Razgovarali smo s predstavnicom udruge Zelena Istra i članicom građanske inicijative “Volim Pulu” koja se bori za očuvanje poluotoka Muzila
Kakav je značaj poluotoka Muzila za prostorne kapacitete grada Pule i kakvi su potencijali za korištenje tog prostora? Kada je započeo i kako se odvijao proces pretvaranja tog područja u zonu turističke izgradnje?
Priča o Muzilu ne može se gledati odvojeno od projekta Brijuni Rivijera. O projektu Brijuni Rivijera počelo se govoriti početkom 2000-ih i mi smo kao organizacija Zelena Istra već 2005. godine pisali tadašnjem ministru turizma Veljku Ostojiću da bismo voljeli znati što je uopće predmet tog projekta, koje su njegove koristi za lokalnu zajednicu, kako se možemo uključiti, postoji li nekakva analiza koristi i troškova, što se očekuje itd. Naravno, nismo dobili nikakav odgovor, ali se u to vrijeme počelo ozbiljnije govoriti o dugogodišnjim koncesijama, velikim dijelom i pulskog priobalja. Ako pogledate kartu, vidjet ćete da je pulski zaljev zapravo puni krug, njegov najmanji dio je mala pulska luka i to je zapravo jedini dio koji je oduvijek bio dostupan građanima Pule, ali tu nema ni kilometar obale. Na sjevernoj strani još je od Austro-Ugarske bila vojna zona, na južnoj strani pulske luke su dva brodogradilišta, jedna cementara i onda slijedi veliki poluotok Muzil. Pula je stoga grad koji uopće ne živi i nikad nije živio na moru. Vojska je 2007. godine konačno proglasila lokaciju Muzila besperspektivnom, ali ostaje tamo u svrhu čuvanja kompleksa. Mi smo tada shvatili da je pravi trenutak da se mi počnemo baviti Muzilom, budući da je bilo neshvatljivo da državni, županijski i gradski vrh planiraju dati u koncesiju površinu koja je jednaka petini grada, velika kao četiri najveća gradska kvarta. U to vrijeme koncesija je trebala biti na 66 godina, to je bio prvi natječaj za te lokacije, no javio se samo jedan investitor, Danko Končar, dakle interesa nije bilo. To je vladajućima u to vrijeme i danas bio izgovor da kažu da 66 godina nije dovoljno interesantno. Nakon toga se mijenja zakon i sada je dopuštena koncesija na 99 godina. Bili smo zapanjeni kada smo saznali da tada vladajuća garnitura planira dati tako veliki dio grada, koji je bio potpuno nedostupan građanima, u koncesiju na tako dugi period. Umjesto da se Muzil reinterpretira, da se stvori neka druga namjena, opet se zatvara u ime tzv. ekskluzivnosti, što je u biti isključenje ljudi iz korištenja.
Kada započinje borba za očuvanje Muzila kao javno dostupnog prostora i koji se društveni akteri angažiraju oko te borbe?
Inicijativa “Volim Pulu” nastaje 2009. godine. Mi smo se u inicijativu uključili kao organizacija “Zelena Istra”, ali nju su najvećim dijelom činili upravo građani Pule. Bilo je tu stručnjaka iz raznih područja i u početku je cilj inicijative bio da se Muzil otvori građanima. Ideja je bila da ne može vlada planirati korištenje prostora kojeg nitko nije vidio. Na Muzil su uglavnom išli ljudi koji su služili vojsku, ali većina građana Pule nikada na Muzilu nije bila. Stoga smo pokrenuli novine Otvoreni Muzil u kojima smo kroz tekstove prikazivali Muzil iz različitih aspekata. Bilo je i sjećanja ljudi koji su tamo bili u vojsci, bilo je povijesnih članaka, bilo je članaka o planiranju grada. Naš je zaključak bio da se planiranje u koje nisu uključeni građani radi u nečijem tuđem interesu te smo pokušali vidjeti u čijem se to interesu radi, ako nitko ne želi da tamo bude golf resort s apartmanima i marinom. Smatrali smo da je Muzil nevjerojatno važan za razvoj grada i da se treba početi koristiti postupno, da se potrebe grada za novim sadržajima trebaju realizirati na Muzilu. Ako Pula ima samo nekoliko stotina metara javnog dijela rive, što se sve može napraviti na ostalom području? Na Muzilu može biti sve, može biti i turizma. Nitko nema ništa protiv da tamo bude hotel ili bilo kakav drugi turistički sadržaj, ali ne isključivo turistički sadržaj i ne u vlasništvu jednog investitora. Zamislite koliko se dovodi u opasnost ekonomija cijelog jednog grada kada se tako veliko područje preda u koncesiju jednom čovjeku i svi ovise o njegovoj poslovnoj sudbini.
