Razgovor sa studentima glume Umjetničke akademije u Osijeku u povodu izvedbe predstave Pekel na zemli na ovogodišnjim Gumbekovim danima, a koja je u novinskim naslovima zadobila odrednice kajkavskoga Monty Pythona
Uvodno nam, molim Vas, ukratko recite kako je nastala Vaša predstava o kojoj se zaslužno govori u superlativima, gotovo u odrednicama kreativne genijalnosti. Naime, kao što je poznato, predstavu ste pripremili za završni ispit iz animacije na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, iz kolegija Animacija 6, i to pod mentorstvom Ljudmile Fedorove i Tamare Kučinović.
N.P.: Naš završni ispit je produkt šestomjesečnog kreativnog rada i promišljanja. Naravno da našoj igri pogoduje i naša prijateljsko-stvaralačka sinergija. Nadalje, to sve ne bi bilo moguće da uz nas nisu bile i vodile nas kroz taj trnoviti put stvaranja završnog ispita naše vrsne pedagoginje.
F.E.: Ima nešto u tome da kada hoćete završiti godinu, jednostavno morate puno raditi. Ono što je dodatno pogodovalo nastanku Pekla jest to da smo, najblaže rečeno, dobra ekipa. To je ono što je vjerojatno na studiju najljepše – mladost, kreativnost, volja, prijateljstvo i želja za znanjem.
IZVEDBA PAKLA
Zbog čega ste za predložak odabrali baš Pekel na zemli Denisa Peričića, koji sa svojim manihejskim svijetom sukoba dobra i zla gotovo da zahtijeva blockbuster filmske strategije? I pored navedenoga, koje ste sve lutkarske mogućnosti prepoznali u navedenom iznimnom tekstu?
N.E.: Ovaj misteriozni splet okolnosti počinje u mojem ranom djetinjstvu kada jedna prijateljica moje majke za supruga uzima, ni manje ni više, Denisa Peričića, te on postaje kućni prijatelj moje obitelji. Kako sam odrastao, tako sam i upoznavao Denisov opus. On je na mene imao veliki utjecaj, tako da je logično da je baš taj tekst poslužio kao predložak i inspiracija u kreativnom činu kako mog tako i stvaranja završnog ispita i mojih kolega.
N.P.: Pekel na zemli Denisa Peričića pročitao sam zahvaljujući Filipu i Nikši kad su iznijeli prijedlog da upravo taj tekst radimo za završni ispit, tako da mi je taj Pekel na zemli zapravo nametnut pristankom na suradnju s ovo dvoje braće blizanaca. Još jednu šalu na stranu, taj tekst me obuzeo već prvim čitanjem, a i mislim da smo ga odabrali jer smo imali skrivene blockbusterske ambicije. (smijeh)
F.E.: Zanimljivo je to da je ovaj predložak zapravo vrlo lutkarski. Denis je već u nekoliko navrata spominjao da je pisao Pekel na zemli za neki klasični dramski ansambl, pa ga je iznenadila ova naša lutkarska varijanta. Budući da smo na Akademiji ograničeni prostorom, scenografijom, novcem, itd., upravo su lutkarske discipline zamijenile sve te “nedostatke”. Veliki je izazov bio upravo lutkarski – bez lutaka realizirati ideju predloška. No vjerojatno se pokazalo uspješnim.
PEKEL NA BROJNIM FESTIVALIMA
Nedavno je osim toga završen Dionizov festival u okviru Vaše matične akademije; s kojim ste se programom predstavili na toj manifestaciji?
F.E., N.P., N.E.: S predstavom Pekel na zemli sudjelovali smo na brojnim domaćim festivalima a i u inozemstvu. U Bosni i Hercegovini prisustvovali smo na Lutkarskom bijenalu u Bugojnu gdje smo zbog izričitog zahtjeva publike nakon prvog igranja odigrali još jednu predstavu. Iako smo nastupali kao studenti izvan natjecateljske konkurencije, dobili smo priznanje za iznimno kreativno istraživanje tijela u lutkarstvu. U Sloveniji smo bili pozvani da zatvorimo lutkarski festival u Mariboru. Da je mariborska publika dobro prihvatila našu predstavu, svjedoči činjenica da su nas zvali da ponovno dođemo kako bismo zatvorili Mariborski bijenale, što se ubrzo i dogodilo, i to ne jednom, već dva puta, a u ovom drugom navratu predstavu Pekel na zemli imala je priliku vidjeti Slovenska Bistrica, gdje doduše nismo zatvorili festival, već smo ga otvorili. Između ovih izleta u Sloveniju zatvorili smo još jedan festival. Riječ je o našem čuvenom lutkarskom festivalu PIF. Očito nam ta zatvaranja festivala dobro idu pa smo ubrzo zatim zatvorili predstavljanje UAOS-a u Zagrebu (KAOS) te naš akademski lutkarski festival Lutkokaz. Nakon ovih brojnih festivala, te jednog snimanja za HRT i brojnih drugih izvedbi, s ponosom možemo istaknuti kako smo predstavljali našu akademiju na međunarodnom susretu akademija Dioniz, festivalu koji je u organizaciji upravo naše akademije.
