Ekosustav stambene zgrade: jedno viđenje, odnosno priviđenje
Zgrada ima devet katova, a ja stanujem na četvrtom. Prilikom izlaska iz zgrade služim se liftom. Kad bih i poželio krenuti stepenicama bio bih onemogućen prostom činjenicom u skladu s kojom se vrata stubišta zaključavaju tako da na isto ne mogu stupiti, premda sam u posjedu ključa – brava je, je li, u desetljetnom kvaru.
Zato treba pozvati lift. A hoće li se isti odazvati…
Lift za gumbilište Pozivanje, takoreći dozivanje lifta, jedan je od najprešućenijih misterija našeg doba. Postoje dva gumba za dozivanje; jednome strelica gleda prema gore, drugome prema dolje. Prema jednoj od popularnih teorija, potrebno je pritisnuti strelicu za gore ako je lift koji dozivamo iznad kata na kojemu se trenutno nalazimo – kao, eto, smjeramo na taj lift, stremimo mu. Drugi nauk kaže da u istome slučaju treba pritisnuti strelicu za dolje zato što liftu koji dozivamo na taj način izdajemo naredbu da krene prema dolje. Prva teorija postavlja dozivača u izrazito submisivan položaj – on/ona samo javlja liftu svoju poziciju, a hoće li se ovaj odazvati ili ne njegova je stvar, ipak je lift princ među spravama na struju, falusni simbol u pokretu, ustremitelj visinama i dubinama. Druga pak hermeneutička doskočica stvari povezuje u kudikamo jednostavnijim odnošajima: dozivač je naredbodavac, a lift običan poslušnik, kutija bez duše, jadna i prosta napravica bez daljnjeg pogovora.
Uslijed opisanih komplikacija ja obično pritisnem oba gumba (primijetio sam da to čine i mnogi drugi). Barem sam tako činio dok me nije u toj neobičnoj i kontraetičkoj raboti ulovila ni manje ni više nego predstavnica stanara: “Neću vas ni pozdraviti“, rekla je, “nego ću odmah prijeći na stvar. Vi ste očito jedan od onih koji stisnu i jedan i drugi gumb. Ja vas molim da to ne radite. Ljudi smo. Tako ga zbunite – lift – kao da čovjeku kažete da radi dvije različite stvari u isto vrijeme. Zato se i kvare tako često, a znam da puno stanara to radi: evo vi, Anđa s sa sedmog kata, Anđa s trećeg kata…“
“Izgleda da je važno zvati se Anđa“, rekao sam kvaziduhovito i stupio u lift koji je, unatoč zbunjenosti uslijed duplog doziva, uspio stići na odredište. Ishodište? Što god…
No, primjedba predstavnice stanara, koliko god bila neutemeljena, ipak me bila pogodila. I to u toj mjeri da se sljedećih dana više nisam usuđivao pritisnuti niti jedan gumb! Izlazak iz obitavališta bio mi je time strahovito otežan i moguć tek ukoliko netko pozove lift umjesto mene.
Kobni priziv Nekako sam izdržavao, tjednima i tjednima čekao i po pola sata da se netko pojavi i pozove lift umjesto mene. Još teže je bilo pružiti suvislo objašnjenje mojega sumnjivog zadržavanja u blizini lifta i nepozivanja istog.
Stvar se dotjerala do svog dislogičkog vrhunca kad sam – kasneći već 40 minuta na važan sastanak o kojemu je ovisila sudbina nekih staklenika koje je trebalo prenamijeniti u plastenike – odlučio prizvati lift starom spiritističkom tehnikom, tj. pomoću ouija ploče koju, iz neutvrđenih razloga, i inače uvijek nosim sa sobom. Uz to, uvijek sa sobom, za ne daj Bože, nosim rakijsku čašicu, nekakav postmodernistički kič-čokanjčić. Sjeo sam na pod, uglavio ploču u vlastito krilo i pustio čašicu da klizi po slovima abecede, kao mrav odmetnuti po membrani svjetskoga duha.