Opći otpor pulskoj politici
Koja je politička pozadina projekta Brijuni Rivijera i kakva vrsta turizma se kroz njega promovira?
Projekt Brijuni Rivijera nastao je početkom 2000-ih godina, tako što je tadašnji državni i županijski vrh odlučio da će se sve bivše vojne zone na području od Pule do Rovinja pretvoriti u turističke resorte koje su oni zvali “ekskluzivnima”. Oni su na tih 14 zona osmislili sadržaje poput stanova za prodaju, bazena i sl., dakle klasične turističke resortove. Od ekskluziviteta koji su oni najavljivali nije bilo ništa jer se radilo o masovnom turizmu, što su pokazivale i brojke smještajnih kapaciteta. Uglavnom, od svih tih 14 lokacija projekta Brijuni Rivijera na kraju su ostale četiri i jedna od njih je Muzil. Brijuni Rivijera je ideja koja je nastala kao politički projekt, koja je pokušala dobiti kvaziutemeljenje u naručenim studijama, bez ikakvog sudjelovanja građana. To je jedan turistički plan koji uopće nije uzeo u obzir niti trenutno stanje, niti potrebe lokalnog stanovništva tako da se građani uključe u izradu plana pa da od cijelog projekta ima koristi. Nakon faze projekta osnovana je tvrtka Brijuni Rivijera d.o.o. koja je trebala omogućiti realizaciju. Zanimljivo je da je direktor tvrtke Brijuni Rivijera d.o.o. Veljko Ostojić postao ministar turizma, a zatim je nakon njega direktor te tvrtke bio Ratomir Ivičić koji je danas direktor Hrvatske turističke zajednice. Tvrtka je godinama poslovala s gubicima, da bi prvi prihod došao od upravljanja auto-kampom. Uglavnom, tvrtka je postala odskočna daska za političke karijere, unatoč tome što su ti ljudi pokazali samo nesposobnost.
Tko ima pravo vlasništva nad Muzilom, kakav je tu odnos Ministarstva obrane, Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom i Grada Pule? Tko polaže prava na upravljanje tim prostorom?
Kad je vojska to područje proglasila neperspektivnim za svoje potrebe, onda je vlasništvo predano Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI-u). DUUDI raspolaže sa svim nekretninama u vlasništvu države, pa tako i s Muzilom. Grad Pula raspolaže s vrlo malim brojem čestica na Muzilu, međutim oni su u sporu s državom jer se Grad Pula upisao kao vlasnik, a država to osporava. Međutim, trenutno DUUDI upravlja tim područjem.
Na koji se način upravlja javnim prostorom u Puli? Kako se primjerice donose prostorni planovi, kako se dodjeljuju prostori u gradskom vlasništvu?
