#440 na kioscima

17.9.2015.

Nenad Obradović  

Junak Petar i demoni apatične zajednice

Petar Pavlenski pokušava djelovati u zajednici, javni prostor za njega predstavlja izvorište reakcije na represiju države, njegovo ranjeno tijelo je instrument za razotkrivanje diskurza nasilja


Performans, kao umjetnost javnog djelovanja, postulira u domenu izvedbene otvorenosti. Posrijedi je fizička izloženost tjelesnosti na polju prakse, dok teorijski aspekt performansa obuhvaćaju studije izvedbe (eng. performance studies) koje svoje utemeljenje zasnivaju u raznorodnim granama humanistike, ali i nekoherentnim oblicima društvenog djelovanja. Najkraće, performans možemo narativno odrediti kao izvođenje neke radnje, djela ili akcije koje u biti nadilazi verbalni teatar gradeći različite prostore umjetničkog izraza, teorijskog i praktičkog. Stoga performans u osnovi ima tendenciju iskoraka iz ograničene izvedbene prostornosti, na tragu je rituala i prirodne ogoljenosti individue, a svaki pokušaj prakticiranja umjetnosti opravdava se kao izlazak iz ograničenog verbalizma u čijim se omjerima ne dopušta pronalaženje dubljeg smisla za kojim umjetnik traga. Taj iskorak i dekonstrukcija izvedbenog čina mogu se čitati iz različitih kutova, s obzirom na to da se performans teorijski povezuje s velikim brojem humanističkih i prirodnih znanosti, od antropologije i sociologije pa do lingvistike i psihoanalize. Performans danas, porastom vizualnih tehnika i elektroničkih medija, doživljava svoju novu transformaciju. Oštrica svojstvena umjetnosti akcije zadržava se, ali je jasno da se performans sve više okreće vizualnim i video oblicima izražavanja s naznakama tehno tijela i tehno performativne akcije. Dakle, tijelo je postalo preslabo pred naletom vizualizacije svijeta te se sve češće performativna umjetnost pojavljuje rame uz rame s tehnološkom umjetnošću koja tijelo koristi kao medijator ili instrument za manipuliranje. U tim oblastima performans traži svoje određenje kao svojevrsna postdisciplina, podložna transdisciplinarnim referencama koja, prema teoretičaru performansa Richardu Schechneru, “prevazilazi umjetnost, a može se prikazati u različitim praksama umjetnosti, kulture i društva”.

 

Policija i građanin Performans svojim izvedbenim potencijalom djeluje u zajednici. On opipava puls demokratičnosti društva. Zagovara anarhiju, premda se grozi svake vrste prisile i nasilja. U napetoj atmosferi straha i državne represije zbunjeni ruski policajci drže se usiljene formalnosti pred nesvakidašnjim prizorom na moskovskom Crvenom trgu, pred pojavom mladića koji prikovanih testisa iskušava reakciju apatične zajednice, time pokazujući ispraznost političke represije u Rusiji. Mladi umjetnik Petar Pavlenski pokušava djelovati u zajednici, javni prostor za njega predstavlja izvorište reakcije na represiju države, njegovo ranjeno tijelo je instrument za razotkrivanje diskurza nasilja. Ukratko, to su ključne odrednice koje možemo vezati uz djelo ruskog performera i aktiviste, koji je nakon niza fizičkih upotreba tijela prije nekoliko mjeseci, na dan ruske policije, svoju tjelesnost podvrgao brutalnoj metodi performativne ranjivosti. I dok taj mladić, junak Petar, na moskovskom trgu razokriva brutalitet policijske strukture i državne represije, ruski policajci sramežljivo, uz poneki kiseli smiješak, potvrđuju svoju poziciju promatrača spremnih na sve u ime države.

Njihova prisutnost postaje umjetnička prisutnost. Oni ozlijeđenog umjetnika pokrivaju, “štite” njegovu izloženost, skrivaju ozljede. Petar Pavlenski ima u vidu moguće reakcije sigurnosnih momaka na njegove krvave performanse i smatra ih dijelom svoje izvedbe. On želi njihovom potencijalnom gestom potencirati strukturu moći koja vlada u duboko patrijarhalnom društvu; nadalje, želi razotkriti skrivene mehanizme tihog totalitarizma koji dobiva na snazi šutljivim klimanjem glave. Umjetnikovo tijelo, izloženo u javnosti u brutalnoj igri između zadovoljstva i bola, predstavlja način da postane javno tijelo koje apelira na javnost, tijelo koje izlazi iz vizure fizičkosti i prelazi u polje aktivnosti. U teorijskom smislu, prema riječima koreografa Martena Spångberga, treba se osloboditi činjenice imanja tijela i razmišljati o tijelima koja su aktivna, koja se kreću (tijelo kao glagol). Na polju performansa i mogućih teorijskih tumačenja riječ je o ritualnom performansu, brutalnom unižavanju tijela u javnom prostoru, čiji je cilj ostvariti ekspresivni i društveni učinak, djelovati u polju umjetnosti i društva.

