Monstruozno obuhvatna knjiga koja pokazuje da čudovišta postoje zbog manipulacije strahom koja za cilj ima zbijanje redova preplašenih potencijalnih žrtava što doprinosi homogeniziranju zajednice
Miranda Levanat-Peričić: Uvod u teoriju čudovišta: od Humbabe do Kalibana, Zagreb, AGM, 2014., 311 str.
Zaista čudovišna (teorijski monstruozna) knjiga Uvod u teoriju čudovišta: od Humbabe do Kalibana Mirande Levanat-Peričić može se tumačiti kao svojevrsna monstruozna vrteška. Naime, umjesto da se autorica zanima za junaka, odnosno junakinju, njezina knjiga tematizira čudovišta, a kreće od mezopotamskoga Humbabe, postavljajući pitanje da li se upravo na njegovu primjeru razvio čudovišni prototip, u kontekstu eurocentrizma, unižavanja svega onoga što je navodno Drugo, navodno barbarsko, ukratko – ono što ne pripada Centru, europskom središtu koje je bijelo i maskulino (str. 17). I kao što pokazuje autorica, u svakoj je epskoj kulturi junak idealizirana personifikacija društva, a svladavanje čudovišta najčešće jedina misija na kojoj se gradi, i nerijetko divinizira, njegov junački identitet.
Pritom autorica polazi od teorije o čudovištima Jeffreya Jeromea Cohena koji zaključuje da je tijelo čudovišta u potpunosti tijelo kulture koja ga je oblikovala. Dakle, svaka kultura ima svoja specifična čudovišna obilježja koji se pak arhetipski podudaraju u svojim monstruoznim morfima. U tom povijesnom rasponu te monstruozne povijesne vrteške od Humbabe (prvi je put spomenut u Epu o Gilgamešu, oko 2100. pr. n. e.) do Kalibana (za Shakespeareovu Oluju pretpostavlja se da je napisana između 1610. i 1611.) autorica kreće u proučavanje morfologije čudovišnosti, te proučava pet monstruoznih morfa. Tako kao jedan od morfa iskače čudovišni prostor koji se nalazi na rubu svijeta, arhetipski locus horridus. Nadalje tu je i čudovišna prehrana, koja se u najekstremnijem obliku očituje u ljudožderstvu. Tu je i čudovišni jezik kao i čudovišno tijelo te čudovišno porijeklo, čime Levanat-Peričić zaključuje proučavanje morfologije monstruarija.
Plavokosi junak-junac i njegovo naličje
To da su mitologe uglavnom zanimali junaci pokazuju i dokazuju neki ključni naslovi u okviru komparativne mitologije. Svakako valja spomenuti psihonalitičara Otta Ranka koji je u knjizi Mit o rođenju junaka: psihološka interpretacija mitologije (1908.) ponudio psihološku, psihoanalitičku interpretaciju junaka. Dok je Mirandi Levanat-Peričić bitan Humbaba, Ottu Ranku je bitan Gilgameš, gdje preko junaka psihoanalitički interpretira zbog čega su državotvornim narodima potrebni junaci, rekli bismo junci, u značenju mladci. Naime, Vitomir Belaj pokazuje da su iz praslavenske riječi *junъ izvedene naše riječi june, u značenju mlado (jednogodišnje) govedo i riječ junak u prvobitnom značenju mladić.
Lord Raglan, polazeći od mitema/ritualema J. G. Frazera o Šumskom kralju, u svojoj knjizi Junak: Studija o tradiciji, mitu i snovima (1937.) navodi da većina mitova i folklornih priča reflektira ritualne obrasce, odnosno iščitava ritualnu osnovu svih folklornih tekstova i mitova. Pritom je Raglan izdvojio 22 elementa koji se pojavljuju/ponavljaju u portretu heroja. Naravno, jedan od tih obrazaca utvrđuje da junak mora ubiti čudovište.
