Kad likovi progovore

“Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik”, ustvrdio je sredinom devedesetih u jednom od svojih poznatijih radova zagrebački postkonceptualist Mladen Stilinović. Kada poželimo govoriti o današnjoj masmedijskoj konstrukciji aktualne književne scene, možemo ga slobodno parafrazirati: “pisac koji ne piše kolumnu nije pisac”. Ako ne potpisuje karticu-dvije na stranicama dnevnih novina, specijaliziranih magazina ili internetskih portala, kao da ga i nema. Odgurnut je na marginu, isključen iz polja vidljivosti i smješten u slijepu pjegu mehanizama reprezentacije. Elementarna pozadina ove situacije jasna je i može se sažeti onom zamornom lamentacijom kako se “od pisanja ne da živjeti” – pri čemu se tu, naravno, misli na “pravi”, umjetnički spisateljski angažman. Pa se gotovo svi naši pisci paralelno bave nečim od čega se, eto, ipak “da živjeti”, a u najpoželjnijoj varijanti to je baš odrađivanje propisanog broja kartica u tjednom ritmu. Zanimljivo, njihovi romani i zbirke priča tada pokazuju vrijednost znatno veću od tragikomičnih honorara koje su im donijeli: oni postaju simboličkim kapitalom, društveno ovjerenom propusnicom za pravo na govor o pitanjima od javne važnosti, govor koji donosi ugled, osiguranu egzistenciju i prigodnu fotografiju u gornjem lijevom uglu novina. U bizarnu dvostrukom obratu, koji savršeno ilustrira položaj književnosti u današnjim medijima, naši pisci tako ipak mogu živjeti od pisanja, ali samo pod uvjetom da prvo dokažu da su pisci, a onda tu ulogu što bolje iskoriste kako bi postali ugledni medijski opinion-makeri, koji će potom u intervjuima žalobno tumačiti kako bi se, eto, najradije u potpunosti posvetili književnosti, ali se – pogađate već – od pisanja, nažalost, u nas ne može živjeti.

Pobuna likova

I dok ih većina tako, u skladu sa svakodnevnim vježbanjem egzistencijalne gimnastike na parteru profesionalnih kompromisa, pod pritiskom rokova i uredničke politike tumači raznovrsne fenomene društvenih aktualija, u rasponu od sukoba civilizacija do bračnih prevara, zanemariva nekolicina ipak se odlučila iskoristiti formu kolumne kako bi progovorila – gle čuda – o književnosti. A među njima najzanimljiviji koncept osmislila je Julijana Matanović, sveučilišna profesorica suvremene hrvatske književnosti i autorica romanesknih hitova poput Bilješke o piscu, Kao da smo otac i kći ili Zašto sam vam lagala (koji je objavljen u frapantnih četrnaest izdanja).

Ona je na stranicama Vjesnika iz tjedna u tjedan birala nekog od likova iz djela hrvatske književnosti, u rasponu od Šenoinih i Gjalskijevih, preko Mažuranićkinih i Zagorkinih, pa sve do Jergovićevih i Mlakićevih, i davala im “pravo glasa”. Nekada bi, tako, u prvom licu progovarali općepoznati protagonisti poput Filipa Latinovicza ili šegrta Hlapića, nekad sporedni likovi, a nekad irelevantni epizodisti koji su u izvorniku dobili tek stranicu ili dvije. Ludički izmješteni i istrgnuti iz primarnog konteksta, analizirali bi svoj položaj u povijesti hrvatske književnosti, kritizirali recepciju djela, bunili se protiv ustaljenih čitanja ili, naprosto, pričali neku posve novu priču, tangirajući pod začudnim kutovima onu iz koje su potekli. U te minijaturne intertekstualne diverzije ravnoteža moći književnog polja upletala bi autorica onda i usputne refleksije aktualnih društvenih i političkih događaja, i to vrlo suptilno, kroz aluziju ili dvije, pa bi, recimo, Mirjana iz Kamena na cesti Marije Jurić Zagorke prokomentirala slogane predizbornih plakata, Mišo iz Kušanova Tornja akciju S faksa na posao, a Krležina barunica Castelli branila našu poznatu estradnu zvijezdu koju su, na zgražanje profesionalnog glumišta, pozvali da odigra njen lik na sceni nacionalnog kazališta. Pritom bi Matanović nenametljivo razigravala svoje izvrsno poznavanje jezika i uvjerljivo oponašala izričaj i stil drugih pisaca, a ta je jezična mimikrija cijeloj priči davala dimenziju dodatne “uvjerljivosti”.

