Kako da te uvjerim da je tvoj moral loš?

Prošlo je nešto manje od 25 godina od legendarnog nastupa Montyja Pythona u Hollywood Bowlu. Pajtonovci su tada izveli klasičan nonsense skeč o britanskom profesoru političke filozofije koji dolazi predavati na odsjeku za filozofiju nekog fakulteta u Australiji. Uglađeni akademik pristiže na prvi sastanak s kolegama da bi u uredu zatekao hrpu neobrijanih, razdrljenih ispičutura koji, s nogama na stolu, otvaraju novu bocu piva, svi do posljednjeg se zovu Bruce, a poneki, pored predavanja iz logičkog pozitivizma, ima i obvezu čuvanja zajedničkih ovaca. Nesretni je učenjak, naposljetku, potpuno izbezumljen dok sluša veselu napitnicu, Bruce Song, kojom njegovi novi kolege slave alkoholičarske navike velikana filozofske povijesti, od Sokrata, preko Hegela i Nietzschea, pa do Wittgensteina.

Prosječni hrvatski čitatelj zainteresiran za teorijsku literaturu, nadam se, ne dijeli takvo pitoreskno viđenje filozofiranja na australskim sveučilištima. Međutim, ako se ograničio tek na suvremenu domaću prijevodnu produkciju, teško može znati što se zbilja događa na fakultetima i institutima u Melbourneu ili Sidneyju. Uostalom, pomalo je preuzetno očekivati od tržišta koje oskudijeva nebrojenim značajnim djelima čak i najuže shvaćene “velike tradicije” filozofijskog mišljenja da ukaže osobitu pažnju jednom tako “egzotičnom” miljeu.

Barem dva naslova, ipak, u posljednjih su godinu-dvije promijenila to pravilo. O Terorizmu i pravednosti, zborniku radova nastalom pod okriljem Centra za primijenjenu filozofiju i javnu etiku Sveučilišta u Melbourneu, na ovim je stranicama već bilo riječi. Odnedavna, pak, možemo čitati i knjigu posvećenu problemima moralnog relativizma, autora Neila Levyja, stručnjaka za etiku i političku filozofiju te osnivača Centra za primijenjenu filozofiju i javnu etiku pri Sveučilištu Charles Stewart.

Moralni skepticizam, relativizam i apsolutizam

Pored te kuriozitetne, geografske podudarnosti, ta su dva djela povezana i jednom kudikamo značajnijom: nastanak oba, naime, velikim je dijelom isprovociran terorističkom akcijom 11. rujna. Rušenje Twin Towersa, kao i američki “rat protiv terora” (a ne “terorizma”, kako se u nas gotovo beziznimno prevodilo), koji je poprimio globalne razmjere, do krajnosti je zaoštrio jedno od najurgentnijih pitanja suvremenog svijeta, pitanje odnosa prema drugim kulturnim krugovima te moralnim sustavima koji počivaju na njihovim standardima. Ono, dakako, nije postavljeno prvi put u povijesti. Svijest o moralnim razlikama prisutna je u pisanoj tradiciji naše kulture od njezinih početaka: Herodotovi povijesni zapisi, Montaigneovi Eseji, moralna razmatranja Davida Humea, neki su od značajnijih primjera. Zanimljivo, sve do početka dvadesetog stoljeća i porasta zanimanja za antropološka istraživanja, pozicija moralnog relativizma (koji, najjednostavnije rečeno, zastupa ovisnost moralne istine o fundamentalno različitim kulturnim standardima, tako da je principijelno nemoguće utvrditi koji bi bio “bolji” ili “napredniji”) rijetko je bila razlikovana od stajališta moralnog skepticizma (koji iz uvida u moralnu raznolikost izvodi tvrdnju da moralna istina ne postoji). Danas je situacija kudikamo jasnija, a opozicija relativizmu detaljno razrađena u okviru tzv. moralnog apsolutizma.

Osobito posljednja desetljeća bilježe snažan rast interesa za problematiku (ne samo moralnog) relativizma: filozofijska refleksija sve je učestalija, kao i političke rasprave. Nasuprot nivelirajućoj, militantnoj ekonomskoj globalizaciji, razvijaju se, dobro je znano, šaroliki pokreti lijevo orijentiranih, mahom mladih ljudi koji zagovaraju poštivanje Drugog, uvažavanje i slavljenje kulturne raznolikosti, toleranciju. No, jesu li morali uistinu nesvodivo, fundamentalno različiti? Je li poštivanje drugoga aksiom koji suspendira kritičko promišljanje, odmjenjujući ga refleksnim, ali ne i refleksivnim zazivanjem postmodernističke relativizacije svih vrijednosti? Slijedi li, naposljetku, iz dosljedno relativističke pozicije nužno i tolerantan stav prema drugim i drukčijim, kao što se na prvi pogled čini?

