Bojan Munjin  

Kome je stalo do medijske istine?

Knjiga Gordane Vilović Etički prijepori u Globusu i Nacionalu 1999.-2000. (Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2004.), s obzirom na to da se bavi bolnom temom etike hrvatskog novinarstva u posljednjih petnaestak godina, pisana u akademskom tonu neutralne znanstvene analitičarke, zapravo je prvorazredno štivo za sve koji se žele baviti olovnim vremenima novije hrvatske povijesti medija. Govor osnivača New York Timesa Hanryja Jarvisa Raymonda svojim novinarima krajem devetnaestog stoljeća nameće se – u odnosu na kronično stanje hrvatskog novinarstva – kao paradoksalni lajt-motiv čitave knjige: Dođite do svih novosti, ne ugađajte ličnostima, tretirajte pristojno sve ljude, stavite sve raspoložive snage na svoj posao, i ne zaboravite da dnevne novine moraju biti točan odraz onoga kako izgleda svijet. Prava uloga novine jest da objavljuje činjenice u takvom obliku da se ljudi u njih mogu pouzdati. Iako prepuna citata teoretičara novinarske etike od Nelsona Crafworda do Stjepana Malovića i natrag, knjiga Gordane Vilović kao pregled i analiza hrvatskog novinarstva od ranih devedesetih do danas, pokazuje da je u većini domaćih medija malo toga slično Raymondovoj maksimi. Teorijski pojmovi novinarske etičnosti recimo Philipa Pattersona kao što su dostojanstvo, točnost, poštenje ili pravednost u shizofrenoj hrvatskoj situaciji djeluju jednako neuvjerljivo kao i teza Johna Merrilla kako je zajednički nazivnik svake novinarske etike – namjera da se bude etičan i odgovoran za posljedice novinarskog čina.

Princip laganja

Nasuprot tome, prema stanju činjenica, događaja i ključnih osoba u hrvatskom novinarstvu mogao bi se napraviti uzbudljiv akcijski film sa zajedničkim naslovom Kako smo za ljubav države, urednika i bolje prodaje lagali javnosti i čitateljima. Dok u knjizi pronalazimo poznato Aristotelovo mjesto o etici poziva ili Weberovo geslo o čovjeku odgovornosti, pred očima nam prolaze svi oni domaći junaci crtanog filma koje Vilovićeva nabraja i koji su kao trećerazredni novinari preko noći zasjeli u uredničke fotelje elektroničkih medija ili visokotiražnih novina. U kaotičnom vremenu smrti, košmara političkih ideologija i mržnje svih protiv sviju, početak devedesetih obilježen je medijskim demonizmom, svojstven nacionalizmu i lumpeninteligenciji koju su na široka vrata u hrvatske medije uveli Imperijal, ST i Marinko Božić, citira Vilovićeva novinara Slobodne Dalmacije Danka Plevnika. Denis Kuljiš u razgovoru za Zarez nije mogao biti jasniji: Svi važniji urednici u današnjem hrvatskom novinarstvu bili su urednici kod mene i kod Marinka (Božića). S ta dva kolegija i u ovim prilikama – nisu ni mogli doseći Balzaca i Dickensa. Tekstovi najnižeg profesionalnog ranga, popisi nepoćudnih za odstrel, članci koji su funkcionirali kao policijske tjeralice ili poziv na linč, govor mržnje i nacionalističkog huškanja postali su, nabraja dalje Vilovićeva, stvarnost većine hrvatskih elektronskih i novinskih medija u koje je tadašnji HDZ ušao manipulirajući privatizacijom ili doslovce s pištoljem u ruci. Stotine otpuštenih i razjurenih novinara u najmračnijem dobu hrvatskog novinarstva. Zločin pisane riječi koji je prethodio ili slijedio iza ubijanja staraca, paljenja kuća i razvlačenja frižidera i veš mašina po pustopoljinama hrvatske provincije sredinom devedesetih. Tek malobrojni novinari i redakcije u moru prostote koje je gutala zapjenjena svjetina ostali su kao otoci gubavaca; Feral, Arkzin, Novi list...