Zadruga “Praksa” je napravila tzv. crveni plan otpora upravo sa svrhom problematiziranja tog pitanja. Na karti Pule su označili gdje su se odvijali svi prosvjedi građana vezani uz prostorno planiranje: naravno, sve je crveno. Nema kvarta koji se nije bunio, zbog toga jer se odluke donose bez dogovora s ljudima. Javne rasprave oko prostornog planiranja su čista formalnost, tako da je kod nas na javne rasprave o GUP-u 2008. godine došlo 300 ljudi, što baš i nije uobičajeno. Svi su vikali i prosvjedovali, bez ikakvog uspjeha. Za zadnji GUP 2014. na javnoj raspravi je prisustvovalo 500 ljudi i svi su demonstrativno izašli van vičući “izdajice”, ponajviše upravo zbog Muzila, no ništa se nije dogodilo niti promijenilo.
Pozitivan primjer Rojca
Kako su organizacije civilnog društva došle u posjed prostora bivše vojarne Karlo Rojc i koji su planovi s tim prostorima?
U Rojcu je sada dobar model, ali ja bih ga nazvala prijelaznim modelom. Mislim da je to najveća zgrada u Puli, s preko sto organizacija civilnog društva. To je ružna zgrada u koju je potrebno uložiti jako puno novca. Budući da je ona iz perioda Austro-Ugarske, svi su je zaobilazili u širokom luku. To se u posljednjih deset godina dosta promijenilo i danas je Rojc mjesto koje svi vole posjećivati. Ta se promjena dogodila jer je vojska Gradu prepustila Rojc pod uvjetom da se prostor ustupi organizacijama civilnog društva. Ugovori s korisnicima Rojca su potpisani na deset godina. Grad je u početku bezuspješno pokušavao naplatiti najam, ali korisnici ne plaćaju ništa osim struje i telefona, i to zato što smo mi korisnici prije sedam-osam godina sami odlučili da ćemo plaćati struju, jer svatko treba preuzeti odgovornost. Nakon toga smo osnovali zajedničko tijelo za upravljanje zgradom koje se sastoji od tri predstavnika grada i predstavnika Saveza udruga Rojca. Taj smo Savez osnovali kako bismo mogli predstavljati korisnike prema vlasniku, odnosno Gradu. Tijelo odlučuje o svim pitanjima upravljanja zgradom i rekla bih da je u posljednjih šest mjeseci stvar zbilja profunkcionirala tako da korisnici odlučuju o prioritetima i o novcu koji će se u okviru budžeta trošiti za zbilja potrebne stvari. Kako sada imamo uvid u sve financijske dokumente, po prvi put je sve postalo apsolutno transparentno. Više nema niti jedne skrivene stavke i o svemu se može odlučivati. Stvar funkcionira dobro i novac se pametno troši. Taj hibridni javno-civilni model upravljanja javnim dobrom primjenjiv je i u mnogim drugim slučajevima i nadamo se da ćemo svojim uspješnim primjerom postati katalizator za slične promjene u društvu u smjeru participativnog upravljanja javnim dobrima.
Koliki je kapacitet zgrade Rojca iskorišten?
Iskorišteno je sve osim pola jednog krila na sjevernoj strani koje je Grad predodredio za budući hostel. Kako je Savez udruga Rojca preuzeo tu ideju o osnivanju i vođenju hostela, tako se posljednjih godinu dana intenzivno radi na pripremi dokumentacije za prijavu tog hostela na neki budući europski natječaj. Napravili smo poslovni plan, analizu troškova i koristi, odnosno svu dokumentaciju potrebnu za otvaranje hostela koji bi vodile organizacije civilnog društva.
Privremeno korištenje kao logična opcija
Kako je nastao Muzil Starter i koja je ideja cjelokupnog projekta?