I, da skratim dosadnjikavu pripovijest, greškom sam prizvao neke moćne duhove i nadređene im sablasti širokog spektra djelovanja koje su dugo čekale da ih netko prizove, s obzirom da eonima neznadoše što ovome svijetu bi otkako ih sile svjetla prognaše u čudovite demonijanske nastambice razbacane diljem Beznađije. Tako da je sve to skupa poprilično izmijenilo situaciju u svijetu – život na kakav smo koliko-toliko navikli nepovratno je…
*** A zapravo i nije. Jer sve se, neznano kako, vratilo na staro. Ni tjedan dana nakon gore opisanog incidenta na vratima moga stana začulo se tiho kucanje. Bila je to, i opet, predstavnica stanara. Donijela je vreću smeća koju sam u kontejner bacio nije bilo tome ni pola sata!
Plagijat smeća “Žao mi je, susjed“, rekla je predstavnica stanara. “Na žalost, plagijat. Nešto izbacite, nešto dodajte i onda može.“
“Ovo je već treći put ovoga mjeseca!“, rekao sam.
“Morate više paziti.“
“Kako? Svi mi u zgradi kupujemo u istom dućanu, normalno da kupujemo iste stvari, pa onda normalno da su nam i smeća ista!“
“Pametan domaćin zna kako napraviti razliku!“
“Nemojmo se sad još i vrijeđati. Ja pazim, ali jednostavno je nemoguće…“
“Do viđenja, susjed“, rekla je predstavnica stanara i ubrzanim korakom pošetala hodnikom ne bi li što prije zamakla za južno stubište.
“Što je sad opet?“, pitala je supruga.
“Opet smeće“, rekao sam.
“Uh, sigurna sam da nam smješta, kravetina odurna!“
“I ja mislim. Znaš šta, stavit ću joj plastičnu bocu u vreću, pa nek si misli!“
“Ma daj, pa znaš koje su kazne.“
“Ali ja stvarno više nemam ideja. Što da stavim?“
“Možda da izvadiš one trule paradajze i stavimo umjesto njih taj griz što nam se ukiselio?“
“Džaba. Šendulovići, znam to po mirisu koji dolazi iz ventilacije, isto su jučer spremali griz. I ko Bog će ga baciti tek danas, baš kao i mi.“
“Tko to više može pratiti, svako smeće koje čovjek složi ispadne plagijat!“
“Sad sam se sjetio! Puni su mi džepovi promotivnog materijala od Urmellove kampanje. A znaš da je to preplastificirani papir koji se ne može reciklirati.“
“Sad sam ja na redu da kažem džaba. Marazenčići su bili na toj istoj promociji. Ti ih nisi vidio. Prostor je bio načičkan profesionalnim osvježivačima zraka pa su ti se zamaglile naočale…“
“To!“
“Što?“
“Naočale. Njih ću baciti u smeće. Siguran sam da nitko normalan ne bi u smeće išao bacati naočale. A moje nisu dioptrijske.“
“Ha…“
“Što ‘ha’?“
“Tako smo se tvoj oftamolog i ja dogovorili da ti kažemo. A zapravo imaš popriličan minus na desnom.“
“Jebeš minus! Evo bacam ih“, rekao sam i svečano ih predao mraku crne vreće.
Nema opuštanja Ubrzo sam izašao van da bacim u kontejner to sada već posve originalno smeće u utrobi standardne crne vreće. Predstavnica stanara već je vrebala. Gleda me s omalovažavanjem, pomislio sam, a kako me stvarno gledala zna samo ona, a možda ni ona.
Još iste večeri došla je da nam se ispriča. I još neki susjedi su došli da nam čestitaju, jer nitko se još nije sjetio nečeg u toj mjeri izvornog, na taj način izazovnog.
“Šteta samo što će vas sada svi živi iskopirati s tim naočalama. Ali vi ste bili prvi.“
“Jesmo“ odgovorio sam i dodao u još jednom trenutku nadahnuća: “Sutra je novi dan, treba složiti novo smeće. Nema opuštanja.“
Okupljeni su susjedi, ganuti, zapljeskali. Ali ja se nisam dao dugo dojiti novostečenom slavom. Uputio sam se, kao i svake subote, do kioska, kupio novine, prošetao jedan krug oko trafostanice pa se uputio kući. Kod kuće sam si skuhao kavu, sjeo da otvorim novine i imao sam što vidjeti! Bez naočala, normalno, slova su bila mutna a fotografije izvan fokusa. Ali, pomislio sam, možda je i to put ka ozdravljenju duše moje!