 

Veliki gulag, Rusija Petar je slične akcije imao i ranije. Najburnije je popraćena njegova odluka o zašivanje usta u znak solidarnosti s uhićenim članicama kritički nastrojenog benda Pussy Riot uz popratni transparent "Performans Pussy Riota bio je remake čuvenog djela Isusa Krista”. U jednom od brojnih razgovora koje je tim povodom dao ruskim medijima, čije su državne strukture brzo reagirale i sudski gonile mladog umjetnika, istaknuo je da ono što se događa s Pussy Riot u osnovi znači suprotnost kršćanskim vrijednostima. Dodao je da društvo mora reagirati na izljeve nasilja i bijesa države, da se mora pobuniti. “Šivanjem usta želio sam pokazati kakav je položaj umjetnika u suvremenoj Rusiji. Muče me zastrašivanja u društvu, masovna paranoja, manifestacije koje se mogu vidjeti posvuda.” Nadalje, Pavlenski ukazuje na važnost javnog čitanja performativne izvedbe, na proizvodnju reakcije u zajednici i to postavljajući pitanja: Tko je uključen u proces proizvodnje? Gdje se proces odvija? Tko je publika? Koji su mehanizmi koji su uključeni u kontrolu reda u javnom prostoru i kako prepoznati njihovu reakciju u umjetničkom smislu?

Nekoliko mjeseci nakon zašivanja usta ispred Kazanske saborne crkve, Petar je izveo novu akciju u borbi protiv državne represije nad umjetnicima i manjinama. Pred ruskim Tužiteljstvom potpuno nag se zamotao u bodljikavu žicu, pokazujući prkos prema policijskim odlukama države koja je njegovim riječima postala veliki gulag. U isto vrijeme na trgu, ispred državnog muzeja u Moskvi organizirao je izložbu Duhovi identiteta na kojoj je pokušao podsjetiti na brojne umjetničke zabrane u Rusiji uz primjere i iskustva cenzuriranih umjetnika. Taj događaj i svojevrsna medijska šutnja koja ga je pratila, potaknuli su preduzimljivog performera da svoju javnu izvedbu pojasni teorijski. Pokrenuo je časopis Politička propaganda u kojemu pokušava pronaći poveznice u krhkim odnosima na relaciji umjetnosti i politike.

Što je pokazala upornost mladog umjetnika, njegova fizička žrtva i performans kao mjesto destabilizacije kolektiva? Rusko društvo, dakle, pod političkim pritiskom pripitomilo je mogućnost reakcije na svakodnevno nasilje, jer su riječima Gillesa Deleuzea “individue postale dividue”, rastrzani subjekti između želje i zabrane. Filozof i teoretičar umjetnosti Gerald Raunig razmatrajući potencijalni izlaz iz zamki zajednice i kolektiva predlaže sudiobu (condivision), kao načina približavanja različitosti. “U sudiobi, dividualnom čimbenik, dioba, ne naznačava prinošenje, smanjivanje, žrtvu, već mogućnost dodavanja, jedno dodatno i. Pojedinačnosti i njihova svezivanja nastaju u sudiobi. Ne mora prvo nastati zajednica da bi se postigao razmještaj prethodno razdvojenih individua, jer njihovo svezivanje i pojedinačnosti nastaju zajedno s kondividualnošću kondividua”, piše Raunig. Čini se da tim putem svezivanja, (su)djelovanja ide i Petar u svojim tehnikama body arta, uz napomenu da je njegov način razorno brutalan i kao takav jedino moguć u društvu duboko potištenom i zapuštenom. Uostalom, u pitanju su realistične i konceptualno određene akcije izloženosti tijela koje predstavljaju središnju točku izvedbenog procesa. Glavni cilj umjetničkog izlaganja tijela jest povratak izvornom, ritualnom sebstvu čovjeka, kroz koje se naglašava egzistencijalna otuđenost u društvu gdje se tijelo nudi na prodaju. Sve ono što radi Petar Pavlenski možemo imenovati i akcionizmom i dodati: to je umjetnost za narod, a ne zatvorena djelatnost u okvirima zajednice.

 

Tijelo koje deharmonizira državu Osim što je pokazao što u političkom smislu znači razotkriti vlastito tijelo u javnom prostoru, Petar Pavlenski ukazao je na neke od značajnih umjetničkih relacija u polju performativne umjetnosti. Nakon nadiđenih koncepata umjetničke pristojnosti, na snazi je politički performans kao odgovor slobodne individue, kao pokazatelj što znači ograničiti i izložiti sebstvo u javnom prostoru. Možemo se složiti da je performans brutalnog fizičkog samoozljeđivanja već (donekle) nadiđena kategorija, ali to je možda tako u slobodnim zemljama u kojima se takve izvedbe uzimaju kao način iskaza umjetničke individualnosti. Onog trenutka kada izvođač postane aktivist u javnosti, kada njegovo tijelo deharmonizira policijsku državu, tada taj umjetnik, makar bio jedan jedini, započinje promjenu društva uspostavom modela demokratske kulture. Aleksandar Brenner piše: “Demokratska kultura prazni crijeva, smije se grohotom, bludniči, propada, jeca, šamara, plazi jezik, pokazuje guzicu i prijeti čvrsto pesnicom. Demokratska kultura upire prstom na glupost i kukavičluk vlasti, na banke gdje su nekoć bili muzeji, na ratove u kojima ginu naši mladići (...) Demokratska kultura pokušava djelovati u umornom, zadriglom, slabašnom svijetu u kojem živimo.”

preuzmi
pdf