Roman, a ne kolumne

Pisali o špijunaži i visokoj politici ili o erotici i “niskim strastima”, jedna je stvar ipak zajednička svim kolumnistima – prije ili kasnije odluče se sabrati svoje tekstove i ukoričiti ih ne bi li ih nekako sačuvali od efemernosti ubrzane masmedijske cirkulacije informacija i amnezije koju ona nužno proizvodi. Ali, čak i kada je krenula tim provjerenim putem, Matanović je stvar izvela na originalan način. U knjizi Tko se boji lika još nije samo sabrala objavljene tekstove i poredala ih kronološki, tematski ili nekim trećim kriterijem, već ih je “uokvirila” posve novom pričom i postavila u nov kontekst. Zbog toga, kako je njezin urednik Velimir Visković već s pravom ustvrdio, Tko se boji lika još ne treba čitati kao još jednu zbirku kolumni, nego kao roman – “raštrkane” i labave narativne strukture, doduše, ali ipak roman.

Njegova okvirna priča, formalno postavljena kao uvod, koncipirana je promišljeno i centripetalno sabire motive koji se poput crvenih niti provlače kroz stotinjak prikupljenih fingiranih ispovijesti književnih likova, čineći ih uočljivijima i podarujući tekstu koherentnost. Matanović je izvela stari trik: napisala je neku vrtu predgovora koji potpisuje fikcionalna urednica djela, Nikolina Andrić. Nikolina je, inače, urednica zašećerenih svjetskih uspješnica sa žanrovske granice self-help literature i light kozmopoetike za jednostavnu uporabu – aluzije na Paola Coelha pritom su više nego jasne – i supruga je naizgled ugledna sveučilišnog profesora nacionalne književnosti, a zapravo minorna mediokritetskog znanstvenika koji je do katedre došao poslušno kimajući na svaku riječ svoga mentora. Njih dvoje upoznali su se na fakultetu, bili su generacijske kolege, ali budući profesor tada je bio zaljubljen u Sidoniju Nedić, zajedničku prijateljicu, djevojku izbjeglu iz Sarajeva, koja je u književnosti tražila sve ono što se na predavanjima ne može naći: snažne osjećaje, osobne doživljaje, životnu mudrost... Umjesto da likove analizira, ona ih je voljela ili mrzila; umjesto da raspravlja o postupcima karakterizacije, pričala bi o njima kao o “stvarnim” ljudima, s vlastitom životnom pričom; umjesto da teoretizira, ona bi se identificirala. Suhoparni znanstveni diskurs studentskih kolega poput Nikolinina budućeg muža prezirala je – zato ni njega nikada nije mogla voljeti, a, kako Nikolina govori u svom uredničkom predgovoru, “ja sam navijala da on čini sve ono na što je Sidonija ljutito crvenjela. Svaki njen podsmijeh približavao ga je meni.”

Protiv arhitekture moći

S druge strane, kolege su obožavale Sidonijinu nekonvencionalnost, vjeru i strast za književnošću. Ne i profesori: naposljetku, vratila se kući, u Bosnu, a da nije uspjela položiti posljednji, najteži ispit iz nacionalne književnosti, upravo kod mentora svog nesuđenog ljubavnika. On je, pak, potom postao Nikolinin muž, izgradili su posve konvencionalan brak, sazdan uglavnom oko ritma njegovih sveučilišnih obaveza, a priče o Sidoniji nastavile su kružiti među studentima pretvarajući se u male fakultetske legende, dok je sjećanje na nju kopnilo... sve dok se tvrdoglava Bosanka nije vratila u Zagreb, riješena da položi posljednji ispit studija. U tri godine tri je puta izlazila – i svaki put ju je mentor Nikolinina muža rušio. Konačno, razočarana, otišla je u Nikolinin ured i predala joj hrpu papira. Bile su to bilješke koje je radila čitajući ispitnu literaturu. “Učini s tim što hoćeš, i što trebaš”, rekla joj je. Naravno, tekstovi Sidonijinih bilješki zapravo su Matanovićkine kolumne, a Nikolina ih odlučuje objaviti iako joj muž, bijesan zbog još nepreboljene ljubavi, prijeti rastavom braka...

