#440 na kioscima

229%2010%20 %20mladi%20tibetanac


17.4.2008.

Tomo Vinšćak  

Kina i Tibet ili kako je vuk pojeo magare

U listopadu 1950. godine kineska je vojska osvojila cijeli Tibet. Tada je savjest čovječanstva zatajila; svi su zatvorili oči pred kulturocidom i nasiljem nad Tibetancima te se ponašali po onoj narodnoj “vuk pojeo magare”, i nikome ništa

Ono što se u proteklih mjesec dana događa na Tibetu nikoga na svijetu ne može ostaviti ravnodušnim. Nezadovoljni stanjem ljudskih sloboda u Tibetskoj Autonomnoj Regiji u sastavu Narodne Republike Kine, pobunili su se u prvome redu mladi redovnici koji žive u samostanima u Lhasi i drugdje na Tibetu. Tibetski budistički redovnici, a samo oni višega ranga imaju pravo nositi naziv lame, najobrazovaniji su stalež tibetskog društva.

Najveće zalihe pitke vode na svijetu

Prosvjedi su se događali na Tibetu i susjednim kineskim regijama gdje žive Tibetanci i Ujguri koji se jezično i vjerski razlikuju od Kineza iz Han naroda. Budući da se u kolovozu 2008. godine u Kini održavaju Olimpijske igre, vjerovali su da je to dobra prilika da se oči javnosti usmjere na ugrožena ljudska prava u Kini a naročito na Tibetu. Osim Olimpijade, Kina će u srpnju 2008. godine biti domaćin Svjetskog kongresa Unije antropoloških i etnoloških znanosti. Tada će se u gradu Kunmingu, u pokrajini Yunan, okupiti oko 3000 antropologa i etnologa iz cijeloga svijeta kako bi pokušali dati odgovore na probleme koje tište moderni svijet. Govorit će se o održivom razvoju, kulturnoj raznolikosti, humanizmu i antropologiji kao znanosti 21. stoljeća. Vjerojatno će se i s tog Kongresa uputiti poruka potpore tibetskom narodu.

Da bi se cjelovito sagledala današnja situacija na Tibetu potrebno ju je promotriti s kulturnopovijesnog, političkog, gospodarskog i geostrateškog aspekta. Tibetska visoravan koja se nalazi u Transhimalaji zauzima četvrtinu današnje kineske države. Nalazi se na 3500 do 4500 m nadmorske visine. Pustinjskog je i polupustinjskog karaktera, ali obiluje najvećim zalihama pitke vode na svijetu. Osim vodom to je područje bogato mineralnim ležištima te solju koja se vadi iz slanih jezera. U pustinji Chang Tang na sjeverozapadu Tibeta pronađene su velike zalihe nafte i zemnoga plina. To je najrjeđe nastanjeno područje zemaljske kugle.

Tibetanci jezično spadaju u tibetsko-burmansku jezičnu skupinu a po tjelesnom su ustroju slični Mongolima. Imaju bogat folklor i tradicijsku kulturu koja se stoljećima prenosila s koljena na koljeno sve do današnjih dana, kada je naglo ugrožena “tekovinama” strane kulture. Upravo se u tibetskom jeziku, religiji, kulturi, običajima i obredima čuva etnički i nacionalni identitet Tibetanaca, a taj proživljava teške dane. Tibetska je prošlost bogata i slavna, sadašnjost tegobna i bolna a budućnost neizvjesna.

Šutnja velikih sila

Kinezi polažu pravo na Tibet pozivajući se na 641. godinu kada se kineska princeza Wen Cheng udala za tibetskog kralja Songzen Gampa, koji je za drugu ženu uzeo i nepalsku princezu. Poznat je ponajprije po tome što je ujedinio sva tibetska plemena. Kineska je princeza Tibetancima donijela proizvodnju svile, papira i alkohola kao i knjige o medicini i tradicijskim obrtima. Tibet je prvi put postao dijelom Kine 1264. godine i od tada kineske vlasti nadziru lokalne službenike u Tibetu te postavljaju vojne postaje.

Prava kineska dominacija nad Tibetom počela je 1723. godine kada se mandžurska dinastija Qing, koja je vladala Kinom, odazvala pozivu Tibetanaca da im pomognu u borbi protiv Mongola. Uspostavljen je protektorijat; Peking je određivao vanjsku politiku i brinuo za obranu, ali se nije miješao u unutarnje odnose. Tibetanci su sačuvali svoj način života, tradicijsku kulturu i tibetski budizam. Takvo se stanje zadržalo do kraja dinastije Qing 1911. godine. Nakon pada te dinastije, tadašnji Dalaj-lama proglasio je nevažećim sve vazalske odnose s Kinom. Za Tibet se zanimala Velika Britanija i carska Rusija koja je željela uspostaviti protektorijat, ali u tome nisu uspjele ni Britanija ni Rusija. Tibet je bio nezavisan od 1911. do 1950. godine. Kineska je vojska počela ulaziti u Tibet u ožujku 1950. godine, te se polako kretala prema Lhasi. Zemljom je upravljao tada petnaestogodišnji Dalaj-lama. Tibet je pisao Ujedinjenim narodima s molbom da se zaustavi kineska agresija te zaštiti narod i kulturni spomenici, ali nitko od velikih sila nije reagirao. U listopadu 1950. godine kineska je vojska osvojila cijeli Tibet. Tada je zatajila savjest čovječanstva; svi su zatvorili oči pred kulturocidom i nasiljem nad Tibetancima te se ponašali po onoj narodnoj “vuk pojeo magare”, i nikome ništa.