Odnos moralnog relativizma i tolerancije

Levyjeva knjiga upućena je prvenstveno početniku (kao što reader-friendly dizajn naslovnice nedvosmisleno sugerira) zainteresiranom za ta i bliska pitanja, čitatelju koji sluti kako se ispod masmedijski kristalizirane, nepromišljene antinomije hantingtonskog sukoba civilizacija s jedne i tolerantne, otvorene multikulturalnosti s druge strane, krije zapravo gust i zamršen splet pitanja i argumenata.

Na samom početku Levy uvodi nekoliko temeljnih distinkcija. Prva je vezana za autorove intencije: knjigu je zamislio kao uvod u problem moralnog relativizma, ali i pokušaj njegova rješavanja. Prva zadaća, pokazat će se, riješena je kudikamo uspješnije od potonje. Druga značajna distinkcija metodskog je karaktera: Levy analitičkim rezom razlikuje pitanja koja se tiču istinitosti odnosno neistinitosti moralnog relativizma, tzv. intelektualni aspekt (ovdje su ključna pitanja plauzibilnosti pozicije i koherentnosti sustava) i ona vezana za implikacije koje prihvaćanje odnosno neprihvaćanje toga sustava ima po moralnost (je li riječ o tolerantnoj doktrini ili, možda, takvoj koja podržava status quo, potpomažući promoviranim uvažavanjem vrijednosti drugih kultura održavanje nepravednih odnosa unutar istih tih kultura). Oba su aspekta, dakako, nerazmrsivo povezana, ali njihovo privremeno odvajanje omogućuje da raspravi pristupimo “hladne glave”, neopterećeni ostrašćenim stavovima koji se temelje na često nepromišljenim moralnim preduvjerenjima. U suprotnom, teško je očekivati čak i pokušaj premošćivanja jaza između onih koji zapjenjeno napadaju relativizam tvrdeći kako pristajanje uz relativistička stajališta nužno otvara put opravdanju zločina poput, primjerice, holokausta, i onih koji odgovaraju jednako oštrim invektivama pozivajući se, recimo, na zla proizašla iz višestoljetnog eurokolonizatorskog “kultiviranja” naroda koje se držalo nedovoljno razvijenima.

Dobar primjer koristi koja za raspravu proizlazi iz razlikovanja “intelektualnog” i “moralnog” aspekta je već najavljeni problem odnosa moralnog relativizma i tolerancije. Upravo težnja zauzimanju tolerantnog stajališta spram drugih, smatra Levy, motivira najveći broj ljudi na prihvaćanje relativističke pozicije. No, implicira li moralni relativizam uistinu toleranciju? Odgovor je, nasuprot sugestiji intuicije, negativan. Naime: moralni relativizam, za razliku od, primjerice, epistemičkog, ne vodi paradoksu, jer nije autoreferencijalan. Stav “nema apsolutne istine”, formuliran u okviru potonjeg, sam pretendira na status apsolutno istinitog i utoliko je u kontradikciji sa samim sobom. Stav, pak, “nema apsolutne moralne istine” ne iznosi moralnu istinu, pa je paradoks izbjegnut.

Međutim, kada se u raspravu uvede problem tolerancije, nailazimo na poteškoće. U zapadnoliberalnoj tradiciji tolerancija je, dakako, shvaćena kao nešto ispravno i poželjno. Padnemo li sada u zamku da zahtjev za toleriranjem moralnih sustava drukčijih od našeg izvodimo iz pretpostavljene činjenice da nema apsolutne moralne istine (dakle: ne možemo tvrditi da je naš moralni sustav bolji od bilo kojeg drugog, pa nemamo prava nametati svoje istine i vrijednosti drugima), naposljetku dolazimo do tvrdnje da je moralna obaveza toleriranja drugih sustava apsolutna istina, što je u kontradikciji s polaznom premisom.

Pluralizam vrijednosti

Levy će pažljivo istražiti neke suptilnije varijante argumentacije koja, na ovaj ili onaj način, povezuje problematiku moralnog relativizma i tolerancije. Oslanjajući se na tzv. argument simetričnosti (pojednostavljeno: kroz uvid u strukturnu jednakost naše i suprotstavljene joj pozicije, jednakost u nemogućnosti uvjeravanja onog drugog u vlastite polazišne stavove, trebao bi biti uspostavljen određeni nivo međusobne tolerancije), pokazat će da moralni relativizam, doduše, pruža snažnu potporu zauzimanju tolerantnog stava; o nekakvoj implikaciji, koja bi motivirala na prihvaćanje relativističke pozicije ne može, međutim, biti govora. Time je postignut najavljeni cilj analitičkog razlikovanja “intelektualnog” i “moralnog” aspekta problemskog sklopa. “Uklonimo li žestinu spora oko relativizma”, smatra Levy, “lakše ćemo donijeti sud o njegovoj istinitosti.”