Mogućnosti transformacije i integracije područja na Muzilu u sam grad zaista su velike, no godinama se predlaže isključivo jedan model reaktivacije – stavljanje na tržište nekretnina i prodaja ili koncesija. Stoga smo željeli javnosti predstaviti i drugi model – privremeno korištenje objekata u svrhu poticanja ne samo malog lokalnog poduzetništva nego i socijalnog kapitala zajednice. Stoga smo iskoristili poziv DUUDI-ja u rujnu prošle godine za iskazivanje interesa i dostavu prijedloga za prenamjenu i korištenje 100 bivših vojnih područja i uputili im prijedlog realizacije projekta Muzil Starter, odnosno privremenog korištenja četiri zgrade bivšeg regrutnog centra. Temelj za predlaganje takvog projekta imali smo u istraživanju koje je za naše potrebe radio GfK u kolovozu 2014. Pitanje o davanju na privremeno korištenje zgrada na Muzilu javnim institucijama, lokalnim poduzetnicima, sportskim, kulturnim i drugim organizacijama civilnog društva u potpunosti i uglavnom je podržalo čak 90 posto stanovnika Pule.
Drugi razlog zbog kojeg smo u datim okolnostima privremeno korištenje prepoznali kao optimalno rješenje je taj što se radi o jednom jako velikom području od 160 hektara na kojem će trebati puno vremena za realizaciju sadržaja predviđenih prostornim planom – golf resorta s pripadajućim smještajnim i drugim sadržajima. Procijenili smo da bi u slučaju da država odmah započne s realizacijom nekog projekta, odnosno natječaja za dodjelu koncesije na tom području, trebalo čekati barem pet godina za njegovu realizaciju. Trebalo bi napraviti urbanistički plan za Muzil, procjenu utjecaja na okoliš, konzervatorsku podlogu, lokacijsku i građevinsku dozvolu. Osim toga, mijenja se režim čuvanja Muzila, što dovodi u pitanje zaštitu još uvijek očuvanih zgrada i tvrđava. Zato se privremeno korištenje do odluke o nekoj trajnoj namjeni pokazalo kao izlaz iz pat pozicije u kojoj je svaka aktivnost blokirana do stvaranja pretpostavki za trajnu namjenu, a u to vrijeme – to smo vidjeli na mnogim drugim napuštenim vojnim zonama u gradu – događa se uništavanje zgrada i propadanje. Zgrade na Muzilu u ovom je trenutku vrlo lako moguće staviti u funkciju, dok za nekoliko godina, ako se ne nađu novi korisnici, to više neće biti moguće i bit će nužno uložiti jako puno novaca u njihovu rekonstrukciju. Zato smo predložili razvijanje područja nekadašnjeg regrutnog centra u hibridni gospodarsko/socijalni start-up inkubator gdje bi se različiti objekti prenamijenili po različitim modelima. Model privremenog korištenja utemeljen je na ideji “najmanjeg zajedničkog nazivnika”, nečeg s čim se svi mogu složiti, a to je da Muzil treba što prije zaštititi od devastacije i da ga treba staviti u funkciju lokalne zajednice. To za sve može imati samo pozitivan učinak za grad Pulu jer se u funkciju stavlja jedan napušteni prostor i jer se stvara konsenzus koji može biti samo produktivan. Ako se model pokaže uspješan, Grad ima veću šansu da od DUUDI-ja dobije cijelo područje. Za građane je to šansa da dobiju jedan veliki dio grada za ostvarivanje svojih potreba, od rekreativnih do poslovnih.
Prve aktivnosti na realizaciji projekta bile su izrada arhitektonskog snimka tih zgrada s procjenom nužnih ulaganja za svaku prostoriju posebno odnosno zgradu. Analiza je pokazala da se radi o relativno malim ulaganjima, npr. kod najbolje zgrade radi se o samo 360.000 kuna za cijelu zgradu. Napravili smo i analizu koristi i troškova koja je pokazala da je projekt isplativ. U procesu dovršavanja je i web stranica muzil-starter.org na kojoj ćemo objaviti sve podatke, a tiskali smo i brošuru. Cilj nam je postići konsenzus o privremenom korištenju kao prihvatljivom i društveno i ekonomski održivom modelu, za što je najprije potrebno osvijestiti javnost te državu i Grad o njegovim pozitivnim ekonomskim i socijalnim učincima. Privremeno korištenje nije uobičajena praksa te nije regulirano, tako da bez jasne političke podrške modelu privremenog korištenja napuštenih objekata postoji rizik da se inicijativa zaguši i zakoči nizom birokratskih prepreka.