Sljedećih desetak godina trajao je otpor Tibetanaca kineskoj okupaciji. U otporu su prednjačili pripadnici etničke skupine Kham, popularno zvani Khampasi. Neki su se od njih, pod nadzorom CIA-e obučavali u Americi te ubacivali u Tibet da bi radili diverzije. Kada bi obavili posao, prebacivali su se preko himalajskih prijevoja u susjedni Nepal gdje su imali svoje logore. Tada su kineske vlasti naredile nepalskima da uhiti pobunjenike jer će u suprotnome to učiniti kineska vojska koja je bila spremna prijeći granicu s Nepalom. U to vrijeme mnogo je Tibetanca izbjeglo u susjedne zemlje, Nepal i Indiju, te u Ameriku i neke europske zemlje. Danas diljem svijeta živi oko dva milijuna Tibetanaca a u samom Tibetu ih ima oko tri milijuna. I sam Dalaj-lama morao je napustiti Tibet i azil potražiti u Indiji, što mu je ona omogućila i gdje boravi do današnjih dana.

Velika, pusta zemlja

Zbog svoje izoliranosti i nedostupnosti, Tibet, na tibetskom Bod Yul, oduvijek je bio primamljivo odredište mnogim pustolovima, trgovcima, planinarima, misionarima, redovnicima i istraživačima prirodne, kulturne i duhovne baštine. Prvi su u Tibet još u 16. stoljeću krenuli misionari isusovci sa svrhom pokrštavanja i širenja evanđelja. Tibetanski su ih vladari kao i narod dobro primili, ali su poneki od njih i tragično skončali. Oni su zapadu prvi donijeli vjerodostojne podatke o životu ljudi s krova svijeta, njihovim običajima, obredima i religiji.

Na tibetskoj visoravni sela su smještena uz tokove rijeka koje su plavljenjem stvorile plodno tlo za uzgoj ječma, pšenice, graška, kukuruza, prosa, heljde, krumpira, uljane repice, riže, kikirikija, čaja, duhana. Za Tibetance njihova je zemlja sveta; rijeke, jezera, izvori, gore, kamenje, pašnjaci – ukratko, sve je sveto. I drveće je sveto jer ga ima vrlo malo pa u njemu borave božanstva.

Na ogromnoj tibetskoj visoravni živi vrlo malo ljudi a to su nomadi koji uzgajaju jakove, ovce, koze i konje. Na tim visinama, a riječ je o 3500 do 5000 metara nad morem, životni su uvjeti, zbog pomanjkanja kisika za disanje, vrlo surovi i samo Tibetanci mogu ovdje opstati. Tibet je površinski 22 puta veći od Hrvatske i na tome području živi oko 2.8 milijuna stanovnika. Oni su se svojom kulturom i načinom života uspjeli prilagoditi tim visinama koje zapadnjacima predstavljaju velik problem i teško bismo tu preživjeli bez tekovina zapadne civilizacije. Ekstremni uvjeti života formirali su način života i poseban svjetonazor Tibetanaca. Oni su vrlo ponosan, miroljubiv i gostoljubiv narod, ali duboko u duši nose ponos slavnih ratnika, a tek ih je budizam svojim naukom, moralom i etikom pacificirao.

Tibetanci kao manjina

Glavni grad Tibeta od 7. stoljeća je Lhasa. Smještena je u dolini rijeke Yarlong na visini od 3700 m. Danas nalikuje na bilo koji kineski grad s gustim prometom i bezbrojnim trgovinama u kojima se prodaje sve i svašta. Tibetanci su u Lhasi postali manjina jer Kineza ima više od 50 posto, a stara se gradska jezgra ruši, da bi na njenom mjestu nicale velike, moderne zgrade. U Lhasi paralelno žive dva svijeta – jedan stari tibetski a drugi novi i tuđ kineski.

Tu se nalaze najsvetija mjesta tibetskog budizma; to su Potala – zimski dvorac Dalaj-lame i sklop hramova zvan Jokhang oko kojega vodi hodočasnički put – na tibetskom zvan barkor. U hramu Jokhang nalazi se i jedan od najljepših Budinih kipova ikada napravljenih, a zove se Jowo Sakyamuni.

