak pažnje mrskoj mu sadašnjosti pa njegova supruga ostaje najsporedniji lik među sporednim likovima ovog pozamašnog romana. A ta je sadašnjost obilježena gubitkom kćeri koja je prije deset godina poginula trudna na ligurskoj obali, u mjestu Portovenere, što se nalazi nasuprot grada Lerici gdje se utopio pjesnik Shelly. U trenutku smrti Cass je imala dvadeset i sedam godina i bila trudna, a identitet djetetova oca ostao je nepoznat. Od djetinjstva je patila od Mandelbaumova sindroma, rijetkog mentalnog poremećaja zbog kojeg je bila emocionalno nestabilna. Cass smo imali prilike izbliza upoznati u romanu Mrtvački pokrov (Shroud, 2002.) koji se završava njenim sunovraćenjem u morski ponor, dok smo njenog oca prvi put upoznali kao pripovjedača romana Pomrčina (Eclipse, 2000.) pa tako Svjetlost iz davnine zaključuje mračnu trilogiju o njihovoj obitelji.
Metatekstualne spačke U završnom dijelu Alexandera Cleavea zatječemo kako se, deset godina nakon gubitka obožavane kćeri, osim čestim putovanjima u burni pubertet, tješi i iznenada mu ponuđenom glavnom ulogom u filmu u kojem treba odigrati partnera zanosnoj mladoj divi Dawn Davenport. Za razliku od supruge koja u Cleaveu generira minimum interesa i maksimum straha, njegova mlada filmska partnerica ima daleko više uspjeha u odvlačenju pažnje s pohotne prošlosti na daleko manje uzbudljiviju sadašnjost. Njene su čari dovoljno jake da Cleavea povremeno otmu iz čvrstog stiska gospođe Gray, ali on i dalje ostaje pasivni fantazist koji se zadovoljava spekulacijama i zamišljajima: “Upoznao sam mnoge velike glumice, ali nikad prije nisam bio tako blizu pravoj pravcatoj filmskoj zvijezdi, pa sam imao dojam da je ova Dawn Davenport točna replika vlastite javne osobe, znalački dotjerana i živahna, ali da joj ipak nedostaje ona unutarnja iskra, da je bezbojnija, malčice neurednija, ili tek ljudskija –ukratko, da je obično ljudsko biće. I nisam znao bih li time trebao biti razočaran, hoću reći raz-čaran.“ Kao zaljubljenik u duhove, zamišljaje i fantazme, Cleave inzistira na tome da sadašnjosti pripiše istu onu nestvarnost koja krasi prošlost. Jer sve realno predstavlja prijetnju njegovu krhku, a taštu identitetu.
Banville nije odolio dopustiti si malo nimalo suptilne intertekstualne igre pa se film koji snimaju zove Izmišljanje prošlosti i utemeljen je na istoimenoj biografiji stanovitog Axela Vandera – kontroverznog književnog kritičara i teoretičara koji je bio rijetka ptica. Kao prvo, pravi se Vander rodio u Antwerpenu te poginuo tajanstvenom smrću početkom rata nakon što je sudjelovao u pokretu otpora, a potom je drugi, lažni Vander, preuzeo njegov identitet nastavivši s kritičarskim i novinarskim radom preminulog. Uskoro odlazi u Sjedinjene Države gdje gradi zavidnu sveučilišnu karijeru i stječe slavu zbirkom eseja Alias kao relevantna činjenica: nominativ u potrazi za identitetom. Vander je, tvrdi njegov biograf, vjerojatno otrovao suprugu nakon čije smrti seli u Torino gdje i umire. Alex Cleave stoga s puni pravom, nakon što je završio s čitanjem biografije, zgroženo zaključuje: “I sad ja moram glumiti toga Vandera! A, joj.“ No, u konačnici, motivacija osobe koja je život provela pretvarajući se da je netko drugi ipak nije teško shvatljiva jednom glumcu. A pojam alias nije stran ni samom Banavillu koji, uz ambicioznu umjetničku prozu za koju je višestruko nagrađivan, objavljuje i kriminalističke romane pod imenom Benjamin Black. U priči o Vanderu krije se još jedna metatekstualna spačka – naime autor njegove opširne biografije krije se iza inicijala J. B., a njegov literarni stil John Banville kroz usta svog pripovjedača ovako opisuje: “Pod lakirovkom, prostudiranom elegancijom i dendijevskim razmetanjem krije se čovjek razdiran strahovima, tjeskobom, ogorčenošću, ali čovjek povremeno jetke duhovitosti i oka za ono što bismo mogli nazvati mračnim naličjem ljepote.“ Je li ikad bilo strožeg opisa vlastitih literarnih postignuća – ili ipak nije riječ o autoironiji već o spomenutoj jetkoj duhovitosti koja nije uperena k seciranju vlastitih nedostataka već ka zabavljanju čitatelja. U navedenoj biografiji nije teško prepoznati onu Paula de Mana koja je svojedobno harala svjetskim medijima. Priča tu ne prestaje jer je Axel Vander, uz Cass Cleave, glavni junak romana Mrtvački pokrov koji Banville drži svojim najuspjelijim djelom i koji je oblikovan kao Vandererova biografija. Opisuje li onda irski pisac stil svog najuspjelijeg djela?!