Mislimo da je to dobar model za poticanje novih tvrtki i zapošljavanje. Zaista je puno prostora koji su prazni i neiskorišteni. Smislili smo model u kojem korisnici vlastitim sredstvima obnavljaju dodijeljene prostore, a zatim dvije godine ne plaćaju najam dok za preostale tri plaćaju daleko povoljniji najam od onoga kojeg bi po tržišnim cijenama mogli dobiti u gradu. Financijska analiza je pokazala da je to isplativo i za zajednicu i za korisnike. To je toliko logično da ne znam zašto se nitko drugi toga nije sjetio.
Institucionalna podrška projektu je nužna zbog investicija u infrastrukturu zgrada, čiji iznos nismo mogli procijeniti zbog nedostatka podataka o njenom stanju. Model podijeljene odgovornosti podrazumijeva i podijeljene obaveze. Model privremenog korištenja unesen je, opisan i preporučen i u novoj Strategiji prostornog razvoja Hrvatske, koja je upravo u fazi javne rasprave. U njoj stoji da su koristi privremenog aktiviranja napuštenih i neiskorištenih nekretnina prepoznate na svjetskoj razini te da je u njima moguće kreiranje multidiscplinarnih platformi za djelovanje kulture i kulturnih institucija, poboljšanje percepcije lokaliteta, sprječavanje vandalizma itd.
Postoji li negdje sličan model privremenog korištenja napuštenih objekata?
Da, i mi smo svoj temeljili upravo na tim uspješnim modelima. Zato smo i na konferenciju u Pulu, koju smo na temu korištenja napuštenih prostora organizirali baš na Muzilu, pozvali grupu arhitekata okupljenu u organizaciji Temporiuso. Oni su napravili popis neiskorištenih nekretnina u Milanu, što je naravno velika brojka, i shvatili su da tu postoji velik, u potpunosti neiskorišten ekonomski potencijal. Zapravo je suštinski pogrešno graditi nove zgrade ako imaš stare koje su izgrađene, a ne koriste se i moguće ih je ponovno staviti u funkciju s relativno malo novca. Takva je situacija i na Muzilu: zgrade su u ovom trenutku još relativno dobro očuvane i sad je potrebno malo novca za njihovu obnovu, no ako se to ne bude koristilo još godinama, što i je naš strah, to će se potpuno devastirati. Glavna i jedina prepreka je stav vlasnika. Tamo se ipak desilo razumijevanje lokalnih vlasti i grad Milano je odlučio da će te zgrade dati na privremeno korištenje te će i sudjelovati u nekim od modela upravljanja. Tu postoji i jedan set pravila – tko ima pravo korištenja, pod kojim uvjetima, koji je rok korištenja. U nekim slučajevima se to pokazalo kao toliko dobar model da su tim objektom počeli upravljati sami korisnici.
Zalažemo se za participativne oblike upravljanja na Muzilu, budući da smatramo da je model u kojem sami korisnici preuzimaju dio odgovornosti za nešto što je javno dobro zapravo najbolji jer nam birokratski način upravljanja nije donio sreću i korist. Mi u Puli u Društvenom centru Rojc imamo primjer javno-civilnog modela upravljanja, odnosno upravljačkog tijela u kojem u podjednakom broju sudjeluju predstavnici Grada Pule i predstavnici Saveza udruga, što znači da se odluke moraju donositi konsenzusom. Kada se korisnici sami potrude i preuzmu odgovornost za javno dobro koje koriste onda stvar funkcionira daleko bolje. Ali naravno, potreban je stabilan institucionalni okvir.