Stotinjak kilometara zapadno od Lhase, visoko u brdima, nalazi se samostan Tsurpu, sjedište budističkoga lame Karmape. Nažalost, 6. siječnja 2000. godine, Karmapa je u velikoj tajnosti sa svojim vjeroučiteljem i dvojicom prijatelja preko Himalaje i Nepala ilegalno stigao u Indiju i pridružio se Dalaj-lami koji živi u Dharamsali. Tako je i posljednji duhovni vođa, kojega je priznao sam Dalaj-lama kao i službene kineske vlasti, napustio Tibet.

Vrhovni duhovni i svjetovni vođa Tibeta je Dalaj-lama, što znači lama čije je znanje veliko kao ocean. Titulu je dobio 1578. godine treći po redu vrhovni lama od mongolskog vladara Altan khana. Tu titulu nose dalje svi duhovni vođe Tibeta. Veliki Peti Dalaj-lama koji je vladao od 1617. do 1682. bio je znameniti političar i arhitekt koji je uspio ujediniti cijeli Tibet a najpoznatiji je po tome što je izgradio u to vrijeme najveću građevinu na svijetu, Potalu, smještenu na brežuljku Marpo Ri u Lhasi, a služila je kao zimska rezidencija svim ostalim dalaj-lamama. Danas je ova građevina svojevrsni muzej koji je jednim dijelom otvoren za domaće i strane posjetitelje. U njoj više ne boravi 14. Dalaj-lama koji je još davne 1959. – u vrijeme tzv. kulturne revolucije morao napustiti Tibet i potražiti utočište u Indiji.

Politika nenasilja

Dalaj-lama nije samo najviši duhovni autoritet Tibeta, nego, prema tibetskoj tradiciji, manifestacija Chenreziga, bude sućuti, koji se s vremena na vrijeme reinkarnira da bi ljudima donio dobročinstva. Na tibetskom se zove Gyalva Rimpoche. Sadašnji Dalaj-lama Gyalwa Tenzin Gyatso četrnaesti je Dalaj-lama. Rođen je 6. srpnja 1935. godine u Taktseru, malome selu na sjeveroistoku Tibeta. U dobi od samo dvije godine njegov je prethodnik, trinaesti Dalaj-lama, u njemu prepoznao reinkarnaciju. Godine 1950., kada je Tibet sudjelovao u složenim pregovorima s Kinom, četrnaesti je Dalaj-lama, star petnaest godina, preuzeo potpunu političku moć i postao vođa države i vlade. Međutim, unatoč godinama pregovora, Kina nije poštovala autonomiju i vjersku slobodu Tibetanaca kako je to bilo utvrđeno prethodnim dogovorima. Nakon što su Kinezi preuzeli vlast nad Tibetom, Dalaj-lama je bio prisiljen pod okriljem noći emigrirati i potražiti politički azil u Indiji, a egzodus Tibetanaca i danas je stvarnost. Dalaj-lama i nekada u Tibetu i danasu Indiji poduzima sve kako bi postigao sporazum s Kinezima, a prava svoga naroda odlučio je braniti nenasiljem. Zbog te je svoje odluke 1989. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Uz svoje političke aktivnosti, Dalaj-lama putuje po cijelome svijetu i prenosi svoju poruku univerzalne odgovornosti kao oruđa života i prosperiteta cijeloga čovječanstva.

U današnjem svijetu, u kojemu se svakodnevno srećemo s pojavom gubitka moralnih, etičkih, duhovnih i tradicijskih vrednota, Dalaj-lama diljem svijeta širi poruke mira, razumijevanja i nade u bolje sutra za cijelo čovječanstvo. Cijelog svog života Dalaj-lama se trudio da dokine patnju. Na ovome svijetu previše je patnje: pate djeca koju zlostavljaju vlastiti roditelji, pate pojedinci jer ne mogu ostvariti svoje životne želje i ciljeve, pate cijeli narodi jer nisu slobodni, pate i životinje jer ih se nemilosrdno ugrožava i istrebljuje.

Budizam polazi od načela da je cijelo postojanje bol te nudi mogućnost za konačno i konkretno prevladavanje toga neprekidnoga niza patnji na koji se naposljetku svodi cijeli ljudski život. Karma jamči da se sve na svijetu događa u skladu s nepromjenjivim zakonom uzroka i posljedice. Ako nigdje u arhaičnom svijetu i ne nađemo tako jasnu formulu za shvaćanje “normalnosti” patnji kao što je ova o karmi, ipak posvuda susrećemo istu težnju da se boli i povijesnim događajima pripiše “normalno značenje”.

Bile su potrebne velika mudrost i snaga Dalaj-lami da izabere nenasilni put borbe za slobodu. Takav vid borbe donio je u posljednje vrijeme i prve pozitivne pomake. No, ono što se u proteklih mjesec dana dogodilo na Tibetu nije išlo u prilog Tibetancima te je samo otežalo njihovu situaciju u nenasilnoj borbi za kulturnu i vjersku autonomiju. Bez pomoći šire svjetske zajednice teško će se naći rješenje za Tibet i Tibetance.

preuzmi
pdf