Sve se dodatno usložnjava činjenicom kako glavni lik Svjetlosti iz davnine zapravo ima zadatak utjeloviti glavni lik najuspjelijeg Banvilleovog romana te kako su obojica na neki način glumci što je optimalan kanal za Banvilleu omiljenu temu konstrukcije identiteta. Čak su i njihova imena anagrami Axel-Alex pa je teško zaobići čitanje kako je riječ o zrcaljenju dvojice ljudi čiji je identitet satkan na vječnom pretvaranju i izmišljanju. Alex Cleave ovako će dočarati nemogućnost fiksiranja identiteta: “A nije da sam sebe ikad smatrao proizvodom ili čuvarom cjelovitosti: dovoljno sam dugo na svijetu i dovoljno sam razmišljao da bih mogao svjedočiti o rascjepkanosti onoga što smo nekad smatrali cjelovitim bićem. Kad god iz vlastite kuće izađem na ulicu, imam dojam da je zrak šuma isukanih sječiva što me neopazice komadaju stvarajući brojne inačice one samosvojne osobe kakvom sam se prikazivao ukućanima i kakvim su me doista smatrali.“ Stvarnost je šuma isukanih sječiva koja probadaju krhku utvaru identiteta sazdanog na nizu lažnih pretpostavki, prešućenih strasti, potisnutih žudnji, zanemarenih potreba, vječnog negiranje i preziranja sebe koje je stoga prisiljeno neprestano navlačiti maske i kostime.
Bez konačne osude A to vječno negiranje sebe i preživljavanje bez uporišta u samopouzdanju moguće je isključivo upornim fiksiranjem na fantazije, zamišljaje, fiksacije – čak je i ono sada i ovdje prisutno tek kao igralište nezasitne mašte. U tom je smislu simptomatičan dio romana u kojem nas Alex Cleave, nakon što nam otkriva svoju strast prema hodanju i promatranju, uvodi u sentimentalnu priču što ju je ispreo oko skitnice kojeg godinama viđa na ulici i kojeg je nazvao Trevor iz Trinityja. Na temelju svojih brojnih voajerskih opservacija poput kakva vještog romanopisca, minuciozno je razradio kletu sudbu svog junaka Trevora okitivši je s pregršt plastičnih detalja te cijelu sagu zacementiravši nevinim zaključkom kako Trevor sigurno ima osobu koja za njega brine: “Siguran sam da mu je to kći. Da, odana kći, sigurno.“ U jednom jedinom potezu Banville okrutno razotkriva pravu prirodu amaterskih fabulacija svog nemoćnog junaka za kojeg je nepoznati skitnica rekvizit kojim imaginacija gradi kulu utjehe nemirnoj, izmučenoj svijesti. A istu funkciju za njega ima i prošlost koja mu služi kao svojevrsna arkadija neiscrpnih mogućnosti samo-oblikovanja ličnosti, a prikladno je da se tako zove grad u kojem se Vander sklonio u Americi i u koji se Cleave zaputio na kraju romana. Još je to jedan povratak na mjesto nesreće koje se zahvaljujući mogućnosti fabulacije pretvara u mjesto iskupljenja. Poput svjetionika, odnosno poput svjetlosti iz davnine, prošlost obasjava sve što se događa sada zakrivajući ga mrenom nedovršenosti. To neiscrpno područje osobnog modeliranja omogućuje vječnu obnovu rascijepljenog identiteta koja nikada ne završava kažnjavanjem krivca jer glavni osumnjičenik smo mi sami i stoga se presuda ne može izreći. Jedino što ostaje jesu maske što ih pružaju prošla odnosno nepostojeća ja – izmišljena ili zamišljena. U kojem trenutku smo pogriješili, kada se točno sve promijenilo i otišlo u smjeru nepovratnog pita se pripovjedač svjestan da je odgovor nedostižan i, u konačnici, posvema nevažan. Visoko estetizirani čin samo-izmišljanja pod krinkom samo-propitivanja kojem svoje junake iz romana u roman podvrgava Banville oslobađa ih konačne osude dopuštajući im da zauvijek maštaju na optuženičkoj klupi.
Tekst je pročitan u emisiji Bibliovizor na Trećem programu Hrvatskog radija.