Tako je povodom navedenoga festivala dekanica Umjetničke akademije u Osijeku Helena Sablić Tomić istaknula i mogućnost art terapije, odnosno pokretanje novoga specijalističkoga studija Art terapija. U čemu vidite specifičnost svoje akademije u odnosu na neke druge u regiji?
F.E.: O art terapiji ne znam ništa, pa mi je teško govoriti o mogućnostima novih programa poput ovog na Akademiji. No kad govorimo o razlikama među kazališnim akademijama u Hrvatskoj, svaka od njih ima neku svoju specifičnost. Ono što Osječku akademiju uveliko razlikuje od ostalih jest prije svega to što uz glumu ima i studij lutkarstva. Naša akademija jest po tome specifična, ne samo u Hrvatskoj već i šire, kada govorimo o regiji. Zbog toga smatram da ćemo jednog dana kada završimo biti spremni da sudjelujemo u kreiranju lutkarske umjetnosti u Hrvatskoj.
NAJAVE NA FESTIVALU DIONIZ
Pored lutkarskoga odsjeka koji zaista čini specifičnost Vaše akademije, u odnosu npr. na zagrebačku, posebno veseli i to što jednako tako učite o antropologiji prehrane, odnosno kao što je nedavno, a povodom festivala Dioniz, istaknuo redatelj Robert Raponja, producent festivala Dioniz i prodekan za međunarodnu suradnju Umjetničke akademije Osijek, da je ovogodišnje izdanje Dioniza posvećeno susretištu medicine i kazališta. Pritom Nino Pavleković posjeduje i kulinarske vještine. Tako u odrednici kulinarske sposobnosti na svojoj web-stranici navodite: “flambiram jela, radim koktele, pizza majstor, dekoracija jela, organizacija poslova, konobarske, recepcijske poslove, kuham, turistički vodič.”
N.P.: Kulinarske sposobnosti imam iz razloga što je moje srednjoškolsko obrazovanje bilo izučavanje kuharskog zanata, a kasnije i hotelijerstva. O radionici ili kolegiju Antropologija prehrane nisam nikada bio obaviješten, tako da ne mogu ništa reći.
Pritom sam od Vaših profesora saznala da svaki semestar morate usvojiti i jednu novu vještinu. Nino, naveli ste u “vozačkim sposobnostima” da znate jahati i magarca. Osobno mi je zanimljivo da ste navedenu vještinu stavili pod vozačke sposobnosti…
N.P.: Nikad se ne zna koja vještina u ovom poslu dobro dođe. Tako da sam u svoje vještine naveo sve što treba kao i ono što manje treba. (smijeh)
I završno da se vratimo na Pekel na zemli: svojim ste tijelima, trima baterijama, svijećom, “maketom” crkve, A4 papirom i plastičnom bočicom vode transponirali scenografiju – raznovrsne dramske prostore i vrijeme, kostimografiju, broj glumaca (sam tekst zahtijeva naime dvjestotinjak glumaca)… U tim lutkarskim i općenito izvedbenim razmišljanjima o tekstu, koje ste sve tehnike rabili?
F.E.: Mukujakafukujimi, to je tehnika koja dolazi iz južnog Japana od velikih jumu majstora, transcendentalnog lutkarskog zanatluka... (smijeh), da se i ja malo našalim.
N.E.: U pitanju ste nabrojali scenografiju, rekvizitu i možda kostime ove predstave. Sve stane u jedan ruksak. No i to je dovoljno da se realiziraju razne lutkarske tehnike poput teatra sjena, teatra predmeta i dijelova tijela. Korištenje ovih tehnika proizašlo je iz realizacije teksta i uopće ideje kojom smo se vodili. Ova predstava nije samo lutkarska. Ona je spoj glume i lutkarstva, pokreta, ali prije svega ona je domišljana lutkarski, i po tome je specifična. Tome je uvelike doprinio i sam tekst koji je nedvojbeno pisan za veliki ansambl, zahtjevnu scenografiju i uopće spektakularnu izvedbu. Možda je to razlog zašto nikada nije izveden u nekom kazalištu.