Kružno putovanje junaka nezamislivo je i bez knjige Josepha Campbella Junak s tisuću lica (1948.) u kojoj je rekonstruiran monomit (separacija, inicijacija, povratak), odnosno univerzalna povijest junaka: od odlaska od kuće, preko zadobivanja natprirodne moći i pomoći, te inicijacijske provjere, ovladavanja magijskom snagom, a pritom sve završava povratkom. Naime, u toj interpretaciji mitske biografije junaka Joseph Campbell spojio je Raglanovu teoriju o junaku i Jungovu analitičku psihologiju.
Kada bismo primijenili Campbellov monomit na Mirandino čudovište, vidjeli bismo da je čudovište bitno samo za inicijaciju junaka (dakle, junak bez čudovišta ne bi se mogao ojunačiti), odnosno ono što je kod Arnolda van Gennepa, u njegovoj interpretaciji rituala prijelaza, određeno kao liminalno stanje. Naime, kako navodi Levanat-Peričić, naša riječ čudovište izvedena je iz riječi čudo, tako da junaka i čudovište možemo promatrati kao lice i naličje istoga fenomena. Odnosno možemo ih promatrati kao prvotne daímones gdje je starogrčka riječ (navodim oblik u množini) daímones u prvotnom značenju označavala i božansko i demonsko i tek krajem helenističkoga razdoblja, kako to ističe Russell, navedeni pojam dobiva isključivo konotaciju zla. Očito je da junak i čudovište u onome što je Rudolf Otto odredio u svojoj fenomenologiji religije postoje kao mysterium fascinans i mysterium tremendum, a tek zajedno tvore sveto – numinozno, mysterium numinosum.
Pritom je Frazer prvi eksplicirao da je junak istodobno i čudovište, što pokazuje njegov ritualem o Kralju šume koji je istovremeno i svećenik i ubojica. Naime, da bi postao svećenik, Kralj šume morao je obaviti dva zadatka: ukrasti zlatnu granu (imelinu grančicu s dobro čuvanoga stabla) te u borbi prsa o prsa ubiti svog prethodnika. Znao je da će jednoga dana i sam postati žrtva novog kandidata Kralja šume. Tu Frazer kao da slijedi preoblikovanu Rimbaudovu shemu-apoftegemu "Ja je netko Drugi" – monstruozan.
Ekofeministička interpretacija čudovišta
U okviru podjarmljivanja tog navodno nepoćudnog Drugog, svakako istaknimo da ekofeministička interpretacija Marti Kheel upozorava kako je obično pritom ubijena zvijer božanstvo iz ranijega matrijarhalnoga svijeta. Naime, u patrijarhalnim mitologijama, zmije, zmajevi i rogati bogovi, koji su nekoć – u matrijarhatu bili štovani kao božanski, preobražavaju se u vragove ili čudovišta koji moraju biti ubijeni. Tako su u drevnom svijetu zmije bile povezivane s velikim boginjama. Međutim, kako su zavladali patrijarhalni bogovi, nastao je i revolt protiv kulta zmije, što je uzrokovalo i da se atribucija zmije simbolički pripisuje destruktivnim, zlonegativnim energijama u brojnim mitologijama, odnosno religijama. Babilonski Marduk ubio je boginju, svoju majku Tiamat, velikoga kita – zmaja ili kozmičku zmiju, iz čijega je tijela stvoren svemir. Kao što je već istaknuto, u strukturi monomita (u Campbellovu određenju monomita koji je razradio na temelju matrice junakova životopisa) tzv. čudovišta – zmije, zmajeve su ubijali gotovo svi veliki junaci. Pritom za razliku od poganskoga ubojstva Zmije/Zmaja, koje je – s obzirom na koncept izmjene godišnjih doba – cikličko, kozmičko, kršćanstvo sa svojim svetačkim zmajoubojicama ustoličuje jednokratno ubojstvo Zmije/Zmaja. Upravo je Levanat-Peričić u svojoj knjizi dosljedno pokazala na koji je način kršćanstvo provodilo sustavnu demonizaciju poganske religije – naime, demonizirana božanstva teže će steći sljedbenike.