Cijela ta priča, donesena u uvodnoj Uredničkoj bilješci, zapravo je nesrazmjerno kraća od ostatka romana: zauzima jedva sedam stranica, a nakon nje slijedi preko četiristo pedeset stranica ispovjednih crtica književnih likova iz Sidonijinih bilješki (odnosno, Matanovićkinih kolumni iz Vjesnika). Međutim važna je jer postavlja osnovne koordinate za čitanje tih kratkih tekstova. Autoričina strategija vrlo je jednostavna i svodi se na uspostavljanje serije binarnih opozicija: s jedne strane, tako, imamo Sidonijin “neposredni”, iskreni, iracionalni užitak u čitanju, s druge neprivlačan znanstveni diskurs opterećen kompliciranim pojmovnim aparatom, kakvim barataju Nikolinin muž i njegov mentor; na jednoj je strani marginalna pozicija izbjeglice Sidonije ili Nikoline, urednice bestselera bez ikakve književne vrijednosti, a na drugoj moć i ugled sveučilišne institucije, koja određuje što je to uopće književna vrijednost; na jednoj strani Bosna i Istok, na drugoj Zagreb i Zapad; na jednoj osjećajnost, na drugoj hladna racionalnost; na jednoj sadržaj, na drugoj forma, na jednoj vjera u životni značaj književnosti, na drugoj karijerizam i sinekure. Naposljetku, ti su polovi i rodno označeni: na onom iracionalnom, senzibilnom, podređenom jesu žene, a na dominantnom, društveno priznatom i utjecajnom, ali ispraznom i “beživotnom” – muškarci. Tako i Nikolinina odluka da ipak objavi bilješke svoje nekadašnje studijske kolegice i time riskira vlastiti brak postaje činom pobune ne samo protiv arhitekture moći književnog polja, već i protiv patrijarhalnog društva u kojem živimo.

Tko to tamo čita?

Naravno, nema sumnje na čijoj će strani biti simpatije čitateljica i čitatelja koji će se mahom “pronaći” u Sidonijinu pristupu književnosti, kao što, uostalom, nema sumnje da će dosadnjikavi analitičari i kritičari – poput, recimo, autora ovog teksta – u toj crno-bijeloj slici vidjeti tek perpetuiranje okoštalih stereotipa koji iracionalnost nepogrešivo povezuju sa “ženskošću”, teorijsku analizu sa suhoparnošću, a Bosnu s elementarnom ljudskom iskrenošću i nekakvom imaginarnom autentičnošću. Činjenica je da je onih prvih znatno više, ali, na kraju, moram priznati da sam se, prateći manje ili više relevantne ljestvice najprodavanijih knjiga nakon objavljivanja Tko se boji lika još, iznenadio njihovim brojem. Knjiga je tjednima bila najprodavaniji domaći prozni naslov, mada naizgled nema nijednu osobinu klasičnog hita. Nećete je pročitati “u jednom dahu” – naprotiv, prije ćete kroz nju prolaziti napreskokce, tražeći likove koji su vam ostali u sjećanju, djela koja poznajete i pisce koje volite. Nema tu ni jake priče koja bi lijepila pažnju do posljednje stranice, a teško i da ćete pohvatati sve te aluzije, citate i konotacije – naposljetku, podtekst ovog romana jesu stotine djela razasutih u nekoliko epoha naše novije književnosti.

Pa u čemu je onda kvaka? Možda je Julijana Matanović svojim prethodnim romanima postala brand, stekla mnoštvo čitatelja koji gotovo po inerciji kupuju njene knjige? Možda je jednostavno popularna profesorica – u Hrvatskoj je, naime, dovoljno da imate nekoliko stotina studenata koji će nabaviti vaš roman jer vole vaša predavanja, pa da osigurate prvo mjesto top-liste i na nekoliko mjeseci? Sva su ta objašnjenja prekratka, ali iskreno priznajem da nisam našao ono pravo – bio bih vrlo sretan kada bi netko obavio malu terensku vježbu iz sociologije književnosti i dojavio mi tko su, zapravo, ti ljudi koji u tako veliku broju kupuju i čitaju ovaj roman. Čekajući da se to dogodi, mogu jedino ustvrditi da me njegov uspjeh jako raduje. Jer, bez obzira na ozbiljne zamjerke koje mu nalazim i bez obzira na vlastite preferencije kudikamo radikalnijeg književnog izričaja, vidim nešto utješno u činjenici da promišljen koncept, metatekstualna poigravanja, fina aluzivnost i nenametljiva erudicija itekako mogu biti dijelom našeg mainstreama.