Načelna podrška, zasad ne i financijska
Tko može donijeti odluku o privremenom korištenju Muzila?
DUUDI. Mislim da bi oni bili i zadovoljni takvim modelom, da bi podržali svaku ideju koja bi donijela korist lokalnoj zajednici. To je stajalo i u tekstu poziva za Projekt 100. Mi smo u siječnju ove godine DUUDI-u predstavili Muzil Starter i oni su rekli da načelno nemaju ništa protiv, te da su voljni surađivati ako dobijemo podršku Grada Pule. Naglasili su da je glavni cilj staviti sve nekretnine u funkciju lokalne zajednice, što znači da upravljanje treba preuzeti lokalna uprava, ali ne na dosadašnji način, nego u suradnji s građanima.
Postoji li podrška lokalne vlasti u slučaju Muzila? Je li Grad Pula spreman, i u kojoj mjeri, sudjelovati u provedbi projekta Muzil Starter?
U razgovoru s gradonačelnikom Pule, koji se održao prošlog mjeseca, dobili smo također načelnu podršku. Objasnili smo da će trebati pet godina da se s nečim krene, npr. koncesijom, i gradonačelnik se složio. Rekli smo da bismo voljeli privremeno koristiti prostore na Muzilu, dogovorili smo zajednički nastup pred DUUDI-jem da dogovorimo moguće privremeno korištenje. To se još nije dogodilo. Bez Grada nema šanse da se projekt realizira, a ta podrška treba biti financijska, jer ako vojska odluči pustiti Muzil, onda treba angažirati privatnu zaštitarsku firmu koju bi plaćao Grad. Zaštita je na početku nužna sve dok ne dođu korisnici Muzila. Kada dođu, oni će biti čuvari. Dok se to ne dogodi, zaštita Muzila se treba osigurati, ali uz dozvolu ulaska građanima.
Može li primjer rada na području društvenog poduzetništva Act grupe iz Čakovca biti putokaz za daljnji razvoj Muzil Startera?
Primjerom iz Čakovca ostala sam jako pozitivno iznenađena. Recimo, Rojc je pokazao da kad ljudi nešto žele napraviti, to i mogu. Naravno, tu su se dogodile specifične okolnosti koje se ne mogu ponoviti negdje drugdje: to su pitanja ljudi, trenutka i mogućnosti. Nitko ljude nije trebao nagovarati, tako da se nadam da će netko prepoznati i mogućnosti Muzil Startera. Naš cilj je pokazati da postoji alternativa, a svaka alternativa je svakako bolja od trenutne perspektive za to područje. Muzil je prelijepo mjesto, no ne za oblik turizma prema kojem ga se gura.
Razgovor koji su vodili članovi Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) nastao uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung.
U organizaciji Zelene Istre i arhitektonske zadruge Praksa u Puli je 9. 6. održana jednodnevna konferencija pod nazivom Novi start – korištenjem napuštenih prostora do urbane obnove. Konferencija je zamišljena kao još jedan korak u borbi za zauzimanje i očuvanje pulskog poluotoka Muzila, bivšeg vojnog kampusa nekoliko vojski, što je borba koju već nekoliko godina vodi građanska inicijativa “Volim Pulu”. Kako je Muzil više od stoljeća bio isključivo pod vojnom upravom bio je nedostupan običnom građanstvu, uz izuzetak regruta koji su tamo služili vojni rok. S druge strane, upravo je vojna uprava dugo vremena spašavala Muzil od tranzicijskih turističko-developerskih pretenzija lokalnih moćnika i stranog kapitala. Tako je to barem bilo do 2008. godine, kada vojska napušta Muzil i ostavlja ga u zamršenom klupku neriješenih vlasničkih odnosa, ingerencije i prava korištenja i upravljanja nad njime.