Ukratko, prema ekofeministkinji Kheel dvije su najrasprostranjenije predodžbe prirode u zapadnjačkom, patrijarhalnom kulturnom kôdu koja Prirodu zamišlja kao žensku, oblikotvornu materiju, sirovi materijal za izgradnju Kulture. Prema prvoj predodžbi, patrijarhalni kulturni obrazac Prirodu interpretira kao Zvijer, simbol nehumanog, zlobnog, iracionalnog i divljeg, koju je potrebno ukrotiti, jer se civilizacija (Kultura) gradi istjerivanjem ili ubijanjem te Zvijeri (modifikacija Prirode – ekološke katastrofe, globalno zatopljenje). Ubijajući neman koja je uzurpirala vodu, Gromovnik donosi rodnost zemlji.
Mitom se, međutim, često prikriva neka neugodna povijesna istina, poput nasilne kolonizacije, otimanja teritorija i pljačke starosjedilačkog blaga. Poput babilonskoga Marduka on mora stvoriti novi svijet iz tijela ubijene divovske zmije Tiamat, poput vedskoga Indre, da bi potekli vodeni (i podzemni) izvori energije, on gromom mora ubiti zmijoliko čudovište Vrtru koje se ovilo oko izvora sviju rijeka. U okviru navedenoga kulturnoga potlačivanja prirodnih resursa naglasak bi bio postavljen na temeljnu dihotomiju Priroda vs. Kultura na kojoj počiva zapadnjački kôd dominacije. Naime, pobjeda je nad demonskom zvijeri, kako ističu Kheel i Levanat-Peričić, stalna tema svih mitologija patrijarhalnoga svijeta. Prema drugoj predodžbi, patrijarhalni kulturni obrazac Prirodu interpretira kao neinteligentnu materiju koja postoji kako bi se zadovoljile potrebe superiorne muške, ratničke kulture. Iz navedene je predodžbe izvedena predodžba životinja (npr. pitanje nevidljivosti industrijskih klaonica, kao što detektira npr. Coetzeejeva Elizabeth Costello) kao neracionalnih bića, koje se kao i žene u androcentričnim društvima smatraju tek pukom materijom.
Monstruariji fobičnih društava
Završno bih, evo, ukazala da Mirandina knjiga pokazuje ono što je Jeffrey Jerome Cohen utvrdio svojom sedmom tezom. Naime, Cohen navodi da čudovišta mogu biti gurnuta na najudaljenije margine naše podsvijesti, ali da se pritom uvijek vraćaju. A kada se vrate, kroz ovakve interpretacije otvara se pitanje zbog čega smo ih uopće stvorili, tj. – zbog čega su nam potrebna čudovišta? Odgovor koji nudi ta knjiga jest da čudovišta postoje zbog manipulacije strahom, odnosno manipuliranje strahom ima za cilj zbijanje redova preplašenih potencijalnih žrtava, što doprinosi homogeniziranju ugrožene zajednice. Ukratko, čudovišta i danas postoje u označavanju neprijateljskog Drugog, i to upravo radi homogeniziranja zajednice. Fobična društva trebaju i junake i čudovišta, i to je tako... Završno iskreno čestitam Mirandi Levanat-Peričić na ovoj čudovišnoj knjizi i pritom zaista ne treba posebno naglašavati kako je riječ o našoj prvoj teorijskoj knjizi koja pod nišom komparativne mitologije i kulturalnih studija sustavno obrađuje – klasificira i interpretira – morfologiju čudovišta u ne baš toplom okrilju naše male i svesrdno razjedinjene znanstvene zajednice koja je isto tako u neprestanoj potrebi i potrazi za oblikovanjem dualizma između junaka i čudovišta. Pored monstrance duhovnom stadu uvijek je potreban i neki monstruarij. I bi tako za vijeke vjekova.