Konačno, treći značajan skup distinkcija Levy uvodi kako bi uspostavio klasifikaciju raznoraznih “relativizama”. Riječ je o uobičajenim razlikovanjima, a neka su nagoviještena u osvrtu na pitanje odnosa tolerancije i relativizma. Prije svega, treba razlikovati moralni od epistemičkog relativizma. Istinitost potonjeg podrazumijevala bi istinitost prethodnog, pa bi najveći dio daljnjeg istraživanja bio nepotreban. Premda su filozofi koji zastupaju poziciju epistemičkog relativizma u uvjerljivoj manjini, dojam je da je Levy, upravo zbog navedenih dalekosežnih posljedica, trebao uvjerljivije argumentirati njezino odbacivanje.

Unutar samog polja moralnog relativizma moguće je distingvirati tri njegova tipa: tzv. deskriptivni relativizam (koji jednostavno tvrdi postojanje različitih moralnih sustava, što se na prvi pogled ne čini problematičnim, ali nailazimo na komplikacije postavimo li pitanje kriterija relevantne razlike), potom tzv. relativizam moralnih zahtjeva (koji smatra da se moralni zahtjevi što ih pred pojedince postavljaju razne skupine, društva ili kulture međusobno fundamentalno razlikuju) i, naposljetku, tzv. metaetički relativizam (unutar kojeg se formulira tvrdnja kako moralni sudovi nisu ni apsolutno istiniti ni apsolutno neistiniti).

Svi ovdje naznačeni momenti Moralnog relativizma odnose se na propedeutičku ravan izlaganja. Tu se Levyju ne može mnogo toga zamjeriti: pregledan je i jasan, minuciozan u obrazlaganju argumentacije suprotstavljenih stajališta, vješto koristi ilustrativne primjere. Kada se, međutim, odvaži da i sam pridonese rješavanju spora, dojam se uvelike kvari. Premda se njegova konačna pozicija – neka vrsta “trećeg puta” tzv. pluralizma vrijednosti koji, smatra Levy, predstavlja inačicu relativizma, doduše značajno ograničenog postuliranjem nekih temeljnih vrijednosti kao kriterija svake moralnosti – čini prihvatljivim rješenjem, osobito onima koji su u mišljenju skloni kompromisu (što bi, bojim se, svakom tko pokušava filozofirati trebalo zvučati gotovo poput uvrede), neki od koraka koje na tom putu poduzima su, najblaže rečeno, dubiozni. To se prvenstveno odnosi na njegov “obračun s njima” – mislim, naravno, na zastupnike moralnih vrijednosti utemeljenih na učenjima islamske religije.

Čitatelj već na prvim stranicama knjige, pročitavši autorovu suverenu tvrdnju kako živimo u svijetu u kojem transcendentalno utemeljenje moralnosti nedvojbeno predstavlja anakronizam, bespotrebni atavizam kojem nema mjesta u ozbiljnijim razmatranjima, naslućuje da će se nesposobnost refleksivnog prevladavanja zapadocentrične uvjetovanosti vlastita mišljenja pokazati nerješivim problemom. I doista: raspravljajući o problemu nesumjerljivosti, Levy bez ikakva obrazloženja uzima izrazito neuvjerljiv i slabo argumentiran rad Role of Muslim Woman in Society izvjesnog Afzulara Rahmana, implicitno ga promovira u relevantnog zastupnika islamske doktrine i potom kreće “topom na zeca”, dokazujući bez većih problema svoje teze. To je, dakako, tek ekstreman primjer autorove nedosljednosti (“Analizirat ćemo najjače argumente obiju strana…”, obećava on u uvodu), ali ne i jedini. Dodamo li tome projiciranje vlastitih predrasuda na zastupnike drugačijih stajališta i povremene terminološke nejasnoće (oboje je moguće uočiti, recimo, u spominjanoj raspravi o toleranciji), Levyjeve pretenzije na rješavanje kompleksnih problema moralnog relativizma pokazat će se neopravdanima. Netko tko se bavi ovako osjetljivim područjem morao bi pokazati više suptilnosti pri pokušaju razumijevanje pozicije Drugog. U suprotnome, tek je nekoliko koraka udaljen od stereotipova sličnih, na primjer, montipajtonovskom viđenju australskog profesora filozofije.

Netko ironičan zaključio bi, možda, da ovo i ne mora biti tako loše, barem za pretpostavljenog čitatelja-početnika: osiguravši mu solidan uvod u problematiku, autor mu odmah potom omogućava i vježbu u argumentiranom kritiziranju ne osobito jakih stavova.