“Slobodni”, ali ne i neovisni mediji

U zemlji u kojoj je 40 posto odraslog stanovništva završilo tek osnovnu školu, gdje ima milijun penzionera i pola milijuna nezaposlenih, dobro primjećuje Vilovićeva, društveni imidž sam po sebi oblikuje novinarstvo kao arenu niskih strasti i jeftinih uzbuđenja. U tranzicijskim zemljama, punim siromaštva i stranog medijskog kapitala, mediji su se oslobodili, ali nisu postali neovisni, rekao bi citirani albanski novinar Remzi Lani.

Središnji dojam usporedbe hrvatskog pragmatičnog novinarstva naspram idealu novinarske etike koji zrači iz ove knjige jest da je Hrvatska u jednom trenutku svoje povijesti imala neodgovorno novinarstvo za neodgovorno društvo. Koristeći čarobne formule tri u jedan (kombinacija novine kao tabloida, newsmagazina i revije) i tri S (udarne teme: seks, skandali i sport) hrvatski su mediji u općoj poplavi tabloidizacije razvili frankensteinovski tip istraživačkog novinarstva koji je za posljedicu imao samo to da su neki ljudi na početku rata mučki ubijeni nakon što su u medijima optuženi kao neprijatelji države, mnogima su uništene karijere ili su završili na psihijatriji, mnogi prokazani izgubili su posao u nekom od etničkih čišćenja, ali niti jedan političar nikad nije dao ostavku zbog neugodnih istina koje su o njemu pisali ovakvi mediji.

U takvom društvenom kotlu kakva je bila Hrvatska početkom devedesetih, u kojoj su se zaljuljale sve društvene vrijednosti, ako su ikada bile ozbiljno njegovane, gdje su kao zjapeće nemani iskočili svi demoni političkih, nacionalnih i socijalnih frustracija i kada se tražila krv da bi jednom zauvijek sve bilo riješeno – pojavljuju se Globus i Nacional kao centralni subjekti analize Gordane Vilović. Autorica se pozabavila do najsitnijih detalja poviješću ovih dvaju tjednika, od međusobnog istrebljivačkog rata, afere Grupo i petog ortaka, preko tekstova o vješticama iz Rija, transkripata iz Tuđmanova ureda, obavijesti novinara u kukuljicama iz sjedišta tajnih službi, do Ankice Lepej i pišanja po spomeniku fašističkim žrtvama u Slunju. Želeći provjeriti postojanje etički dvojbenih tekstova na temelju elementarnih kategorija etičkih proturječnosti, od neistinitog izvještavanja preko narušavanja temeljnih prava čovjeka do lošeg ukusa i nesuglasja teksta i naslova, Vilovićeva je metodom kvantitativne i kvalitativne analize sadržaja svih tekstova u Globusu i Nacionalu u godini 1999. i 2000. došla do zaključka da je u svakom broju Globusa i Nacionala u tom razdoblju postojao po jedan i pol etički problematičan članak.

Štetočina zvana Kuljiš

Bez pretjeranog dramatiziranja pokušajte zamisliti što bi se dogodilo Newsweeku, Financial Timesu ili Le Mondeu kada bi bio objavljen, kao rezultat znanstvene analize, podatak da godišnje u tim listovima ima osamdesetak etički problematičnih tekstova. Međutim, u Hrvatskoj se newsmagazini svog žutila ne srame nego ga ističu: Pa što ako neke činjenice nisu točne, važno je da sve skupa dobro djeluje, rekao bi utemeljitelj Globusa i Nacionala Denis Kuljiš. U zemlji u kojoj pravna država već uobičajeno kašljuca i u kojoj je korupcionaštvo oblik masovne kulture, tamo gdje su odrasli stanovnici, svako malo presvlačeći kapute, pristali da im se sapuna glava raznim ideologijama posljednjih sto godina, naprosto je od velikog broja građana željeno baš takvo novinarstvo; kukavičko, moralno upitno i lažljivo. Na kraju priče i narod i dobar dio novinara zapravo neprestano dokazuju da im nije stalo ni do istine, ni do morala, nego do skandala, ljudskog mulja i brze zarade. Pa neka im bude.

Objavljeno na www.zamirzine.net 2. studenoga 2004.